Kako ste koncipirali izložbu "Baština odozdo / Drežnica: Tragovi i sjećanja"?
Izložba je koncipirana oko tema vezanih uz memorijalne i arheološke lokalitete na području Drežnice kojima smo se bavili kroz prethodne tri godine projekta. Njega smo osmislili u suradnji s arheolozima koji se bave modernim dobom, primarno arheologijom Španjolskog građanskog rata i ropstva. Izučavajući prošlost Drežnice s fokusom na Drugi svjetski rat odabrali smo nekoliko "sondi" koje služe kao tematski fokusi. Jedan je bila organizacija otpora u ruralnom kontekstu i utjecaj rata na svakodnevicu običnog čovjeka. Tako smo iskopali pastirski stan Nikole Tomića gdje bila smještena partizanska baza. Zatim smo se fokusirali na skrovišta, odnosno na to kako su civili, primarno žene, djeca i stariji ljudi preživjeli rat skrivajući se po pećinama jer drežnički kraj njima obiluje i stoljećima se koriste kao skrovišta. Zanimao nas je i kontekst kulturne i medijske proizvodnje jer su se na tom području koncentrirale tehnike Agitpropa pa smo istraživali i kolibu u kojoj se nalazila štamparija koja je uništena 1944. I konačno, zanimala nas je bolnica kao centralno mjesto sjećanja. Svaka "sonda" sastavljena je od arheoloških predmeta, fotografija, memoaristike i oralnih izvora. One ne nude definitivne zaključke, već služe kao epistemološki laboratoriji u nastojanju povezivanja iskustva prošlosti s aktualnim društvenim pitanjima.
Koje biste zaključke u kontekstu istraživanja proizvodnje baštine istaknuli?
Proizvodnja povijesti i baštine su važni, dinamični procesi koji u svakom društvenom kontekstu imaju specifične kritičke fokuse. U nekim društvima to je nasljeđe kolonijalizma, robovlasništva ili rasizma, kod nas su prisutnija pitanja međuetničkih sukoba i njihova potpirivanja, kao i aktualne migrantske krize. Narativi i teme kojima smo se bavili u istraživanju pokazatelj su da smo ne tako davno prolazili kroz slične procese i da je to baština koja s razlogom opstaje u tim zajednicama. Činjenica da se političke strukture zbog niza pragmatičkih ili ideoloških razloga ograđuju od nasljeđa antifašističke borbe ne znači da ne postoje prakse i načini da se mi njome bavimo i kao pojedinci i kao zajednice. Zanimalo nas je kako to nasljeđe opstaje i živi u mjestima poput Drežnica, unatoč tome što izostanku infrastrukture i lošim ekonomskim prilikama. U Drežnici je 90-ih ukinuta lokalna memorijalna zbirka i spomen-područje, spomenici su skinuti sa zaštite. Mještani su obespravljeni i na druge načine, ali i dalje pronalaze načine da održavaju te narative živima. Bilo nam je iznimno važno vidjeti kako se baština proizvodi odozdo, kako je proizvode ljudi, a ne institucije.
Koje ste suradnje u procesu istraživanja ostvarili, a puno su vam značile?
Cijeli bi projekt bio sasvim drugačiji da nije bilo međunarodne suradnje kroz koju smo primijenili iskustvo istraživača na sličnim projektima jer je ovo za naše prilike pionirski projekt. Druga ključna suradnja je ona s lokalnom zajednicom koja nam je od početka izašla ususret i podržala projekt. Na tom povjerenju smo iznimno zahvalni. Treća razina, osobito kada je riječ o prikupljanju materijala za izložbu, je suradnja s baštinskim institucijama. Naišla sam mahom na vrlo pozitivne reakcije u Hrvatskoj od kolega u raznim institucijama. Recimo, u Hrvatskom državnom arhivu, odnosno središnjem laboratoriju za konzervaciju i restauraciju pozitivno su reagirali na sve naše zahtjeve za restauraciju papira, iako smo dolazili s neuobičajenim zahtjevima za restauraciju papira iz Drugog svjetskog rata. Dodatna "sonda" u našem istraživanju obuhvatila je upravo taj hod kroz institucije jer kad je riječ o muzejskoj baštini vezanoj za NOB zaista je osjetno da je ona sustavno zanemarivana, iako itekako postoji interes kolega iz brojnih institucija. Budući da smo bili vezani za terenski rad u planinama i po špiljama, povezali smo se s planinarskim društvima za posudbu kaciga, ali i lokalnim udrugama koje su omogućile da boravimo na tim lokacijama i provedemo projekt.
