Da je okupljanje svjetskih državnika u Parizu u povodu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata bilo izniman događaj, u to ne treba sumnjati. Da je domaćin i inicijator skupa, francuski predsjednik Emmanuel Macron poduzeo sve što je bilo moguće (uključujući poziv liderima Sjedinjenih Država i Rusije da dolazak u Pariz ne iskoriste za bilateralni sastanak) kako bi u prvom planu bili sam povod okupljanja, potom Francuska, a ne na posljednjem mjestu i on osobno, i to je nedvojbeno. A da je Macron prigodu iskoristio ne samo za komemoriranje stote obljetnice završetka Velikog rata (kako ga Francuzi zovu), već da bi se profilirao kao najjasniji i najodređeniji borac protiv buđenja fašizma širom Staroga kontinenta, to je ono po čemu će skup u Parizu biti zapamćen.
Želi li Macron postati evropski lider (ili lider Evrope?), vidi li on sebe u ulozi novovjekog Napoleona ili, da ne idemo tako daleko u prošlost, novog Charlesa de Gaullea? Možda. No to sada i nije bitno. Ono što jest važno, to je da je u Parizu jedanaestoga dana jedanaestoga mjeseca u godini izgovorio rečenicu koja je, bez i najmanje rezerve, stvari postavila na svoje mjesto. ‘Nacionalizam je suprotan patriotizmu (domoljublju), nacionalizam je izdaja patriotizma!’ Ta kratka rečenica možda je usamljeni zvuk trube što budi uspavanu Evropu koja nije ni zamijetila kako je polako, ali sigurno osvaja podmukli neofašizam. A možda je tek posmrtna melodija za Evropu koja nije na vrijeme spoznala opasnost probuđenog nacifašizma i našla se, ponovno, u njegovim raljama. Budućnost će pokazati.
Bilo kako bilo, Macronovo upozorenje, koje je uslijedilo nekoliko tjedana nakon intervjua u kojemu je zabrinuto konstatirao sličnost današnjega stanja u Evropi s onime iz 1930-ih, nadovezuje se na značajnu rezoluciju Evropskog parlamenta što su je hrvatski politički i medijski krugovi gotovo potpuno prešutjeli, sakrivajući je time od javnosti u Hrvatskoj. Ništa čudno, jer zna li se što je i zašto rečeno u toj rezoluciji, ne može se više do iznemoglosti, papagajski ponavljati kako je ‘Evropski parlament osudio sve oblike totalitarizama, i komunizam i fašizam’ i time prikrivati politiku (jer o politici je riječ, ne o incidentima) oživljavanja fašizma (u hrvatskoj verziji ustaštva) pod krinkom evropejstva i, ne zaboravimo nikako, borbe protiv komunizma, kao i osuđivanja ‘komunističkih zločina’. I sam naslov dokumenta prihvaćenog u Evropskom parlamentu 25. listopada već dovoljno govori: Rezolucija o porastu neofašističkog nasilja u Evropi. U uvodnom dijelu rezolucija se poziva na cijeli niz ranijih rezolucija, deklaracija i dokumenata. Na primjer na rezoluciju Opće skupštine UN-a (iz prosinca 2016.) o ‘borbi protiv glorificiranja nacizma, neonacizma i drugih aktivnosti što pridonose poticanju suvremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i s njome povezane netolerancije’. Ili pak na rezoluciju Vijeća Evrope (iz rujna 2014.) o ‘suprotstavljanju neonacizmu i desnom ekstremizmu’. Sadašnje jačanje ksenofobije u Evropi pripisuje se, potpuno ispravno (ali zašto tek sada?), izostanku ozbiljne akcije protiv neofašističkih i neonacističkih skupina, uz konstataciju kako nas te skupine (i političke stranke) širenjem mržnje i nasilja u društvu podsjećaju na ono što su bile sposobne učiniti u prošlosti. Slijedi upozorenje (uz ponovljeno pitanje: a zašto tek sada?) da neofašisti i neonacisti koriste i zloupotrebljavaju instrumente demokracije, kako bi širili mržnju i nasilje, uz preciziranje da tu svoju aktivnost prikrivaju pozivanjem na načelo slobode govora i podsjećanje na to da apsolutne slobode govora nema.
Ne vjerujete? Ništa o tome niste ni čuli ni pročitali? Nije li i to neki fake news, izmišljotina sinova i unuka komunista, Jugoslavena, udbaša i kosovaca ili uradak plasiran iz toliko spominjane ruske ‘propagandne kuhinje’? Ne, nije, sve je to autentično i može se pročitati na internetskoj stranici Evropskoga parlamenta. No najbolje tek slijedi. Ako ni Jugoslavija ni Hrvatska nisu izrijekom spomenute u onoj toliko nam dragoj rezoluciji o osudi svih oblika totalitarizama, u ovu novu – prema svemu sudeći, vladajućoj nomenklaturi mrsku – hrvatsko se ime uspjelo probiti. Nažalost, ali s razlogom. ‘Evropska komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije, što ju je ustanovilo Vijeće Evrope, izrazila je – u izvještaju od 15. svibnja 2018. – uznemirenost zbog porasta desnog ekstremizma i neofašizma u Hrvatskoj’, doslovni je citat iz teksta rezolucije o, ponovimo, porastu neofašističkog nasilja u Evropi. Slijedi navođenje konkretnih slučajeva manifestiranja toga fenomena u nizu evropskih zemalja, pri čemu se posebno apostrofira divljanje na sportskim borilištima, kao i nezaobilazna uloga obrazovnog sustava, da bi se posve neuvijeno izrazila ‘duboka zabrinutost’ zbog toga što se u Evropskoj uniji počinju smatrati normalnima ‘fašizam, rasizam, ksenofobija i drugi oblici netolerancije’, kao i zbog toga što ‘u nekim državama članicama EU-a politički lideri, stranke i snage reda surađuju s neofašističkim i neonacističkim skupinama’, uz primjedbu da je takvo stanje jedan od uzroka ‘zabrinjavajućeg porasta nasilnih akcija određenih ekstremno desnih organizacija’. Tu ime Hrvatske nije spomenuto, ali svakome tko poznaje prilike u Hrvatskoj usporedbe se nameću same od sebe. U završnici Evropski parlament podsjeća kako su fašistička ideologija i netolerancija uvijek povezane s napadom na samu bit demokracije, naglašava da je poznavanje povijesti jedan od preduvjeta da se zločini imanentni nacifašizmu ne dogode (i) u budućnosti te poziva države članice da osude svaki oblik poricanja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina nacista i njihovih suradnika (kolaboranata) i da se tome suprotstave.
I je li sada jasno zašto se o toj rezoluciji Evropskoga parlamenta u Hrvatskoj (praktički) šuti? Je li jasno zašto je Macronova slika nacionalizma i patriotizma samo polovično prenesena (bez onoga ‘nacionalizam je izdaja patriotizma’) i zašto je javna televizija u Hrvatskoj od svih manifestacija vezanih uz obilježavanje stote obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata (uključujući i onu u Londonu na kojoj je prvi put sudjelovao predsjednik Njemačke!) prenosila samo svečani koncert iz Versaillesa? Pa naravno da je jasno. Jer što bi ostalo od naših ‘uljuđenih Evropljana’ i njihovih javnih i manje javnih saveznika, poluprimitivaca koji često ne znaju govoriti ni vlastitim jezikom, mada se kite i akademskim titulama, kada bi prihvatili rezoluciju Evropskoga parlamenta i počeli se u skladu s njom ponašati? Što bi ostalo od onih koji tvrde da je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav i ‘znanstveno dokazuju’ da su u vrijeme terora Pavelićevih ustaša zapravo Srbi u Hrvatskoj provodili genocid nad Hrvatima, pa su onda izmislili priče o ‘strašnim ustašama’ (pri čemu se prikladno ‘zaboravlja’ sudbina Židova u tzv. NDH)? Što bi ostalo od onih koji tvrde kako je ustaški Jasenovac bio ‘samo’ radni logor, a da je tek komunistički Jasenovac, čije se postojanje ni sa čime ne može dokazati, bio logor smrti? Što bi ostalo od onih koji svoje političke karijere žele okruniti izbacivanjem iz rezidencije biste maršala Tita, najuspješnijeg vođe pokreta otpora protiv nacifašizma u okupiranoj Evropi, kao i svih onih koji danonoćno istražuju ‘zločine komunizma’ ne bi li gurnuli u zaborav zločine onih koje sa zakašnjenjem od više od sedam desetljeća nastoje ustoličiti na pobjedničkom postolju? Što bi ostalo od ‘mudraca’ koji su neumorno dokazivali potpunu bespredmetnost pozivanja na antifašizam u Hrvatskoj ‘kada fašizma nema, niti itko u svijetu o njemu govori’? O rulji na stadionima (‘ubij, ubij Srbina’), o povijesnim revizionistima u obrazovnom sustavu, ali i u redovima Crkve, o anonimusima na internetu koji doslovno rigaju mržnju uz sasvim konkretne prijetnje, o svima njima sada nećemo. No što bi ostalo i od njih, kada bi Hrvatska iskreno prigrlila rezoluciju Evropskoga parlamenta o porastu neofašističkog nasilja u Evropi? Odgovor je – ostalo bi jedno veliko ništa!
I ostat će, pod pretpostavkom da ni Macron ni Evropski parlament nisu zakasnili. Ako su zakasnili, veliko će ‘ništa’ prevladati i utopiti nas u ništavilu u koje obnovljeni fašizam nužno mora i jedino može voditi.
