Kožarić je živio ovdje i sada. Nije to bilo životno ili filozofsko opredjeljenje, to mu je naprosto bilo darovano. Čini se da je to bio jedini dar koji je primio bez propitkivanja. Sve ostalo je dovodio u pitanje, u sumnju. Umjetničke kanone, kiparske materijale, medijske zabrane, prirodu i kulturu, vječno i prolazno, uzvišeno i banalno. Pa čak i slobodu, koju je nazvao "rijetkom pticom", kako je glasio naslov – "Sloboda je rijetka ptica" – njegove posljednje velike retrospektive u čuvenoj Haus der Kunst u Münchenu, 2013. Slobode se, priznao je kasnije, uplašio kada mu je 1959. pariški galerist obećavao internacionalnu karijeru. Radije se vratio u Zagreb. Tako je skulptura "Isječak rijeke (Seine)", iz 1959., ostala nerealizirani javni spomenik u Parizu, ali je zato postala zaštitni znak modernizma u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
"Ne borim se protiv smrti kao biološke činjenice, jer smrt je u nama. Borim se protiv smrti u životu, svakodnevnog umiranja... Treba stalno voditi krvavi, mirnodopski rat protiv učmalosti, inertnosti, statičnosti", rekao je Kožarić davne 1987.
Sada kada je otišao umjetnik koji je svojim životnim vijekom pokrio cijelo stoljeće, stručnjaci će po svoj prilici započeti raspravu o tome je li on bio velikan zato što je bio moderni klasik, odličan reprezentant prevrtljivog i po mnogo čemu neuhvatljivog dvadesetog stoljeća ili, naprotiv, zbog toga što je bio njegov anarhični krik, devijacija zaodjevena u staniol i perje. Velikan, koji je išao mimo ili ispred svog vremena, pa je po tome pripadao nekom vlastitom stoljeću, epohi kojoj još nismo našli ime. Možda baš zato što je živio ovdje i sada, živio je u nekom vječnom vremenu istine. Upravo će ga istina duboko obilježiti: "Uvijek pred javnost izlazim s istinom. Ja sam gol, ne skrivam ništa."
Za razliku od nekolicine hrvatskih umjetnika svoje generacije, osobito članova neformalne skupine Gorgona, kojoj je pripadao od početka 1960-ih godina, Ivan Kožarić nije bio, poput Josipa Vanište ili Dimitrija Bašičevića Mangelosa, umjetnik-mislilac, pisac, erudit... Štoviše, za sebe je jednom prilikom kazao da je "u formalnom pogledu zapravo bio nepismen". Premda će kritika govoriti o pojedinim fazama u njegovu radu, čak prepoznati poneke utjecaje svjetske skulpture (Schwitters, Brancusi, Duchamp, Moore...), činjenica jest da Kožarić, u Picassovu značenju tih riječi, nije bio tragač, nego nalazač. On spada u tip umjetnika bez razvoja – nema mladog, zrelog ili starog Kožarića. On nije priznavao vrijeme, pa ni radno vrijeme. Bio je radnik koji je gurao svoju gromadu s etiketom prekovremenog i neplaćenog rada. Zato je i mogao raditi s lakoćom, apsurdu se veselio, prigrlio ga je kao saveznika, pa ga je s pravom kritičar Ivica Župan nazvao "Vedrim Sizifom" (1996.).
Pripadao je naraštaju umjetnika koji je stasao u turbulentnim poslijeratnim pedesetima, zadojen egzistencijalizmom Camusa i Sartrea, a posredno i istočnjačkom filozofijom (preko Johna Cagea i pokreta Fluxus). No Kožarić je sve te utjecaje u prvom redu upijao kožom, nekom posebnom taktilnom inteligencijom, koju nije trebao ovjeriti diplomom, ni dokazivati policama povijenim od teškog tereta pročitanih knjiga.
S izložbe "Preko crte / Atelje Kožarić: radovi na papiru i ostalo", MSU Zagreb, 2011. (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Prijatelji, mladi i stari, nazivali su ga Koža. Kakve li simbolike! Koža, najveći ljudski organ koji fizički štiti meka tkiva, bila je i kod Kožarića štit i membrana, spremna da pripusti i one ispred sebe i one iza sebe, i one male i one velike. Koža nije imao problem s transgeneracijskom komunikacijom i transferom iskustva! Ne bez razloga, mnogi su ga smatrali "najmlađim hrvatskim umjetnikom", koji je oduvijek živio u sadašnjem trenutku, dok još to nisu smatrali nekom posebnom privilegijom. "U krajnjoj konzekvenciji ja ne priznajem vrijeme. Jer ovaj naš svemir je jedno mirovanje. To što se nama čini da se mi nosimo s vremenom, to je relativno. Zapravo je sve mirovanje, veliko mirovanje", kazao je 1987.
U takozvanoj zreloj dobi, koja mu je donijela i titulu akademika, "prodao" je svoj atelijer Gradu Zagrebu, da bi počeo od nule! Sve u tom starom atelijeru u Medulićevoj 12 bilo je podvrgnuto izgonu. Ništa nije zadržao za sebe, čak ni zlatna vrata, koja Igor Zidić, u rovinjskom eseju iz 2014., smatra simboličkim ulazom u raj, ni pozlaćene cipele, koje su stajale tu pred vratima, kao simboli kipareve prizemljenosti.
Nedavni naslov u jednom domaćem mediju "Što akademik Kožarić poručuje stogom sijena na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske?" upućuje na to koliko je njegovo djelo potentno i provokativno i danas, 2020.
Da, čini se da Kožarić radije ostaje u čistilištu, toj prijelaznoj, nejasnoj situaciji, jer za njega nema kajanja, ni žaljenja za propuštenim. Njegov atelijer pronalazi novi smještaj u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti 2009., nakon što je ranije, u dva navrata, bio predstavljen kao jedinstveno umjetničko djelo u Zagrebu: 1993. u Galeriji Zvonimir, zahvaljujući Antunu Maračiću, i 2002. u Kasselu, na Documenti 11, zahvaljujući Okwuiju Enwezoru. U novom domu, zagrebačkom MSU-u, Kožarić je u kustosici Radmili Ivi Janković našao brižnu sugovornicu koja je prepoznala njegove ideje i učinila da Atelijer živi i dalje u brojnim susretima s publikom. Prihvatila je i Kožarićevu ideju da sva djela – i "nedjela", svakodnevni predmeti, smeće, prašina zatečena u atelijeru – budu zamotana zaštitnim folijama te da se tek postupno razmataju i daju na uvid publici. Proces još nije završen! Čini se da nikada nećemo saznati sadržaje "crnih kutija", zapravo crnih vreća za smeće, pinkleca i zavežljaja kakve su nekada nosile kumice na glavi na plac. To je bilo Kožarićevo čistilište, u kojem je on svjesno uzimao na sebe ulogu smetlara, koji reciklira i korigira, u duhu metodične anarhije, svoj opus.
Možda će neki budući istraživači tvrditi da je kod Kožarića bio prisutan tzv. poremećaj pažnje, jer se nije mogao dugo usredotočiti na neku temu ili zadatak. Mnogi kustosi, koji su bar jednom radili s njim, mogu potvrditi s kakvom je lakoćom pristupao realizaciji svojih ideja kojih je uvijek imao napretek. "Ja uopće ne radim, samo izvršavam naloge svoje ideje", kazao je u jednom razgovoru slavnom kustosu Hansu Ulrichu Obristu. Koliko je bio težak i škrt na riječima, toliko je bio lak i brz na djelima, pa bi se moglo kazati da je za njega više vrijedilo načelo prelaska "s djela na djela" nego s riječi na djela. Prisjećam se posjeta Kožarićevu starom atelijeru u Medulićevoj 12, u zimu 1995., s namjerom da odaberem njegov rad za nastup na velikoj međunarodnoj grupnoj izložbi u Jakarti, organiziranoj o proslavi 50. godišnjice nezavisnosti Indonezije. Nakon svega desetak minuta razgovora, upro je prstom u svoj budući rad: drveni panj koji se zatekao u dvorištu, s kojeg je nedavno počeo tesati dijelove kako bi napravio skulpturu glave, ali je odlučio da je upravo takvu, nedovršenu, s iverjem oko nje, pošaljemo put Jakarte. U zadnji je tren ugledao sjekiru pored panja i odlučnim je pokretom zabio u trupac, kazavši: "Evo, Izokrenuta glava!"
Kožarić u procesu rada na izložbi u kulturnom centru Niavaran u Teheranu, 2004. (Foto: Tugomir Lukšić)
Slično je bilo prilikom njegova prvog samostalnog predstavljanja u Iranu, 2004., na poziv teheranskog Muzeja suvremene umjetnosti, kada smo Kožarićevu izložbu, u organizaciji Muzeja Mimare, realizirali doslovno na licu mjesta. Tadašnji ravnatelj Mimare, Tugomir Lukšić, Koža i ja putovali smo u Teheran "s rukama u džepovima", bez izvozne papirologije, samo s Kožarićevim mislima u glavi, koje nitko nije mogao cariniti ni cenzurirati. Kakvo olakšanje za nas muzejske radnike iz Hrvatske, a noćna mora za kolege iz Teherana! Kožarić je u samom kulturnom centru Niavaran radio crteže, dan-dva prije otvorenja. Sam je postavljao stotinjak rabljenih perzijskih tepiha po podovima, koje je organizator sakupio po njegovim uputama, preko kojih je išao zapadnjački "crveni tepih", protežući se duž galerije, da bi na svom kraju poletio k nebu. Crteže olovkom, koji su se sastojali od jedne jedine vodoravne crte, neba-horizonta, radio je pred publikom i pomalo rezigniranim osobljem muzeja. Ionako je "umjetnost uvijek negdje drugdje", kazao bi Kožarić, a mirisne teheranske tržnice, ulice krcate pješacima i zaglušujućim zvucima automobilskih truba, parkovi prepuni obitelji koje petkom piknikuju na kilimima na travi, bili su prizori koje nipošto nije htio propustiti. Kaos Teherana bio je baš po Kožarićevoj mjeri!
Nebo je u Kožarićevu opusu oduvijek imalo važnu ulogu – od performativnih, fluksusovskih druženja na Cmroku, "Nebo", 1994. do slikarski gustih monokroma plave boje, ono je za njega istodobno prostor poznatog i nepriznatog, ali i prostor drame i iščekivanja ("Zagrebačko nebo", Galerija PM; "U znaku sunca", Galerija Forum, 1991.). Za razliku od mitskog kralja Mide, sve što je dotaknuo pogledom, pa i nebo, pretvorio bi u objet d'art. A taj umjetnički predmet ili čin potom bi zaživio i nije ga bilo lako razlikovati od života samog.
Granica između umjetnosti i neumjetnosti za Kožu je oduvijek bila nebitna. Nađene i usvojene predmete izjednačavao je s novostvorenim djelima, pa stoga kritičari govore o Kožarićevoj radikalnoj resemantizaciji (Želimir Koščević), nazivajući ga "prevrednovateljem stvari" i demijurgom Prizemlja (Igor Zidić). Značenje Kožarićeva rada odavno su prepoznali i mnogi drugi domaći i strani stručnjaci (Ješa Denegri, Antun Maračić, Ivica Župan, Radmila Iva Janković, Evelina Turković, Bart De Baere, Okwui Enwezor, Patrizia Dander...), a njegove izložbe priređivane su na poznatim svjetskim adresama, kao što su venecijanski Biennale (1976.), Sao Paolo Biennale (1979.), Documenta 11, Kassel (2002.), Musée d'Art Moderne de la Ville de Paris (2002.), Haus der Kunst, München (2013.). Kožarićev rad uvršten je u važne preglede svjetske umjetnosti i muzejske zbirke, među kojima je i njujorška MoMA, te je nagrađivan izvedbama u javnom prostoru.
Ivan Kožarić (Petrinja, 1921. – Zagreb, 2020.) (Foto: Nada Beroš)
U razgovoru za "Oko" davne 1987. rekao mi je: "Mislim da se čovjek treba svakodnevno dokazivati, potvrđivati, pa čak i svaki sat. Čovjek mora stalno ratovati protiv sebe da bi se otvorio spram života. Ne borim se protiv smrti kao biološke činjenice, jer smrt je u nama. Borim se protiv smrti u životu, svakodnevnog umiranja... Treba stalno voditi krvavi, mirnodopski rat protiv učmalosti, inertnosti, statičnosti."
U središtu Kožarićeva svijeta stajala je borba protiv inertnosti. A uz nju idu otvorenost i bezazlenost djeteta, mudrost ruke koja tajnu života otkriva kroz igru. Bila je dovoljna tek jedna gesta da cijeli svijet pretvori u umjetničko djelo. Dokle god je mogao hodati, nije se odvajao od fotoaparata. U Teheranu mi je kazao da spava s kamerom kako bi mogao snimiti svoje snove.
"Publiku treba zaraditi izazovom", govorio je, a mnogi su to protumačili kao provokaciju. Kada je skulptura "Prizemljeno sunce" 1971. postavljena u javni prostor grada Zagreba, na Trgu maršala Tita, zlatna je kugla, pored čuđenja, pobudila i revolt prolaznika, ali i vlastodržaca, pa je uskoro bila uklonjena. Postav obnovljene skulpture u Bogovićevoj ulici krajem 1990-ih nije bio sretno rješenje, koje pokazuje kako ni mi, demokratični konzumenti, nismo nimalo napredovali u interakciji s tim djelom, ali jesmo u broju kafića u javnim prostorima grada.
Iz današnje perspektive, možemo biti zadovoljni što su Kožarićevi gorgonaški konceptualni radovi iz šezdesetih ostali na papiru – "Prijedlog uzimanja odljeva svih važnijih šupljina u gradu, uključujući i unutrašnjosti glava članova grupe Gorgona" ili "Rezanje Sljemena" – pa ih nitko ne može šutnuti, zapaliti ili pošarati. Moglo bi se pomisliti da je Kožarić sanjao o njihovoj realizaciji zato što je uz "Proglas: Kipari svijeta načinimo odljev zemaljske kugle", iz 1963., načinio odljev komada svog dvorišta u Medulićevoj 12, dakle započeo je pometanjem ispred svojih vrata.
Nedavni naslov u jednom domaćem mediju "Što akademik Kožarić poručuje stogom sijena na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske?" upućuje na to koliko je Kožarićevo djelo, kojim se u Rijeci planiralo obilježiti otvaranje Europske prijestolnice kulture, potentno i provokativno i danas, 2020. Može li urbana Rijeka prihvatiti ovaj ruralni "totem"?, kao da su se pitali organizatori. Nekolicina poseljačenih anonimaca odgovorila je paljenjem stoga sijena – vrijeđa ih slama u gradu! U prirodi i društvu, u gradu i na selu, u kojima je na djelu vječiti plam sukoba i podjela, lako proklija gnjev kada netko u plastu Kožarićeva sijena pronađe iglu sumnje.
