Nakon ponoći 27. juna 1969. njujorška policija upala je u Stonewall Inn u Greenwich Villageu i krenula legitimirati okupljene. Tkogod je bio "neprikladno" odjeven, u odjeću koja ne bi odgovarala pripisanom rodu osobe, ili plesao s nekim čiji se rod shvaćao podudarnim s njegovim, samo bi rutinski, kao i prethodnih večeri, bio gurnut u maricu i odvezen u najbližu policijsku postaju. Homoseksualnost i transrodnost tada su u svim saveznim američkim državama (osim Illinoisa) bile kriminalizirane. Slična je situacija bila i u Europi, pa i u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj su "rodne odnosno seksualne devijacije" dekriminalizirane 1977. godine. Iduće noći, 28. juna 1969., kada je policija nanovo upala u Stonewall Inn, ljudi u dragu, kvir tinejdžeri kojima je to bilo jedno od rijetkih utočišta na ulici, trans žene i butch lezbijke, pobunili su se i započeli okršaj s policijom koji je trajao punih šest dana. Iako je pobuna u Stonewallu bila samo jedan od čak više od sedamsto sukoba s policijom koji su se odvijali 1960-tih i 1970-tih diljem SAD-a zbog nasilja protiv crnih osoba, migrantkinja, kvir osoba i drugih potlačenih grupa, prva povorka ponosa ikada ili Dan oslobođenja Ulice Christopher (u kojoj se nalazio Stonewall Inn) održana je 1970. kao komemorativni prosvjed "protiv stoljeća ugnjetavanja... od agresije države do diskriminacije u zapošljavanju i stanovanju".
Zagreb Pride teži pretvaranju LGBTIQ+ osoba u "nacionalnu manjinu". Zato tolika opsesija autanjem – kako se pred izbore apelira na izjašnjavanje pripadnika etničkih manjina, tako se Dota nada izgradnji mehanizma u kojem bi se na konto "LGBTIQ+ vidljivosti" dokopao Sabora, zdušno gazeći preko LGBTIQ+ i etniciziranih ljudi
Kao što se dogodi s većinom komemoracija negdašnje revolucionarne borbe ili otpora nasilju, sjećanja na-onaj-tamo-put-kada-smo-se-suprotstavili, nije trebalo dugo da se antisistemsko organiziranje preokrene u zahtjev za integraciju unutar toga istog sistema. Već za povorke 1973. godine trans Latina i seksualna radnica Sylvia Rivera, jedna od osnivačica Fronta za oslobođenje gej osoba (GLF-a) i Akcije revolucionarnih uličnih transvestita (STAR-a), koja je bila na prvim linijama te noći u Stonewallu, dobacila je okupljenima koji su je zvižducima pokušali otjerati s pozornice: "Bolje vam je da zašutite. Pokušavam se popeti ovdje cijeli dan zbog vaših gej braće i sestara u zatvoru koji pišu svaki jebeni tjedan i traže vašu pomoć, a ništa ne radite za njih. (...) Ja sam bila u zatvoru. Silovana sam i pretučena. (...) Kažete mi da podvijem rep i da se maknem. Neću trpjeti ta sranja. (...) (U STAR-u) ljudi nastoje učiniti nešto za sve nas, a ne samo za bijeli, srednjoklasni klub kojem svi tu redom pripadate!" Više od pola stoljeća poslije Riverina prekida s umivenim, građanskim slojem LGBTIQ+ konteksta, koji je svoju emancipaciju vidio daleko od ulične kvir, trans i rasijalizirane omladine koja je iznijela pobunu u Greenwich Villageu, kolektiv Zagreb Pridea prinio je ponosno američkoj ambasadorici u Hrvatskoj Nathalie Rayes u njezinoj rezidenciji prijevod knjige "Queer u Europi" s posvetom: "Povodom LGBTIQ mjeseca ponosa i našeg susreta. Stonewall, Greenwich Village, New York, 28. juna 1969. – 23. Zagreb Pride, 1. juna 2024. Pedeset i pet godina borbe, solidarnosti, prijateljstva i kvir sreće!"
U američkim zatvorima dvostruko je više kvir mladih u odnosu na opću populaciju, među kojima su i seksualne radnice, kao što su to bile Sylvia Rivera i Marsha P. Johnson, koje su svojim radom zbrinjavale u STAR-u LGBTIQ+ mlade koje su umivene, građanske obitelji izbacile na cestu. Na granicama Europske unije hrvatska policija mlati migrantkinje i migrante i vezuje rasijalizirane strane radnice uz poslodavce i heteropatrijarhalnu obitelj zahtjevima boravišnih dozvola. Agresija države i otežanost pristupa radu i stanovanju i danas kao i 1969. čine stvarnost kvir osoba. Za istraživanje jedne LGBTIQ+ udruge iz 2020., u intervjuu koji sam tim povodom transkribirala, trans ispitanica koja živi u Zagrebu kaže: "Izbacivali bi me konstantno, nakon drugog, trećeg dana. (...) Vrate mi pola stanarine i izbace me. Ne mogu ništa poduzeti kad nisam prijavljena ni ništa. (...) Više nisam na hormonima, izgled pada i jednostavno ne mogu uopće (više pronaći stan)... Po glasu ne mogu, čim zovem, odmah: 'Čujte, to niste vi, niste muška osoba.'" Uistinu, pedeset i pet godina borbe, solidarnosti, prijateljstva i kvir sreće, samo ako tu solidarnost, prijateljstvo i kvir sreću ne krene tkogod tragati van granica nacionalnih država, imperijalističkih i kapitalističkih interesa, performativno izvođenih u političkim odajama ambasada i parlamenata.
Njujorški Dan oslobođenja Ulice Christopher 2024. će povesti gradonačelnik New Yorka i par američkih senatora, uz sponzorstva, između ostalih, H&M-a, bankarske korporacije JP Morgan Chase & Co., L'Oreala, Coca-Cole i Mastercarda. Od kada je koordinator Zagreb Pridea Franko Dota najavio svoju kandidaturu na SDP-ovoj listi za parlamentarne izbore i krenuo promovirati na stranicama udruge raznorazne političarke i političare, od Možemo! do HDZ-a (bitno samo da su "naši"), naredale su se fotografije na javnom dijelu njegova Facebook zida na kojima kao zaneseni dječačić stoji uz Peđu Grbina, rukuje se s Ivom Josipovićem koji je 2010. na pola sata primio članice i članove organizacijskog odbora tadašnjeg Prajda ili trčkara 2021. za Tomislavom Tomaševićem tepajući mu kako je te godine upravo on predvodio povorku. Još nema H&M-a i Coca-Cole (akobogda još koja godina), ali zagrebački Prajd 2024., uz Grad Zagreb i niz ambasada (uključujući američku), financijski je zato podržala Erste banka.
Uoči povorke Pride je objavio šahovnicu na šarenoj pozadini s prvim bijelim poljem. Njihov dizajner je objasnio da, zbog kontrasta, bijelo polje označava crveno, a prazno bijelo, no ubrzo su počele kružiti i fotografije majica s bijelom zvijezdom na ružičastom prvom polju, stapajući ustašku i komunističku simboliku u narativu o "dva totalitarizma"
Kapitalistička i državnička povorka – uz komentar Franka Dote da je "bitka za LGBT slobode i prava nemoguća bez političara" (vjerojatno uključujući i njega kao novopečenog pretendenta na fotelju) – prezentirana je kao ni manje ni više nego borba protiv heteropatrijahata i asimilacije. Iako uspješno okrenut heteropatrijarhatu i asimiliran, Zagreb Pride u tom retoričkom jurišu zapravo teži nečem što očitije postaje u proglasu objavljenom pred povorku: pretvaranju LGBTIQ+ osoba u "nacionalnu manjinu". Da bi se ta grupa mogla statistički iskazati i, na temelju toga postotka, kako vrijedi za druge "nacionalne manjine", steći "kulturnu autonomiju" – toliko revolucionarne kvir novine i LGBTIQ+ centar, koje traže u proglasu, da će sutra riješiti svu oskudicu i nasilje – ta grupa treba ostati koherentnom i razgraničenom, ne smije biti "asimilirana", odnosno treba ostati prepoznatljiva kao distinktivna u svojoj povijesti, umjetnosti i kojem god drugom sklepanom setu obilježja kojim će ta vidljivost biti garantirana.
Zato tolika opsesija autanjem od izbornoga kompasa do intervjua u Jutarnjem listu nakon povorke – kako se pred izbore apelira na izjašnjavanje da se ne bi dokinula stečena prava etničkim manjinama, tako se Dota nada izgradnji sličnoga mehanizma u kojem bi se na konto "LGBTIQ+ vidljivosti" dokopao zastupničkog mjesta, zdušno gazeći i preko LGBTIQ+ i preko etniciziranih ljudi. Utroba kapitalističke nacionalne države toplo je i mekano mjesto za Zagreb Pride, jedino što je potrebno je unutar nje producirati nove oblike građanstva i obitelji, otežavajući njezino rastvaranje i čuvajući interese stranaka i političara uz koje je organizacija vezana. Ne asimilacija kao negiranje "zajednice" (jer, kao i s nacijom, i ovdje je potrebno trans ženu koja nema krov nad glavom uvjeriti da su ona i Franko Dota u nekom golim okom nevidljivom zajedništvu), ali da, može asimilacija kao prihvaćanje društva u kojem je uopće moguće ostati bez krova nad glavom. Ne heteropatrijarhat, ali da homonormativna nuklearna obitelj koja će samo prilagoditi kvir tijela postojećim društvenim očekivanjima i konvencijama.
Čak i ako se nakratko pristane na te liberalne deluzije o emancipaciji tapkanjem na mjestu, proglas Zagreb Pridea uoči povorke govori sasvim dovoljno o tome da su zajedništvo i solidarnost priče za posjete ambasadama. Piše: "LGBTIQ zajednica je najveća, društveno najvidljivija, politički najutjecajnija i kulturno najaktivnija manjina u Hrvatskoj. Ima nas više od svih nacionalnih manjina zajedno, od svih Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova". Samo mjesec i pol ranije formirana je ekstremno desna vlada koja je u svom programu prvo najavila gašenje Novosti i ograničavanje prava srpske manjine u Hrvatskoj, uz antisemitska i antikomunistička revizionistička prekrajanja 20. stoljeća. Zagreb Pride tu ne nadograđuje ta svoja buncanja na zatečene odnose, da bi bio podrška drugim marginaliziranim grupama i odupro se nasilju, nego se natječe da ih potisne ("ima nas više od svih"). Dok je SDP razmatrao mogućnost koalicije s Domovinskim pokretom, i Zagreb Pride se nakačio na isti narativ, samo s nešto šljokica i ružičaste boje. Šahovnica, zastave ili himna pokušale su se naknadno podvući kao igra ili subverzije. Ali šahovnica, zastava i himna uz istovremeno okomljavanje na srpsku manjinu na društvenim mrežama, kandidiranje za nacionalni parlament i naslikavanje koordinatora rada udruge po državnim svečanostima artikulacija su i legitimacija nacionalističkog zaokreta organizacije.
Za Muzej domovinskog rata spreman – Franko Dota (Foto: Zagreb Pride)
Ta žuđena radikalnost u Zagreb Prideu ne ide dalje od pokušaja izazivanja šoka ili provokacije. Šok ili provokacija nisu pritom izoštreni strateški prema tome da destabiliziraju strukture koje proizvode okolnosti kvir života ili doprinesu njihovom nagrizanju. Služe samo i jedino tome, šoku i provokaciji, koji onda funkcioniraju kao zamjena za borbu, promišljanje i organiziranje. "Radikalnost" dolazi etimološki od latinske riječi radix, u značenju "korijen". Radikalnost borbe je u njezinoj usmjerenosti prema korjenitoj transformaciji društvenih odnosa. Zagreb Pride nudi samo indoktrinaciju u dominantni nacionalni i kapitalistički imaginarij, pa i sam sebe krsti kao "središnju nacionalnu povorku ponosa" sa šahovnicom u duginim bojama i varijacijom na fašistoidni slogan Domovinskog pokreta "Ustali i ostali". Na Penavino, Peternelovo i Bartuličino "Ustani i ostani", Pride odgovara: "Ustale smo i ostale. Svaki put, svake godine i tako će biti zauvijek." Nacionalizam i aluziju na ustaštvo organizacija je provlačila i kroz vizualni dio narativa u pripremi povorke. Dva dana prije povorke objavljena je šahovnica na šarenoj pozadini s prvim bijelim poljem. Odmah je priskočio prajdov kućni dizajner objašnjavati da, eto, zbog kontrasta, bijelo polje označava ispunjeno (crveno), a prazno bijelo. I još bi ta hinjena nevinost možda i pila vodu da je vizual dekontekstualiziran iz cijele kampanje – nedugo nakon toga, počele su kružiti fotografije i majici pripremljenih za ovogodišnju povorku na kojima je na ružičasto prvo polje otisnuta bijela zvijezda.
Dota je ponosno pozirao s njom i popratio fotografiju natpisom "Za prajd spreman". Bijelo na ružičasto odnosno crveno ne markira tu samo sponu s ekstremno desnim pokretom nego i bijelom zvijezdom na prvom polju stapa ustašku i komunističku simboliku u narativu o "dva totalitarizma". U maju 2024. na pitanje novinarke N1 što misli o prijedlogu Domovinskog pokreta da se osnuje Muzej žrtava komunizma, Franko Dota će samo zaroniti dublje u nacionalistička buncanja i predložiti da tome prethodi po njemu puno potrebniji Muzej domovinskog rata u Zagrebu. S koordinatorom kao istraživačem LGBTIQ+ konteksta u Jugoslaviji, narativ proglasa kreće od 1990. godine, slaveći što je sve nama "naša zemlja" omogućila, a horizont političke borbe zastaje na Ustavu i zakonima ("Za svaki zakon, članak i stavak, za svaki prosvjed, za svaku presudu, za svaku odluku smo se mi izborili_e"). Čemu prosvjed toga 1. juna? Sve je to zaokruženo himnom i vjenčanjem Dotine stranačke kolegice na povorci ponosa, da bi se jasno naznačilo da su brak, obitelj i nacija tri kuta platforme Zagreb Pride.
Iskorištavanje rada i resursa udruga pokazalo se dobrom strategijom za održivost stranačkih politika – što se ne bi i Zagreb Pride ponudio na pladnju? Dota se požurio dodvoriti stranačkom šefu Zoranu Milanoviću i dodijeliti mu nagradu za Zakon o životnom partnerstvu, no da ne bi bilo, i Ivana Kekin i Gordan Bosanac snimili su par videa na prajdu u kojem nabrajaju koliko je samo Možemo! doprinio LGBTIQ+ pravima. Nikako da shvate da im ništa ne dugujemo – ni SDP-u, ni Možemo!, pa bome ni Zagreb Prideu i Franku Doti. Solidarnost i kvir sreća ovise o odbijanju poslušnosti političkim elitama i nacionalnim projektima.
