U izdanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH) objavljena je knjiga umirovljenog sveučilišnog profesora Ante Lešaje pod nazivom "Zatiranje povijesne memorije", koja se bavi uništavanjem spomeničke baštine NOB-a i socijalističke revolucije kao jednog od oblika kulturocida. Prema nepotpunim podacima, samo od 1990. do 2000. uništen je 731 spomenik i 2.333 drugih obilježja palim borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata, a uklanjanja i oštećenja spomenika i spomen-obilježja, istina u manjem obimu, nastavljaju se i dalje. Na osnovu velikog broja izvora, tiskanih izdanja i tekstova u medijima i na društvenim mrežama, koji su citirani u bilješkama, nastala je priča o uništavanju spomeničke baštine u Hrvatskoj, naporima pojedinaca i lokalnih zajednica u njenoj obnovi i nebrizi vlasti da se to doista i učini, pa su pojedinačni primjeri obnove tek potvrda pravila. Tokom jeseni predviđena je promocija knjige u Zagrebu, Korčuli i u Dubrovniku – potonje dvije u povodu dana oslobođenja ta dva grada.
Kako je došlo do knjige "Zatiranje povijesne memorije", kako je koncipirana i kakvu poruku njome šaljete? Kako je došlo do toga da je izdavač SABA RH, a da je podršku knjizi dao Grad Korčula?
Rukopis knjige "izniknuo" je iz dugogodišnjega praćenja fenomena uništavanja tzv. nepodobne knjižne građe i spomenika. Bio je taj fenomen samo dio, ali veoma upečatljiv, kontrarevolucionarnog stampeda na prostorima SFR Jugoslavije nakon 1989./1990., stampeda koji je doveo do nestanka države Jugoslavije, ali prvenstveno do likvidacije socijalističke intencije preobrazbe ekonomskih i društvenih odnosa – intencije proizišle iz narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije. Knjiga je stoga morala biti koncipirana tako da ukaže na historijske i društveno-političke korijene spomenutog uništavanja i da ga – a to je bitno – činjenično dokumentira.
Bilo bi pristojno da odgovarajuća tijela svih novonastalih država na području Jugoslavije zajednički porade na izradi cjelovite evidencije, jer su NOB i socijalistička revolucija bili njihov zajednički i povijesno herojski napor
Pritom se pokazuje da uništavanje spomenika ne iscrpljuje sve aspekte destrukcije. A iz toga proizlazi i osnovna poruka: svaka generacija počinje s nasljeđem i njen odnos prema tom nasljeđu pokazuje njenu povijesnu zrelost i domete. Bezobzirna destrukcija stoga se mora označiti kao retrogradno i retardacijsko ponašanje, odnosno kao iskaz isključivosti – pa je stoga poruka mog istraživanja: prvo, da bi društvo fenomen uništavanja "nepodobnog" na svaki mogući način moralo spriječiti, i drugo, da je knjiga u isto vrijeme iskaz građanskog otpora i protesta protiv fenomena uništavanja tzv. nepodobnih spomenika i knjižne građe, ali i svega ostaloga što se arbitrarno označi "nepodobnim".
Istraživanje je obuhvatilo oba područja, spomeničku baštinu i knjižnu građu, ali je objavljen najprije dio o uništavanju spomenika NOB-a i socijalističke revolucije, ali i drugih oblika nasljeđa, dok će drugi svezak biti posvećen knjižnoj građi i tzv. "povijesnom revizionizmu". Izdavač rukopisa trebao je biti Razlog, ali uslijed niza okolnosti to nije bilo ostvarivo. Stoga se na inicijativu drugova u Zagrebu, ali i Saveza antifašista u gradu Korčuli, izdavaštva prihvatio SABA RH, imajući na umu tematiku istraživanja i svoja izdavačka nastojanja. A Grad Korčula pojavljuje se kao sufinancijer izdanja, skroman, ali dragocjen i simbolički – Udruga antifašista Grada Korčule redovitu donaciju za svoj rad, koju Grad svake godine dodjeljuje svim društvenim organizacijama, odlučila je dati kao pripomoć za objavljivanje knjige. Na tome sam antifašistima grada, kao i Gradu zahvalan. A zahvalan sam i SABA-i RH, naročito predsjedniku Franji Habulinu i sekretaru Miru Kirinčiću, što su se prihvatili funkcije izdavača. Dio koncipiranja knjige su i poukama inspirativan predgovor Viktora Ivančića te dragocjeni urednički trud urednice Nataše Mataušić. Dugujem im zahvalnost, a čitaoci će ocijeniti značaj njihovih priloga.
Odjeci "Knjigocida"
Ranije ste napisali knjigu "Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih". Kakav je odjek izazvala ta knjiga i kakav odjek očekujete od ove?
Zanimanje za odjek "Knjigocida" bila je početna točka moga istraživanja. O odjecima potanko raspravljam u drugoj svesci, za koju se nadam da će biti objavljena do kraja ove godine. Najkraće: pregled odjeka pokazuje "rascijepljenost" hrvatskoga društva: kompetentan dio javnosti gotovo unisono je podržao osnovne nalaze knjige, ali je "Knjigocid" od tzv. zvaničnih dijelova društva podjednako bio ignoriran. S obzirom na našu društvenu situaciju, pretpostavljam da će tako biti i s ovom knjigom.
Koliko uništavanje spomenika ide ruku pod ruku s uništavanjem knjiga, revizijom historije, veličanja kvislinga i razvojem novih, nepravednih i pljačkaških odnosa u društvu?
Sve što ste u pitanju naveli međusobno je povezano i proizlazi iz politike koja je postala dominantna u hrvatskom društvu i u svim ostalim društvima-državama jugoslavenskog prostora s tzv. prevratom 1989./1990., čiji sadržaj je obnova i razvijanje kapitalističke ekonomske strukture, sa primjerenim joj političkim, društvenim i intelektualnim odnosima. A dio su toga proustaško-profašističko-nacističke revindikacije i rigidni antisocijalizam, pa stoga i uništavanje svega što simbolizira i podsjeća na antifašistički pokret/borbu i na socijalističku alternativu.
Što će se događati u budućnosti sa spomeničkom baštinom NOB-a nezahvalno je procjenjivati. Dosadašnja iskustva nisu ohrabrujuća. Dovoljno je čitaoce podsjetiti na okolnosti koje su dovele do ostavke ravnatelja JUSP-a Jasenovac Ive Pejakovića
Zašto su u nekim krajevima Hrvatske, kao što su na primjer Istra, Rijeka, Kvarner, Hrvatsko zagorje spomenici manje-više očuvani s tek nekim uništenim spomenikom kao izoliranim incidentom? A pitao bih vas nešto i kao Dalmatinca. U NOB-u je sudjelovalo mnogo naroda, kako je spomenuto, cvijet mladosti, zaslugom partizana je Dalmacija danas u Hrvatskoj, a ne i Italiji. Zašto je u Dalmaciji uništen relativno velik broj spomenika?
Postavljeno pitanje prelazi moja znanja o predmetu. Uvid u obim i prostorni raspored spomenika i spomen-obilježja izvan je moći pojedinca, a to naročito vrijedi za mene koji se tim područjem ne bavim profesionalno. Temeljni je uvjet za odgovor na vaše pitanje – postojanje i stalno ažuriranje cjelovite evidencije o spomenicima općenito, a unutar toga i o spomenicima i spomen-obilježjima NOB-a i socijalističke revolucije. To mogu napraviti zajednički strukovne institucije i nadležna državna tijela, prije svega konzervatorski zavodi Ministarstva kulture. A bilo bi pristojno da odgovarajuća tijela svih novonastalih država na području Jugoslavije zajednički porade na izradi cjelovite evidencije, jer su NOB i socijalistička revolucija bili njihov zajednički i povijesno herojski napor. S rizikom da griješim, tokom istraživanja nisam naišao na takvu cjelovitu evidenciju – ni za područje Hrvatske, ni za ostala jugoslavenska područja. Stoga smo upućeni na parcijalne pokušaje, dragocjene u svakom pogledu, a ja sam ih pokušao registrirati u knjizi, premda sam svjestan nepotpunosti te registracije. Ipak bih posebno spomenuo tri, koja su mi bila od naročite pomoći: publikacija SABA-e RH iz 2000. godine, dokumentarac "Ubijanje sjećanja" Bogdana Žižića i doktorska disertacija Sanje Horvatinčić.
Spomenuto nepostojane cjelovite evidencije o spomeničkoj baštini NOB-a i socijalističke revolucije, što uključuje i postupke njihova uništavanja, sankcioniranje počinitelja, napore za obnovom itd. onemogućava pouzdan odgovor o regionalnim razlikama u postupanju s tom spomeničkom baštinom, pa se stoga ustručavam o tome govoriti. A što se tiče regionalne distribucije počinitelja uništavanja – za to bi bila potrebna temeljita sociološka istraživanja za koja nisam kompetentan. Možda bi se moglo općenito reći, parafrazirajući jedan esej Ante Tomića: naročiti intenzitet rušenja spomenika događao se u zavisnosti od koncentracije ohlokracije (vladavine rulje ili mase – op. a.) na određenim područjima. A ta koncentracija ohlokracije, rezultat je, uz političke okolnosti, također i migracijskih kretanja, koja su mijenjala socijalnu i kulturološku strukturu različitih područja Hrvatske. Htio bih ipak reći: društvene promjene ne mogu se zaustaviti, pa se s velikom pouzdanošću može reći da će nadolazeće generacije s gnušanjem ocjenjivati ludilo uništavanja spomenika NOB-a i socijalističke revolucije kojemu smo svjedoci proteklih skoro pa četrdeset godina. Ohrabruje da već i značajan dio naše, odnosno naših generacija to osuđuje i da se tome suprotstavlja.
Kulturocid neodvojiv od obnove kapitalizma
Nedostatak cjelovitog uvida
Zašto mnogi kažu da je u Hrvatskoj zabilježen najveći broj mirnodopskih uništavanja spomenika na području bivše Jugoslavije?
O najvećem broju uništenih spomenika ne može se govoriti ako nemamo pouzdan uvid u cjelinu spomeničke baštine na hrvatskom i na ostalim jugoslavenskim prostorima. To znači da uništenje spomenika treba promatrati ne samo prema zbroju, nego i relativno, s obzirom na broj izgrađenih spomenika, a naročito treba pažljivo proučiti strukturu spomeničke baštine prema socijalnim, pijetetskim i estetskim obilježjima. Tek na osnovu takvog "mapiranja" spomeničke baštine NOB-a i socijalističke revolucije, ali i svake spomeničke baštine, mogu se donositi pouzdani sudovi. Stoga je teško a priori reći da li je u Hrvatskoj zabilježen najveći broj uništenih spomenika i tokom rata i nakon njega. Ako bi se u cjelovitom pregledu postupanja sa tzv. nepodobnom spomeničkom baštinom na cjelovitom jugoslavenskom prostoru zaključilo da je u Hrvatskoj bilo najviše uništavanja, onda bi to značilo da je intenzitet nacionalističke isključivosti i naročito antisocijalističke histerije bio najsnažniji. Ali takvo cjelovito istraživanje još nemamo. Premda se o uništavanju tzv. nepodobnih spomenika pisalo i u drugim zemljama jugoslavenskog prostora, koliko sam mogao dokučiti iz oskudnih uvida, ipak mi se čini da se o tome najobimnije do sada pisalo u Hrvatskoj, pa to bitno utječe i na percepciju i na ocjene o dimenzijama uništavanja.
Tokom ovog vijeka bilo je više inicijativa vezanih uz nastojanje da se zabilježi i spriječi uništavanje spomenika, ali i da se preostali sačuvaju. Kako komentirate inicijative pojedinaca, struke, udruženja i lokalne uprave da se neki spomenici ipak obnavljaju (Bjelovarac, Srb) ili da se o njima piše (Stevan Filipović, Kamenska ili Petrova gora)?
O glavnim inicijativama i nastojanjima da se spriječi uništavanje spomenika i da se preostali sačuvaju govorim u knjizi. Imao sam brojne informacije i o tzv. lokalnim i inicijativama pojedinaca – na neke sam u knjizi ukazao, ali ih je bilo nemoguće sve temeljito prikazati. Tražilo bi to podrobno proučavanje svakog od tih nastojanja, a to je iznad mojih mogućnosti. Ali i spomenute inicijative i nastojanja smatram dragocjenim prilogom suzbijanju isključivosti bilo koje vrste i kao građanin ih pratim s velikim zadovoljstvom i odobravanjem. Bilo bi od velikog značaja kad bi svaku takvu lokalnu ili pojedinačnu inicijativu podržala i nadležna državna tijela, posebno Ministarstvo kulture. Nadajmo se da će i do toga doći.
Zašto nadležne državne institucije muku muče i ne štite i ne obnavljaju spomenike koji su na spisku zaštićenih?
Na to pitanje odgovor bi trebalo zatražiti od "nadležnih državnih institucija". Moj pokušaj da barem dijelom dobijem takav odgovor nije bio ohrabrujući, a to će zainteresirani čitalac vidjeti i u knjizi.
Jeste li optimist ili pesimist u pitanju daljnje devastacije spomeničke baštine?
Što će se događati u skoroj ili daljnjoj budućnosti sa spomeničkom baštinom NOB-a i socijalističke revolucije nezahvalno je procjenjivati. Dosadašnja evidencija, iskustva i uvidi nisu ohrabrujući. Dovoljno je čitaoce podsjetiti s kojom su žustrinom i obuhvatom likvidirani muzejski postavi o NOB-u i socijalističkoj revoluciji, a naročito na okolnosti koje su dovele do ostavke ravnatelja JUSP-a Jasenovac Ive Pejakovića u svibnju 2024. godine. Posebno je također obeshrabrujući, da upotrijebim najblažu kvalifikaciju, cjelokupni rašomon u vezi s nedavnim predsjedavanjem Hrvatske IHRA-om, a o jednom dijelu toga čitalac se može informirati u ažurnom i izvrsnom tekstu Hrvoja Šimičevića "Kako negirati genocid", objavljenom u Novostima. Ipak, nazire se rastući otpor uništavanju, devastaciji – i u tome vidim zalog promjena. Naravno, bitan preduvjet za to je i suštinska promjena dosadašnje (i sadašnje) politike i političkih odnosa.
