EUROPA; kao i na primjeru prošlotjednog pojma u ovom leksikonu (Zapad), Europu ćemo interpretirati u prenesenom značenju, što znači u političkim, ekonomskim i kulturološkim dispozicijama termina, čime on postaje ideologem. U tom smislu Europi se stereotipno pripisuju epiteti progresa, znanja, demokracije, visoke profinjene kulture i umjetnosti, duge i vrijedne tradicije prosvjetiteljstva…

‘Stara dama’, kako joj se još uvijek nerijetko tepa, po mnogima je imala svoje povijesne vrhunce u 18. i 19. stoljeću, s kapitalističkom industrijskom revolucijom i razdobljem kolonijalizma, da bi s prošlim stoljećem globalna premoć sve više prelazila na stranu SAD-a, a u 21. stoljeću i prema Kini.

Skeptici i kritički orijentirani promatrači ovih trendova primijetit će da je projekt Europske unije – prvenstveno pokrenut motivacijom vodećih europskih država da i nakon 2. svjetskog rata ostanu ekonomski i politički globalno relevantne – s drugim desetljećem 21. stoljeća, a posebice s ‘Brexitom’, pokazao svu svoju fragilnost. Utoliko nekritička percepcija i nadanja u Europu i europejstvo kojima još uvijek obiluju oficijelni režimski narativi bivšeg jugoslavenskog prostora u tranziciji – izuzmemo li neofašističku retoriku radikalne desnice i opravdanu kritiku političke ekonomije EU-a na prilično maloj i nejakoj regionalnoj ljevici – poprimaju pomalo tragikomična obilježja.

Takvi snovi, a zapravo tranzicijske noćne more, među kojima je najprepoznatljivija ona o ulasku u EU kao simboličnom činu dovršetka tranzicije (u paketu s NATO-om), po jednoj strani ne mogu i/li ne žele uvidjeti svu dubioznost spomenute krize moderne Europe koja je do te mjere akutna da prijeti daljnjoj opstojnosti EU projekta, a po drugoj strani oslikavaju našu vlastitu jalovost, objektivnu nesposobnost i nemogućnost da mislimo alternativno, da promišljamo i gradimo neke iole ozbiljnije autentične politike.

Jezikom psihoanalize, Europa je iz naše tranzicijske perspektive zapravo traumatična točka, prazno mjesto u jezgri naše fantazme oko koje se konstruira identitet, a koja ne može biti adekvatno simbolizirana i uključena u tekuću matricu proizvodnje društvene stvarnosti. Stoga i stalna ambivalentnost u susretu s čežnjom zvanom Europa. Tranzicijom se Europi teži, njoj se primiče, ali ona kao da stalno izmiče, bježi, figurira poput simptoma našeg vječitog osjećaja deficita. Zato i neprestano čujemo vapaj, kuknjavu, traumatični urlik o ‘višestoljetnoj pripadnosti Europi s predziđa kršćanstva’, a ne artikuliran diskurs i trezvenu racionalnu perspektivu o tome što smo mi Europi i u Europi, a što je ona nama.