Ambivalentan osjećaj prati nas kroz izložbu "Od vlastite učionice do vlastite sobe" što je postavljena u maloj zagrebačkoj galeriji Školica za pet Hrvatskog školskog muzeja. Ambivalencija je preliminarna, vezana uz naslov izložbe u usporedbi "učionice i vlastite sobe", odnosno početaka domaćeg djevojačkog obrazovanja i učiteljevanja s kraja "dugog 19. stoljeća" s ključnim tekstom feminističke književne kritike "Vlastita soba" Virginije Woolf iz 1929. godine. Ta duboka historijska jama razlike istovremeno djeluje osnažujuće i deprimirajuće, uz raznoliku prtljagu feminističkih bitaka na različitim frontama, s različitih društvenih i političkih terena.
Biografije žena čija su imena u domaćem javnom prostoru posve nepoznata toliko su fascinantne da se čini dovoljnim da ih se glasno izvikuje na ulicama gradova koji ih se tako uporno i odvažno ne sjećaju. Čini se da su od takvih pretpostavki i od tog naslijeđenog felera u školskoj historiji pošle autorice izložbe "Od vlastite učionice do vlastite sobe" Tihana Bertek (Prostor rodne i medijske kulture K-zona) i Anita Zlomislić (Hrvatski školski muzej) i stvorile ugodno mjesto za umjetničke interpretacije biografija triju velikih figura: Marije Jambrišak, Ivane Hirschmann i Natalije Wickerhauser. Dizajn izložbe koji potpisuje Barbara Bjeliš uspijeva stvoriti atmosferu imaginirane "vlastite sobe", odnosno prostora mira i rada koji je bio i ostao nedosegnuti ideal većine žena u svijetu.
Šteta je što se autorice izložbe nisu odlučile da naruše simetriju estetiziranog koncepta i izravnije ukažu na neke od neuralgija srednjeklasnog patrijarhata 19. stoljeća, s kojim su se hrvale progresivne snage domaćih obrazovnih politika
Neobičnost ambivalencije koju smo spomenuli na početku dolazi međutim do izražaja u nježnoj estetizaciji tih biografija u formi ilustracija, crteža i kratkog animiranog filma; ali tek kao nenametljivo "sunce na prozorčiću" u pretpostavljenoj čitanci za prvi razred historije domaćih obrazovnih politika. Naravno, koncepcija izložbe poštena je u namjeri i dosegu, a osjećaj manjka i nepravde u općenitom tretmanu triju žena o kojima je riječ postaje naša stvar koja se post festum pokazuje (i) kao odgovornost u okviru svake profesionalne i roditeljske pedagogije.
Aktualizacija važnosti biografija Jambrišak, Hirschmann i Wickerhauser u kompliciranim okvirima suvremenih feminizama današnjih tinejdžerki – ostanemo li na monorodnom terenu – imala bi neizmjerno zanimljiv potencijal. Međutim, pitanje metode u pedagogiji takve aktualizacije je sljedeći i još snažniji izazov kojemu ova izložba možda daje temelje, a možda se uopće ne obraća. Estetizacija političkih biografija uvijek je osjetljiva stvar, a u konkretnosti umjetničkih intervencija na ovoj izložbi u potpunosti funkcionira jedino uz katalog s biografskom faktografijom.
Anamarija Kvas ilustrirala je lik Marije Jambrišak, Agata Lučić lik Natalije Wickerhauser, Klasja Habjan lik Ivane Hirschmann, a Petra Balekić je u 2D tehnici animirala kratki video kao prikaz sata gimnastike u "gombalištu" liceja pod vodstvom Hirschmannove. Različitih pristupa i tehnika, svi su radovi iznimno šarmantni i elegantno postavljeni u prostoriji u kojoj ih promatrate dok listate katalog čije su tekstove napisale Tihana Bertek, Paula Ćaćić i Lana Perišić. Biografije protagonistkinja u katalogu su izvedene kao kronološki portreti s naznakama socijalnog i društvenog konteksta, korektni i uz školski navedenu literaturu, za one kojima širi kontekst ovdje zbilja nedostaje. Međutim, ako izložbi o domaćim prosvjetiteljicama kao feministkinjama s kraja 19. stoljeća nešto upadljivo nedostaje, onda je to eksplicitan naglasak na karakteru njihovih profesionalnih biografija kao feminističkoj političkoj borbi. Zapravo, šteta što se autorice izložbe snažnih figura domaće ženske povijesti nisu odlučile da, makar detaljem ili motivom, naruše simetriju tako estetiziranog koncepta i izravnije ukažu na neke od neuralgija srednjeklasnog patrijarhata 19. stoljeća, s kojim su se hrvale progresivne snage domaćih obrazovnih politika.
Ilustracije Agate Lučić (Foto: Sanja Bistričić Srića)
Ako, primjerice, inzistiramo na univerzalističkom principu ženske povijesti obrazovanja, činjenica srednjeklasnog građanskog patrijarhata izgleda kao jedina stabilna poveznica biografija Marije Jambrišak i Virginije Woolf.
Motiv ženske kulture življenja u plemenitoj dokolici u Banskoj Hrvatskoj 19. stoljeća u usporedbi s intelektualnim krugom viktorijanske Engleske i pripadnim stremljenjima u polju ženskih prava, izgleda već analitički blijedo. Naravno, lokalizacija povijesti žena i/ili feminističkih borbi u blatu i cigli konzervativne Hrvatske na mijeni 19. i 20. stoljeća zato je moćan alat, pedagoški uvjerljiviji od bilo kojeg alternativnog pokušaja školskog građanskog odgoja.
Biografije gospođa Jambrišak, Hirschmann i Wickerhauser savršeni su poligoni za analitički razgovor o, primjerice, civilnom celibatu učiteljica koji je zagorčavao život ženama (ne samo) Austro-Ugarske od 1888. do 1918. godine i drastično podijelio tadašnje društvo na liberale i konzervativce. Učiteljski celibat bio je fenomen 19. stoljeća jer se posebnim zakonom propisivalo da učiteljice nakon udaje (a prije pretpostavljene trudnoće koja je bila seksualno zazorna u učionici) napuste svoje radno mjesto. Zakon je jasno dao do znanja da udaja podrazumijeva povlačenje iz javnoga života, iako je nacionalistička retorika istodobno veličala društvenu važnost majčinstva. Treba li reći da su u tom evergrinski hrvatskom paradoksu konzervativci i liberali dijelili istu bazu, ne odstupajući od domaćinskog određenja žene. Postoje, uostalom, zalihe arhivskog materijala iz muzeja, literatura zanosnih Iliraca u posveti hrvatskim ženama koje su prepoznale i prihvatile "hrvatski duh" – da ne spominjemo tendenciju domaće književnosti 19. stoljeća s temom ženskoga učiteljevanja, u kojoj se moralna aura majčinstva i nacionalna retorika stapaju u liku krjeposne junakinje.
Klasja Habjan ilustrirala je lik Ivane Hirschmann (Foto: Sanja Bistričić Srića)
Eto, o svemu tome najbolje govore biografije učiteljica ove izložbe. Svaki djelić njihovih biografija je važan, svaka je od tih žena zaslužila bogato dokumentiranu izložbu. Navodimo ovdje par motiva, koje historiografija slabo pamti.
Marija Jambrišak (Karlovac, 1874. – Zagreb, 1937.) kao prva žena u Hrvatskoj koja je javno tražila jednake uvjete rada i jednaku plaću za učiteljice, bila je iznimno oštra protivnica učiteljskog celibata, što nije bilo u koliziji s njezinim katoličkim odgojem. Prva je iz Hrvatske studirala na Pädagogiumu u Beču, a njezinim nastojanjem otvoren je Ženski licej u Zagrebu 1892. Odgojila je petero djece svoga brata, prerano preminulog Janka Jambrišaka, uspješnog i uglednog graditelja koji je projektirao i izgradio velik dio zagrebačkoga Donjeg grada, iako ga službena povijest Zagreba jedva poznaje.
Natalija Wickerhauser (Zagreb, 1853. – 1906.) bila je anglistica i učiteljica u Ženskom liceju. Prakticirala je direktnu metodu poučavanja živih stranih jezika, zbog čega je u znanstvenom svijetu zapadne Europe dobivala izuzetna priznanja, a u Hrvatskoj su joj se izrugivali do njezine tragične smrti 1906., kada se utopila u Savi.
Ivana Hirschmann (upisana kao Nanette) rodila se u židovskoj obitelji u Donjoj Zelini 1866. godine. Radila je kao učiteljica gimnastike na Ženskom liceju, Kraljevskoj stručnoj školi i na još par učiteljskih adresa, vodila i kolonije za oporavak djece. Vježbe je provodila po švedskom sistemu, uvela je hazenu (sportsku igru loptom, preteču rukometa) i bila prva sportska pedagoginja čiji je rad najviše doprinio razvoju sporta među ženama početkom 20. stoljeća. Skončala je u plinskoj komori u Auschwitzu 8. svibnja 1943., nakon što su dva detektiva noću upala u njezin stan u Draškovićevoj ulici.
