Povjesničarke umjetnosti Beti Žerovc i Sanja Horvatinčić uredile su zbornik tekstova, monografiju "Shaping revolutionary memory – The production of Monuments in Socialist Yugoslavia" ("Oblikovanje revolucionarnog pamćenja – Proizvodnja spomenika u socijalističkoj Jugoslaviji"; Udruženje Igor Zabel za kulturu i teoriju i Archive Books, 2023.) U knjizi su, osim tekstova autorica, objavljeni i oni Ljiljane Kolešnik, Heike Karge, Sabine Tanović, Marije Đorđević i Vladimira Kulića te intervju s Bojanom Pejić. Objavljena je na engleskom jeziku i bogato opremljena fotografijama, a osim užoj struci, namijenjena je i široj javnosti, zbog čega razgovaramo s autoricama.
Vaš suurednički rad na ovoj monografiji temeljen je i na predavačkom iskustvu s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani o spomenicima NOB-u i revoluciji na tlu Jugoslavije. Što je najviše zanimalo, a što zbunjivalo vaše studente?
Žerovc: Kad sam 2011. počela predavati, globalno oduševljenje modernističkim spomenicima iz bivše zajedničke države zbunjivalo je mlađe generacije. Na području umjetnosti taj se prostor u okviru naše struke obično doima perifernim, pa je studente zanimalo od kuda globalna fascinacija, i to upravo tom baštinom. Budući da spomenici ranije nisu bili bitan dio slovenskog povijesnoumjetničkog narativa, oni nisu znali kako je i zašto došlo do spoja modernizma i spomenika. Činilo im se i da država, za koju oni često čuju da je bila siva, totalitarna i nesposobna, nikako ne bi mogla proizvesti nešto tako ultimativno hype.
U razgovorima o jugoslavenskoj likovnoj i arhitekturnoj platformi tako smo došli do pitanja: zašto bi socijalistički sistem, u temama vezanim uz počast žrtvama iz svih društvenih slojeva, umjesto spomenika dostupnih svima stvarao apstrahirane i apstraktne, katkad posve hermetične objekte koje velik dio ljudi nije mogao ni razumjeti ni uživati u njihovoj estetskoj izvrsnosti jer je za takvo što potrebna naobrazba? Tu je dakle za studente dolazilo do zbunjujuće kontradiktornosti: upravo spomenik, kao ideološki mehanizam koji bi Jugoslavene trebao uvjeriti da žive u egalitarnom društvu, mogao im je dati do znanja da to nije tako.
U razgovorima sa studentima došli smo do pitanja: zašto bi socijalistički sistem, umjesto spomenika dostupnih svima, stvarao apstrahirane i apstraktne, katkad posve hermetične objekte koje velik dio ljudi nije mogao ni razumjeti? – kaže Žerovc
Propitivali su i suvremenu recepciju: jesu li ti visokomodernistički spomenici istinski socijalistički i "ljevičarski"? Mogu li oni doista transferirati taj tip vrijednosti ili tu moć umjetnosti danas tek priželjkujemo? Zašto je suvremeni kapitalistički svijet oduševljen njima? Zbog čega ih se tek sad integrira u zapadni umjetnički kanon? Mladima je teško razumjeti i činjenicu da je tadašnja mlada umjetnička scena takve spomenike odbijala. O tome u knjizi razgovaramo s poznatom beogradskom kustosicom sedamdesetih i osamdesetih Bojanom Pejić.
U knjizi naglašavate pojam heterogenosti tog spomeničkog korpusa: što on uključuje?
Horvatinčić: Upravo je raznolikost spomenika ključno obilježje – a mislim i vrijednost – te produkcije u cijelosti. Moje bavljenje spomenicima od početka je bilo fokusirano na terenski rad. Zanimala me njihova prisutnost u praktički svakom naseljenom mjestu Jugoslavije, koja je do te mjere bila uobičajena da je spomenik NOB-u postao – i ostao, ako nije uklonjen – dio standardnog urbanog inventara. Kada to stavimo na mapu, vidimo da je u svega nekoliko desetljeća stvoren prilično gust sloj memorijalne "okupacije" urbanog i prirodnog krajolika. Ovisno o tome kada je i u kojem dijelu Jugoslavije nastao, u kojem kulturološkom kodu je "programirana" ikonografija, spomenik je za svoju sredinu mogao biti vrlo lako čitljiv, nalik spomenicima iz prethodnih razdoblja, poput bisti ili heroja i alegorija visoko iznad ljudi.
S vremenom su dobili nova obilježja i funkcije, često ukidanjem standardnih tipoloških elemenata, poput postamenta, zauzimali su cijele trgove, stvarali scenografije ili ambijente. Utilitarni spomenici poput domova kulture, svjetionika, parkova ili fontana nisu bili novost, ali je ambicioznost, pa i ekstravagancija u njihovu oblikovanju odražavala izdašna javna ulaganja. Zanimljive su strategije obilježavanja originalnih lokacija povijesnih događaja, svojevrsna sakralizacija partizanskog ratovanja kroz čuvanje "aure" lokaliteta poput bolnica, mjesta sastanaka, formiranja brigada. Zbog nepristupačnosti tih lokacija važnu je ulogu imala dosjetljivost autora, uglavnom arhitekata. Katkada su to bile elaborirane prostorne oznake ili vizualne asocijacije, katkada doslovne rekonstrukcije objekata u šumi, muzeji na otvorenom.
Spomenici, a ne "spomeniks"
Zašto je neophodno naglasiti historijski kontekst spomenika NOB-u?
Žerovc: Knjiga kontrira trendu da se na visokomodernističke spomenike ne gleda razvojno i usporedivo s drugim srodnim međunarodnim zbivanjima u to vrijeme, nego ih se predstavlja kao zasebnu vrstu, koja kao da je pala na Balkan s neba. Na stranim jezicima čak se koristi termin "spomeniks". Taj je pristup štetan. Recimo, odvraća nam pozornost od heterogenosti polja, pa i od razlika unutar te produkcije (recimo, kiparske i arhitektonske), a u isto vrijeme i osporava našim prostorima i socijalizmu sposobnost proizvodnje nečega tako suvremenog i produkcijski kompleksnog. Snažno je i ideološki uvjetovan: korištenjem termina "spomeniks" u temelju se odričemo spomena antikapitalističke revolucije.
Knjigu počinjemo analizom građe 19. stoljeća da bi razvojno objasnile preduvjete tako efikasne spomeničke produkcije nakon 1945. Već je prva Jugoslavija imala dobra suvremena umjetnička i arhitektonska znanja u vezi spomeničkog medija, kvalitetne autore, škole – poput Plečnikove u Ljubljani i Meštrovićeve u Zagrebu – i veliku produkciju spomenika palima u Prvom svjetskom ratu. Tu su bile ujedinjene različite tradicije komemoriranja i upisivanja ideologije kroz vizualno u prostor pa je već u osnovi razmišljanje o spomeniku bilo složeno, da bi se svima udovoljilo. Budući da su od 19. stoljeća ovo bila područja žestokog nacionalizma, spomenik je bio shvaćen i kao alat za postizanje željenih agresivnih učinka.
Po čemu je poslijeratna jugoslavenska spomenička produkcija iznimna u europskom kontekstu?
Žerovc: Iznimna je primjerice po fokusu na složene komemorativne komplekse s modernističkim spomenicima uz koje je mlada država, bez dulje zajedničke povijesti i sa specifičnom doktrinom, intenzivno vezala svoje najvažnije karakteristike. Tim spomenicima se od kasnih 1950-ih sve manje oplakivalo žrtve i sve više se "sakraliziralo" zajednička ratna postignuća, državnu dogmu i revoluciju, gdje se, između ostalog, pretpostavljalo da će visokomodernističke forme imati učinak revolucioniranja recipijenata. Da bi se dakle postigao transfer socijalističkih vrijednosti, implementirala se buržoaska mitologija o moći i univerzalnosti umjetnosti zapadnog tipa. Uz sve rečeno lakše je razumjeti činjenicu da je poznata arhitektonska revija L'architecture d'aujourd'hui 1963. godine te spomenike predstavila u broju posvećenom sakralnoj arhitekturi.
Suprotno predodžbi o kontroli nad spomenicima, SUBNOR je morao provoditi odluke žirija koje nisu korespondirale ni s ukusom njegovih članova ni lokalnih zajednica koje su katkada protestno odbijale eksperimentalna spomenička rješenja – ističe Horvatinčić
Ističete da antifašistički spomenici na tlu Jugoslavije iziskuju istovremeno razumijevanje političkog sistema i kulturnih politika. Kako?
Horvatinčić: Primjerice, Heike Karge u našoj knjizi piše o mukama specijalne savezne komisije Saveza boraca (SUBNOR-a) da sprovedu odluku o postavljanju "općejugoslavenskih" spomenika tijekom 1950-ih godina. Ljiljana Kolešnik tu dekadu opisuje kao vrijeme bujanja javnih rasprava o kulturi, ali i izgradnje administrativnih uvjeta njene decentralizacije, koja će uzeti maha 1960-ih. Paralelni procesi političke i kulturne decentralizacije i liberalizacije rezultirali su sve većom stratifikacijom spomeničke produkcije: dok su se na nižim razinama pojavljivali različiti modeli proizvodnje spomenika, od zanatskih do amaterskih, praksa na najvišim razinama, koje su podrazumijevale i najveće investicije, sve se više profesionalizirala. Inzistiralo se na originalnosti i autorskoj autonomiji, na eksperimentalnim pristupima. Prevagu u žirijima saveznih natječaja redovito su donosili zagovaratelji visokomodernističkih rješenja – katkada oni koji su sami radili spomenike putem direktnih narudžbi, npr. Bogdan Bogdanović.
Ako je namjera da se stvore "općejugoslavenska" mjesta sjećanja kroz spomenike "partizanu borcu", "ženi borcu", "jugoslavenskoj omladini" 1950-ih propala zbog nedovoljnog interesa suvremenih umjetnika za takve teme, ona je 1960-ih uskrsla kroz narudžbe koje su tematski bile tako široko definirane općenitim pojmovima poput "revolucije" ili "pobjede", da su umjetnici mogli "podvaliti" praktički bilo što što ih je estetski "furalo". Dakle suprotno predodžbi o kontroli nad spomenicima, SUBNOR je po pitanju oblikovanja većih narudžbi morao provoditi odluke žirija koje nisu nužno korespondirale niti s ukusom njegovih članova, bivših partizana i proletera, ni mještana i lokalnih zajednica koje su katkada i protestno odbijale eksperimentalna spomenička rješenja.
Kakva je situacija bila sa spomeničkom produkcijom u lokalnim sredinama?
Horvatinčić: Amaterizam i jeftiniju, serijsku produkciju spomenika, kakvu su si manje sredine mogle priuštiti, likovna je kritika odbacivala s prijezirom do te mjere da se predlagalo njihovo rušenje. Dolazilo je i do sukoba s nekima od ključnih protagonista prethodne generacije "figurativaca", odnosno onima koji su postavili temelje spomeničke produkcije još prije rata: Augustinčićem, Radaušem, ali i njihovim učenicima figurativnog usmjerenja poput Radovanija i Sabolića. S druge strane, konzervatori su najveću spomeničku vrijednost vidjeli baš u očuvanju izvornog konteksta "zbivanja revolucije" zagovarajući minimalne intervencije, što se pak kosilo s modernizacijskim ambicijama izgradnje reprezentativnih kompleksa. Konačno, recipijenti spomenika nisu bili klasno ni politički monolitna skupina. Mnoge naprosto nisu zanimali, a nekima su komunistička obilježja na partizanskim spomenicima – kako god oni oblikovani – bila ideološki zazorna. To od 1990-ih otvoreno i iskazuju njihovim rušenjem ili uklanjanjem.
Čišćenje od komunizma
Što obilježava specifičnost odnosa prema toj spomeničkoj baštini u Hrvatskoj danas?
Horvatinčić: Kada sam počela istraživanje početkom 2010-ih, činilo da je ta tema u Hrvatskoj čvrsto zarobljena između brutalne devastacije i revizionizma s jedne strane i elitističkog poimanja njihove umjetničke vrijednosti, s druge. Ako uopće, rušenje spomenika je bilo problem jedino u smislu gubitka modernističkog nasljeđa. Istovremeno je antifašizam "očišćen" od komunizma i revolucije kako bi se uklopio u tzv. evropske vrijednosti. Nije mnogo drugačije ni danas. U tom ideološkom ključu najbolje funkcioniraju spomenici bez petokrake, bez slike partizana, samo univerzalna zapadna estetika.
Obnova spomenika nije manje ideološki impregnirana praksa od njegove izgradnje. Srušeni "Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije" nalazio se u fizički i ekonomski potpuno devastiranom kraju, obilježenom dubokim ranama posljednjeg rata. Istovremeno, okolni požeški kraj, osobito Zvečevo, prepuno je NOB-a: partizanskih groblja i spomenika civilnim žrtvama, partizanskih škola i tiskara, savezničkih aerodroma. Rekla bih da takva mjesta danas, u vrijeme jačanja povijesnog revizionizma, mnogo jasnije govore o antifašizmu i revoluciji od "najvećeg apstraktnog spomenika na svijetu".
Što je za vas poanta suvremenog interesa za spomenike prošlosti?
Žerovc: Želimo li, u razmišljanjima o alternativama suvremenom kapitalizmu, zadržati fokus na jugoslavenskom socijalizmu, trebali bismo što jasnije reći što je u njemu funkcioniralo, a što nije. To da je nešto kvalitetan umjetnički rad po kriteriju zapadnog umjetničkog kanona, ne znači nužno da je taj rad u funkciji spomenika mogao istovremeno učinkovito funkcionirati i kao ideološki alat ili barem ne kao ideološki alat u korist socijalističke ideologije, koja ga je postavila. Smeta mi kad danas o umjetnosti ili spomenicima razmišljamo kao da smo još uvijek duboko u 20. stoljeću. Zanima me kakvi to spomenici danas, i da li uopće, učinkovito reproduciraju ideologiju socijalnih, egalitarnih, multietničkih država i zajednica i vrednote kao što su socijalna pravda, aktivna usmjerenost na ljude i zajednice, nekompetitivnost i kontraindividualizam.
Pitam se je li sudjelovanje umjetnosti u tim procesima nužno i pozitivno? Recimo, u socijalizmu se u Sloveniji tzv. živim spomenicima – npr. školama – gdje se umjetnost nije uplitala, puno aktivnije komemoriralo žene. S druge strane, razmišljam što je danas spomenik, tko ga postavlja i da li ga uopće prepoznajemo kao takvog. Gradi se puno spomenika na tradicionalan način, kroz koje veće ili manje zajednice upisuju svoje važne osobine u prostor. Često i pasivna agresija, a i glasne podjele i "šejmanja", koje proizlaze iz njih, nisu ništa drukčiji od onih iz 19. stoljeća. Ali kad razmišljam koja se imena pojedinaca danas globalno slave uz spomenike nalik monumentalnim spojevima umjetnosti i arhitekture u javnom prostoru, ne mogu a da ne pomislim na luksuzne privatne umjetničke muzeje, u kojima se eksplicitno slavi umjetnost uz njene vlasnike. U ime umjetnosti, dragovoljno pristajemo na to da si najbogatiji muškarci svijeta tu vrstu obilježja postavljaju sami i njima prenose svoje vrijednosti.
