Tri su stranca – Belgijanac Jan Kempenaers, Francuz Jonathan Jimenez i Amerikanac Donald Niebyl – bila potrebna da riječ "spomenik" uđe u globalni opticaj. Njihove su fotoknjige, Kempenaersov "Spomenik" (2010.), Jimenezov "Spomeniks" (2018.) i Niebylov "Spomenik Monument Database" (2018.), inaugurirale tu riječ za internacionalno čitateljstvo, zajedno s mitologemima o antifašističkim spomenicima podignutima nakon Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.

U fotografijama koje sugeriraju kako monumentalnost njihovih formi tako i prikrivenu draž danas mahom oronulih i oštećenih volumena, koncept "ruin porna" zadobio je svoju suvremenu iteraciju. "Misteriozni objekti (...) melankolične ljepote", "nalik napuštenim svemirskim brodovima", kako se opisuje sadržaj tih fotografija, postali su nova otkrića pasioniranih foto-(avan)turista u potrazi za nepoznatim destinacijama, dok su apstraktne forme spomenika dale energičan odgovor na nostalgičnu fascinaciju retro-futurizmom. I dok su Jimenez i, u većoj mjeri, Niebyl ipak pružili nešto više informacija o zabilježenim spomenicima,

Kempenaers svoje fotografije upotpunjuje samo dodijeljenom brojkom i lokacijom, pa je tako Džamonjin "Spomenik revolucije naroda Moslavine", podignut 1967. u Podgariću, na mjestu gdje je pokopano preko 900 partizana sa šireg moslavačkog područja, postao "Spomenik #1". Velika MoMA-ina izložba o arhitekturi u Jugoslaviji, otvorena u ljeto 2018., koincidirala je tako sa Zeitgeistom koji je jugoslavenske spomenike – od kojih je nekoliko predstavljeno i na njujorškoj izložbi – već "preveo" za "instagram publiku", lišio njihova vlastita simboličkog "tereta", i to nakon što su mnogi od njih stradali u naletima revizionističkog bjesnila. Iako je nastavio niz istraživačko-izložbenih projekata realiziranih u protekloj dekadi u regiji i šire, njujorški izložbeni pothvat dolazi u trenutku kada je na internacionalnoj razini nužno na adekvatan način podignuti razinu diskursa o jugoslavenskim spomenicima i (post)socijalizmu, onkraj egzotičnih vizura na jugoistočnu Europu kao "europski Orijent".

Izložba "Arhitektura. Skulptura. Sjećanje. Umjetnost spomenika Jugoslavije 1945. – 1991.", otvorena u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu nakon što je prikazana u ljubljanskoj Galeriji Dessa i novigradskom Muzeju-Museo Lapidarium, preuzima očito prijeko potreban zadatak mapiranja i izrade repozitorija o spomenicima NOB-u. Izložba obuhvaća seriju plakata s fotografijama, kataloškim jedinicama i pratećim tekstovima o nastanku i povijesti tridesetak spomenika koje je kustoski tim (Boštjan Bugarič, Kristina Dešman, Maja Ivanič, Špela Kuhar, Eva Mavsar, Špela Nardoni Kovač i Damjana Zaviršek Hudnik) odabrao "na temelju visoke arhitektonske i umjetničke vrijednosti", kako stoji u uvodnom tekstu, a taj je sadržaj predstavljen i na online platformi Architectuul. Video-film "Dostojanstvo sjećanja" Ane Jovanović, Predraga Nedovića i Aleksandre Đorđević, suprotstavljajući arhivske materijale s isječcima iz recentnog muzičkog te reklamnog spota snimljenog na ovim lokacijama, ukazuje na diskrepanciju u nekadašnjoj i današnjoj percepciji i recepciji mjesta sjećanja.

I tu, međutim, izložba upada u vlastitu zamku: u rascjepu između povijesno-umjetničke valorizacije i revizionističkih ideoloških konstrukcija koje se (katkad i doslovno) obijaju o njihovu površinu, između komemoracije i trivijalizacije, nekad potentne simbolike spomeničkih formi i danas latentne uloge pejzažne scenografije, između sjećanja i zaborava, konstrukcije i destrukcije, prošlosti i sadašnjosti, izložba propušta u ovim lokacijama prepoznati aktivna mjesta i prostore budućnosti. Mogući putokaz za to nazire se u prezentiranom kratkom filmu "Sjećanje: Drežnica" Matije Kralja, koji prati tragove sjećanja iz vremena NOB-a na području gdje dr. sc. Sanja Horvatinčić posljednjih godina provodi međunarodno istraživanje drežničkog kraja, spomenika i memorijalne baštine, bilježeći pritom i osobna svjedočanstava. Ironično, upravo se ovaj kraj, nekada logistički punkt NOB-a, posljednjih godina našao na migrantskoj ruti, pa su spomenici podignuti prije više desetljeća kao simboli slobode i otpora fašizmu postali tihim svjedocima suvremenih oblika obespravljivanja.