Prošlog tjedna, u Zagrebu je u 85. godini preminuo je Alojz Lujo Lozica, akademski kipar i dugogodišnji profesor na poslijediplomskom studiju u San Marinu, gdje je s nobelovcem Umbertom Ecom bio jedan od osnivača tamošnjeg sveučilišta.

Lozica se rodio 22. novembra 1934. godine u Lumbardi na Korčuli. Školovanje je započeo Lumbardi, a osnovnu školu je među ostalim pohađao i u zbjegu u El Shattu. Nak završetka Drugog svjetskog rata upisao je V. realnu mušku gimnaziju u Zagrebu. Budući da je velik utjecaj na njega ostavio njegov brat Ivo, kipar kojeg su talijanski fašisti ubili 1943. godine, Lujo Lozica upisao je zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, koju je završio u klasi čuvenoga kipara Vanje Radauša, dok je poslijediplomski studij završio u klasi Antuna Augustinčića.

Iako je također radio kao restaurator, slikar, ilustrator, projektant i izvođač interijera, ostat će upamćen po svojim monumentalnim skulpturama koje se nalaze u mnogim europskim gradovima. Neke od njegovih najpoznatijih skulptura su ‘Ranjenik’ u zagrebačkom kvartu Prečko, nadgrobni spomenici Vladimiru Nazoru u Zagrebu i Grigoru Vitezu u Požegi, portal Gospe Lurdske u Zagrebu, ‘Sjedeća karijatida’ u Bruxellesu, ‘Ruke’ u Cailungu i ‘Reljef života’ u San Marinu.

Kao uvjereni antifašist, Lozica je bio jedan od potpisnika otvorenog pisma kojim je grupa hrvatskih intelektualaca početkom dvijetisućitih zahtijevala od tadašnjeg državnog vrha da sankcionira uništavanje knjiga i spomenika tokom 1990-ih. Tih godina uništene su njegove dvije skulpture koje su se nalazile u Zagrebu: impozantni kip narodnog heroja Veljka Vlahovića, koji je skinut s postolja u trešnjevačkom parku, i mramorna skulptura Josipa Broza Tita, koja se nalazila ispred INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici.

- To je bio kulturocid najgore vrste koji je osudio cijeli svijet. Jedino se u Hrvatskoj o tome šutjelo. Tada sam živio u San Marinu, čuo sam da su mi Titovu skulpturu, izloženu u Šubićevoj ulici u Zagrebu, zbog toga što je u toj zgradi održana jedna sjednica Sabora, ispilili na komadiće. Strašno. Užasno. Ubitačno. Nestvarno…. S Franjom Tuđmanom se nisam sretao. Niti sam ja želio sresti njega niti je on htio sresti mene. Moje geslo je: tko jednom izda – uvijek izda! Pametnome dosta! - kazao je Lozica u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2007. godine.