Mance
Priča o zagrebačkom klubu Močvara priča je generacije koja je u Zagrebu stasala devedesetih. Tih ratnih godina nisu bili razoreni samo gradovi i ljudi, već i dotadašnja urbana kulturna scena stvarana u socijalizmu prethodnih desetljeća. Ostala je praznina, a nova generacija našla se u limbu. Iznova je trebalo graditi internacionalnu i subverzivnu kulturu za koju u uspostavi tadašnje nacionalne kulture nije bilo mjesta. Priča o izgradnji te scene i razvoju najvažnijeg zagrebačkog kluba objavljena je krajem prošlog mjeseca u knjizi ‘Močvara: Priča o URK-u’ debeloj pet stotina stranica, na kojoj je grupa autora radila posljednjih osam godina. Uz nju ide i singl-ploča zagrebačkog kantautora Mancea ‘Mekani hitovi za mekani grad’, a napisana je kao iskreno i pošteno štivo, oslobođeno samohvale i patetičnosti. Prvobitno koncipirana kao pregled naslovnica Močvarinih programskih knjižica, publikacija je s vremenom prerasla u impresivnu monografiju, konglomerat osobnih sjećanja, arhiva i dnevnika o devetnaest godina djelovanja ovog kluba i više od dvadeset godina djelovanja Udruženja za razvoj kulture (URK) koje je ovaj klub i pokrenulo. Knjigu urednički potpisuju jedan od osnivača kluba Kornel Šeper i prerano preminuli kritičar i dobri duh scene Ante Perković.
- Kada smo Močvaru 1999. otvorili, ona je imala specifičnu ulogu u Zagrebu u kojem uopće nije bilo klubova i sadržaja za mlade. Otvaranje Močvare predstavljalo je pravu gradsku senzaciju, a ljudi su bili željni alternativnih sadržaja. Danas, devetnaest godina kasnije, u Zagrebu postoji puno mjesta na kojima se svira, postoje klubovi, poluklubovi i kafići koji imaju glazbene programe, tako da doslovce svake večeri možeš birati kamo ići, ali Močvara je sa svojim programom i dalje važna, nije se izgubila u toj velikoj klupskoj ponudi. Uvijek nudimo nešto drugačije, a naša su vrata uvijek otvorena nekim novim mladim ljudima. Prije svega smo udruga, nismo samo glazbeni klub, i naši su motivi za bavljenje ovim poslom drugačiji od motiva mnogih drugih vlasnika klubova - kaže Šeper.
Samo otvaranje kluba Močvara bilo je prvo uspješno političko zagovaranje u gradu, koje je pretvoreno u političko pitanje pred izbore. Bio je to početak učenja kako politički razgovarati s gradskim strukturama – kaže Marko Vuković
Udruženje za razvoj kulture, koje i danas vodi Močvaru, nastalo je 1995., a jedan od njegovih prvih projekata bio je tada jedini zagrebački festival Ponikve, održan 15. srpnja iste godine. Šeper se ekipi priključuje godinu dana kasnije, kada dolazi i Danijel Sikora Six.
- Mislim da je najveći značaj Močvare u tome što smo u jednom nezgodnom povijesnom trenutku stvorili mjesto koje je svojom programskom ponudom i načinom funkcioniranja odskakalo od tadašnje kulturne i socijalne politike i općenito od diskutabilnog mentalnog sklopa koji je proždirao sve segmente društva. Slobodno možemo reći da je Močvara bila i ostala jedan od generatora nezavisne scene. Prije pokretanja kluba samo smo željeli biti konzumenti nečega što smo znali da negdje drugdje postoji, a kod nas je bilo iščezlo. Na kraju smo dobili priliku aktivno se uključiti i sami to iznova pokrenuti i kreirati onako kako se to nama sviđa. Jasno je da se uvijek moglo izvući više, ali također mi se dogodi da se, dok listam ovu knjigu, zapitam zar je toga toliko bilo - govori Sikora.
Prvi koncert organizirali su u KSET-u i zaradili 500 kuna. Taj novac uložili su u organizaciju drugog, a nakon toga je cijela organizacija samo rasla. Koncerti su poslije prešli u Kulušić, Vatrogasni dom u Svetoj Klari, napušteno kino u Stenjevcu… U Zagreb su tada dolazila vrhunska svjetska glazbena imena punk/hardcore i alternativne glazbe, za tadašnje prilike publici nepoznati i često naizgled opskurni izvođači s kraja devedesetih i početka dvije tisućitih: Gogol Bordello, Jonathan Richman, Shellac, Deftones, Mogwai, Tortoise, Converge, Einstürzende Neubauten, Mance, Darkwood Dub… Osim toga, u Močvari su odigrane prve predstave široj publici posebno omiljenog Olivera Frljića, a održane su i projekcije nekih ostvarenja novog srpskog filma, poput ‘Klipa’ redateljice Maje Miloš. Ekipa okupljena oko URK-a s vremenom je rasla i započeti su brojni projekti u koje su mnogi od njih bili uključeni: prvi zagrebački skvot Kuglana, festival Žedno uho, Galerija SC, Zli bubnjari, Human Rights Film Festival, Pogon, da pobrojimo samo neke. Uspjeli su zakupiti diskont pića kod Botaničkog vrta, gdje je kasnije bila birtija Krivi put, a danas je turbofolk diskoteka H20. Nakon samo šest mjeseci vlasnik im otkazuje taj prostor i Močvara je preseljena u bivšu tvornicu Jedinstvo na Trnju uz Savu, gdje se nalazi i danas.
‘Ako je nešto dobro izašlo iz tih godina, onda je to upravo čvrsta veza artizma i aktivizma. Na živoj razmjeni umjetničke kreacije i društvene svijesti nastalo je ono što danas, u nedostatku boljeg termina, zovemo nezavisnom kulturnom scenom’, napisao je Ante Perković
Treba naglasiti da URK nikada nije bio politička organizacija, ali su članovi dijelili sličan svjetonazor. U državi tek izišloj iz rata u ovom kulturnom okruženju nije bilo bendova i pojedinaca koji su se mogli povezati sa šovinizmom ili nacionalizmom. U vrijeme dok je internet bio u povojima, glavno sredstvo komunikacije bili su fanzini, koji su uz koncerte predstavljali najvažniji segment do it yourself scene. Danas programer, Marko Vuković jedan je od osnivača URK-a, a bio je aktivan i u Zagrebačkom anarhističkom pokretu (ZAP), Antiratnoj kampanji i Autonomnom kulturnom centru ATTACK, koji i danas djeluje u zagrebačkoj Medici.
- URK je nastao u trenutku kolapsa, nepostojanja bilo kakve scene. Tada je u Zagrebu došlo do spajanja dviju generacija. One s kraja osamdesetih i druge koja je stasavala u novonastaloj pustinji, u političkoj, aktivističkoj i glazbenoj praznini. URK ih je uspio spojiti i počeli smo raditi na pravom ‘hakiranju stvarnosti’. U prvih pet godina pronalazili smo nevjerojatne načine kako da se neke naše ideje realiziraju. Naučili smo kako se dogovoriti s ljudima iz grada i kako surađivati recimo s vojskom, od koje trebaš agregat za festival. Naučili smo i kako se dogovoriti sa šumarijom. Raditi u takvim okolnostima bilo je doista teško, ali istovremeno intenzivno i zanimljivo. URK je zbog svog nekakvog autizma uspio sačuvati zagrebačku supkulturnu scenu. Samo otvaranje kluba Močvara bilo je prvo uspješno političko zagovaranje u gradu, koje je pretvoreno u političko pitanje pred izbore. Bio je to početak učenja kako politički razgovarati s gradskim strukturama, koje su prvi put počele razgovarati s nezavisnom scenom - sjeća se Vuković.
Zato ‘Priča o URK-u’ i danas ima, uz sve ostale elemente, i društveno-političku važnost. Prije svega, priča je to o generaciji čije je djelovanje u tadašnjem sustavu trebalo ostati na razini incidenta, puke slučajnosti, a pretvorilo se u urbani pokret čiji su akteri aktivni i danas. Otvaranjem Močvare Hrvatska je polako izlazila iz mračnih devedesetih i već tada je bilo jasno da se rađa jedna nova priča, što je u svom tekstu u knjizi primijetio i Ante Perković: ‘Ako je nešto dobro izašlo iz tih godina, onda je to upravo čvrsta veza artizma i aktivizma. Na živoj razmjeni umjetničke kreacije i društvene svijesti nastalo je ono što danas, u nedostatku boljeg termina, zovemo nezavisnom kulturnom scenom.’
Nemojmo se zavaravati, ideja da se organizira nešto drugačije od domoljubnog folklora, hrvatskog turbofolka i sportskog natjecanja u to je vrijeme itekako imala političku težinu. Možda je i to razlog što je 29. listopada 2001. u Močvaru upala grupa neofašističkih krkana i palicama i bocama počela udarati publiku koja je prisustvovala projekciji filma ‘Posljednja jugoslavenska reprezentacija’. Današnje generacije imaju probleme druge naravi.
- Nove generacije suočavaju se s drugačijim izazovima. Neka dostignuća doživljavaju zdravo za gotovo, što je razumljivo – nismo ni mi bili drugačiji, ali mislim da im, nažalost, nije jednostavnije nego što je nama bilo. Institucije koje bi mogle i trebale razvijati i pomagati kulturu letargične su, samodopadne i zapetljane u mutne načine raspodjele ionako minimalnih proračunskih sredstava i resursa - objašnjava Sikora.
Kroz godine borbe s gradskim strukturama Močvara je uspjela i sačuvati prostor i zadržati svoju publiku, ali i ono najbitnije – preživjeti smjenu generacija. Danas na programe dolaze neki novi gosti koji se u vrijeme otvaranja kluba nisu bili ni rodili.
- Danas smo u komercijalnom najmu koji plaćamo gradu i borimo se da preživimo. U klubu radi minimalan broj ljudi za minimalne plaće. Imamo veliku publiku, ali su nam troškovi strahovito veliki. Na institucionalnom nivou ne postoji nitko tko bi nam pomogao da lakše opstanemo. Da se zatvorimo, možda bi rekli baš šteta, i to je to - kaže Šeper.
A Močvara je uvijek imala nekomercijalni i javni karakter. Osim toga, ne postoji previše gradskih i državnih institucija koje bi se mogle pohvaliti tako velikom produkcijom kakvu ima ovaj klub. Zapravo, Močvara je paradigmatski primjer stanja u našem društvu: zanemarivanja za mlade i samo društvo važnih projekata samo zato jer iza njih ne stoje interesne grupe i pojedinci. Ali iza Močvare, usprkos heterogenosti svih pojedinki i pojedinaca koji su kroz nju prošli, stoji na stotine različitih programa: koncerata, predstava, radionica, izložbi, tribina, predavanja, slušaonica, festivala. Močvara je odgojila jednu cijelu generaciju mladih ljudi koji su u jednom novom, nesigurnom i surovom razdoblju Zagreb smjestili u internacionalne i suvremene kulturne tokove. O njima nitko nije brinuo, sami su preuzeli posao institucija – centara kulture, muzeja, kazališta i medija, koji su sve više tonuli u močvaru partikularnih interesa političkih oligarhija i mediokritetskih programskih sadržaja. Zato je ova knjiga važna, ona je oružje nezavisne kulture kojim se dodatno podcrtava činjenica da Močvara velikim slovima ostaje upisana u povijest ovog ‘mekanog grada’. I zato očekujemo da njeno sljedeće, dopunjeno izdanje bude tiskano javnim sredstvima, jer smo svi to zaslužili.
