Evo još jedne knjige koja poručuje da se čovječanstvo mora promijeniti. Stigla je u vrijeme kada su se počeli množiti znanstveni radovi i pop kulturni uradci koji tematiziraju potencijalni civilizacijski kolaps, u toj mjeri da je sintagma prešla preko usana holivudskog idola Timotheeja Chalameta i postala dio meme kulture i internetske zajebancije.
Autor The Dawn of a Mindful Universe je teorijski fizičar i astronom brazilskih korijena, profesor na Dartmouthu Marcelo Gleiser. U nas nije objavljivan, iako je napisao sedam knjiga iz filozofije prirode koje su prevedene na 18 jezika. Centralna je teza njegove nove knjige da je heliocentrični model uveden kopernikanskom revolucijom čovječanstvu dao svojevrsnu carte blanche za pustošenje planeta na sve moguće načine, što nas je dovelo do praga egzistencijalne provalije.
Spoznaja da Zemlja više nije centar svemira, već tek treći kamenčić od Sunca, lišila je ljude posebnosti koju su sebi dotad pridavali. Okom uperenim prema gore, kroz teleskop, otkrivali smo sve više solarnih sustava. Milijarde zvijezda s trilijunom potencijalnih svjetova... Što je više planeta otkriveno, to smo mi sami sebi postajali beznačajniji. Glesier taj argument drži gotovo herezom do koje je došlo pogrešno primijenjenim induktivnim zaključivanjem. Poziva na "sekularnu duhovnost", u skladu s kojom bi se ljudska, ali i sva druga bića, ponovo počela smatrati svetim i posebnima.
U većini teksta opisuje potragu za životom u kozmosu koja je počela nakon što je usvojen Kopernikov model, opisuje astrometrijske metode i tehnike kojima se znanstvenici danas služe. Spomenimo ovdje samo projekt SETI koji traga za vanzemaljskom inteligencijom i pronalazak stjenovitih planeta sličnih Zemlji koji bi podržavali život ili pružali mogućnost kolonizacije, što predstavlja mokri san multimilijardera i tema je brojnih SF filmova i serija. Posljednje Glesier također kritički razlaže: dosad su otkriveni mnogi takvi planeti, ali bez naznaka života – vlada "kozmička tišina".
Na Zemlji je život nastao pod utjecajem mnogih varijabli i slučajnosti pa su parametri poput geološke konstitucije nebeskog tijela i njegove udaljenosti od matične zvijezde tek djelić jednadžbe u nastanku života. Zgodan detalj jest da je Edwin Hubble prije točno 100 godina otkrio kako je naša Mliječna staza tek jedna od milijardi galaksija, što je čovječanstvo učinilo još beznačajnijim u kolektivnoj svijesti. Baš taj argument Gleiser napada: u potrazi za životom, mi smo jedini život koji poznajemo, i baš smo zbog toga posebni.
"Mi smo život sposoban pričati vlastitu priču", poetski se izražava kroz čitavu knjigu. Blagoglagoljiv je, a istovremeno ne gubi znanstveni autoritet. Štoviše, kritizira stav da znanost donosi konačne odgovore. Prirodu piše s velikim "P" i dojam je da je njome iskreno fasciniran. Prisjeća se promatranja zvijezda i bauljanja kroz očev vrt u Brazilu u dječaštvu, formativnih dana koji su ga inspirirali za poziv znanstvenika i lansirali na poziciju javno angažirana intelektualca.
Za svoje je djelovanje u službi čovječanstva 2019. nagrađen Templetonovom nagradom, među čijim su laureatima aktivisti kao što su Jane Goodall i Desmond Tutu. Zagovara integraciju tradicionalnih starosjedilačkih učenja u današnji kontekst, iako ih samo ovlaš spominje. Kroz knjigu opetovano ponavlja da su život i planet jedno, gnuša se transhumanizma i zagovara biocentrizam, "moralno osviješteno čovječanstvo koje slavi i štiti svaki oblik života kao jedini način osiguravanja zdrave budućnosti za naš projekt civilizacije".
Tek na kraju knjige na pet stanica iznosi svoj "Manifest" u šest koraka. Koncizne su to ideje oblikovane u upute kojima razjašnjava sekularnu (prirodnu) duhovnost i ulogu potrošačke moći u revoluciji za koju smatra da je prijeko potrebna, ali ne zahtijeva krvoproliće. "Promjena se već počinje osjećati, iako je još uvijek raspršena i lokalizirana", piše na posljednjim stranicama svojeg "Manifesta". Krajnje je vrijeme za nju.
