Kad su posrijedi tzv. tradicionalni ili, možda prikladnije rečeno, povijesni mediji likovne umjetnosti, poput crteža, slikarstva i različitih varijanti grafike, u polju hrvatske i regionalne scene koja se kreće manje ili više uobičajenim galerijskim i muzejskim prostorima nije sasvim lako naići na autentičnu umjetničku poetiku, na posve samosvojnu stvaralačku ličnost. No Sven Klobučar, zagrebački autor s dubrovačkom adresom (rođen 1981.), upravo je taj, samonikli umjetnik, neovisno o njegovom zvanju akademskog kipara.
Njegov vrlo produktivan noviji rad obuhvaća serije crteža i slika, izložbene ambijente, umjetničke knjige, ilustracije slikovnica i priča, vlastitu prozu, pa čak i eksperimentalni horor-film u nastajanju, u suradnji s redateljem Davidom Lušičićem. Na istom mjestu gdje je prošle godine snimljen dio materijala za taj film, u zagrebačkoj Galeriji Atelijera Žitnjak, Klobučar se do 12. ožujka predstavlja izložbom "Živio tamničar!", koja posjetitelje nezadrživo uvlači u zastrašujući okoliš za autora već prepoznatljive Jagorove šume, što je ujedno i materijalni i duhovni prostor priče filma koji se iščekuje.
Izvornost i – ne samo u lokalnim okvirima – jedinstvenost Klobučarove poetike očituje se u načinima na koje je bogato nasljeđe gotičke proze, romantičarskog svjetonazora te simbolističkog slikarstva i grafike 19. stoljeća spojio s egzistencijalističkim Weltschmerzom druge polovice 20. stoljeća, odnosno s postmodernim obradama povezanih motiva u suvremenoj popularnoj kulturi, s naglaskom na horor-film i stripove. No pesimizam koji prožima svemir odavno ispražnjen od unutarnjeg smisla kao utjelovljenja Boga, zahvaljujući nezaustavljenom, pozitivističkom napretku, Klobučara ne potiče na nihilizam; naprotiv, potaknuo ga je na oblikovanje samosvojnog fatalizma s ironijskim tonom, što rađa specifičan humor.
Na tom tragu, koristeći crteže i slike različitih dimenzija, od malih kao bilježnice do platna razapetih na zidnim ramama, te mural naslikan na središnjem zidu prostora baš za potrebe izložbe, Klobučar je u Galeriji AŽ raznolikim likovnim sredstvima nastavio svoju priču o zlom doktoru Kleu Schubertu, voditelju umobolnice u Jagorovoj šumi, i njegovim osebujnim pacijentima. U ovom su se nastavku, izgleda, oni napokon uspjeli osloboditi njegovog nemilog stiska, spaliti ludnicu (a s njome, čini se, i samog dr. Schuberta... Ili možda ne?) i pobjeći u šumu, što je stanje koje umjetnik rabi kao pozornicu oslikavanja njihovog graničnog mjesta između života i smrti, između opipljivog svijeta i onostranosti.
Groteskni likovi tih nesretnika, pogubljenih u neprijateljski nastrojenom šumskom okolišu, s jedne strane posjetitelje galerije mogu nagnati na smijeh, kao što bismo se nasmijali protagonistima horora koji se sveudilj upinju preživjeti (mi znamo) bezizlaznu situaciju; ali, smijeh nam ubrzo zapinje u grlu jer shvaćamo da smo upravo mi, dokoni promatrači umjetnosti, ti koji su iznutra uhvaćeni u klopku, na korak do ludnice ili izvan nje, svejedno je. Unutar Klobučarove umjetnosti, taj posve ljudski paradoks se rješava karakteristično likovnim kvalitetama njegovog rukopisa, jer likove i pejzaže oblikuje tako da si kao promatrači izvanrednih mu djela ne možemo pomoći, a da prema stanju koje je i sasvim naše vlastito ne usvojimo izražen autoironični stav, što je oslobađajuće.
Smijući se Klobučarovim živim mrtvacima ili neživim luđacima, bez zadrške se smijemo sami sebi. Priznajemo si: pošandrcali smo! Neumorni umjetnik je u međuvremenu već skrojio idući nastavak priče, "Dobrodošao među poražene", čija se izložba može doživjeti od 1. ožujka u Galeriji SC-a, gdje ćemo, možda, saznati hoće li ih duga ruka dr. Schuberta uspjeti pohvatati ili neće.
