Tonino Picula nekadašnji je hrvatski ministar vanjskih poslova. Od 2013. je zastupnik u Europskom parlamentu (EP) u kojem se kao član više odbora i pododbora bavi brojnim vanjskopolitičkim temama. Bio je član izaslanstva za odnose s Bosnom i Hercegovinom i Kosovom i zamjenik člana delegacije u Parlamentarnom odboru za stabilizaciju i pridruživanje EU-a i Srbije. Prošlog listopada imenovan je izvjestiteljem EP-a za Srbiju, a krajem veljače u toj je funkciji službeno posjetio Srbiju.

Tijekom nedavne posjete Beogradu niste se susreli s Aleksandrom Vučićem, kao ni s nekim drugim dužnosnicima. Razgovarali ste s predsjednicom Narodne skupštine Anom Brnabić. Ona je vaš nacrt izvještaja o Srbiji, koji ste 20. veljače predstavili EP-u, opisala kao "sraman" i "pun dezinformacija". Vaš komentar?

To je bio moj prvi službeni posjet Srbiji kao izvjestitelja za Srbiju Europskog parlamenta. Delegacija Europske unije u Beogradu pozvala je sve najrelevantnije sugovornike odgovorne za put Srbije u Uniju. Poziv nisu prihvatili predsjednik države, premijer u ostavci i ministar vanjskih poslova. Očito je s najvišeg vrha odlučeno da uvelike reduciraju kontakte sa mnom.

U Narodnoj skupštini sam, ipak, razgovarao s predsjednicom parlamenta, predstavnicima vladajuće koalicije i opozicije, a susreo sam se i s ministricom europskih integracija. Neovisno o neodržanim sastancima, imao sam priliku razgovarati sa širokim krugom ljudi koji mi mogu pomoći u daljnjem radu na izvješću. Ocjena gospođe Brnabić je potpuno promašena. Moj nacrt nije iznio ništa posebno novo u odnosu na već notirano u drugim dokumentima, poput posljednjeg izvještaja Europske komisije o stanju u Srbiji. Njega su prezentirali tadašnji povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi, kojeg teško možemo nazvati neprijateljem Vučićeve Srbije, i Josep Borrell kao visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Potom je Europsko vijeće odbilo otvoriti treću skupinu pregovaračkih poglavlja. Posljednje poglavlje Srbija je otvorila prije tri godine, a otada u pristupnom procesu stagnira. Dakle, davno prije mog imenovanja. Umjesto da vlast iskazuje toliku osjetljivost prema meni, s obzirom na moju nacionalnost i političku pripadnost, bilo bi produktivnije da osjetljivost pokazuje prema onome što objektivno koči europski put Srbije. Već mjesecima velik broj građana na ulicama demonstrira nezadovoljstvo razinom korupcije i funkcioniranjem institucija.

Prijašnji izvjestitelji bili su ljepše dočekivani, recimo Vladimír Bilčík. Vjerojatno i zato što su, isticali su kritičari, bili izuzetno blagonakloni prema beogradskim vlastima?

U odnosu prema Srbiji ulogu je, vjerojatno, igrala i stranačka pripadnost. Moguće i zato što su neki političari iz Europske pučke stranke – Vučićeva stranka je njihova pridružena članica – imali uglađeniju retoriku. No, ni to nije pomoglo jer su se isti problemi provlačili iz izvještaja u izvještaj. Problem Ostpolitik EU-a postoji barem jedno desetljeće. Pogotovo u vrijeme Angele Merkel Unija je imala vrlo blagonaklon odnos prema autoritarnim vođama od Rusije do Srbije. Ideja je bila da će, ukoliko povećamo opseg trgovanja, pošaljemo dovoljno pomoći i razvijamo investicije, demokracija sama od sebe procvjetati.

Ta je blagonaklonost potaknula autoritarne vlasti da Uniju doživljavaju kao bankomat ispred kojeg se isplati čekati, ali im nije palo na pamet usvajati vrijednosti vladavine prava, slobode medija ili borbe protiv korupcije. EU je te probleme opisivala, ali ih je zapravo ignorirala. No, svemu mora doći kraj. Ja sam socijaldemokratski političar s dužim stažem u kritici autokratskih koruptivnih sustava. Bio sam izvjestitelj za Crnu Goru, a obavljao sam i sličan posao za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Odavno je poznato kakvi su moji stavovi, pa nije iznenađenje što me je dočekao front odbijanja vladajućih u Beogradu.

Odnosi Hrvatske i Srbije uvelike su opterećeni naslijeđem sukoba devedesetih i Drugog svjetskog rata. Samim time nemali dio srbijanske političke scene i javnosti unaprijed vas doživljava kao srbomrsca. Ne bi li bilo bolje da je posao izvjestitelja za Srbiju preuzeo političar iz neke druge zemlje?

Radi se o običnoj predrasudi. Odgovoriti pozitivno na vaše pitanje značilo bi tu predrasudu samo jačati. Rekao bih da su srbomrsci prije svega oni koji vlastitim građanima svojim politikama ne dopuštaju da žive u pravednijoj državi. Tamošnja vlast je s vremenom postala i rekorder u proizvodnji ustaša kojih, izgleda, nigdje nema toliko koliko u Srbiji – naime, tu etiketu dobije svatko tko vlastima ne odgovara. Situaciju u Srbiji i regiji poznajem jako dobro.

Kolege iz EP-a su zadovoljni mojim radom u Parlamentu. U prošlom mandatu sam proglašen najutjecajnijim zastupnikom u području vanjske, sigurnosne i politike proširenja. U ovom mandatu ću učiniti koliko mogu kako bih Srbiji pomogao da savlada probleme na europskom putu. Bit ću pravedan i kritičan promatrač, a mogu biti i medijator. Međutim, stvarni posao mora se, ipak, obaviti u zemlji. Vlast u Srbiji mogu izabrati samo njeni građani, ali EU zadržava pravo da ocjenjuje zadovoljava li ta vlast kriterije za napredovanje ka članstvu.

 

Pogreška Von der Leyen

Tolerancija i otvorena potpora autokratskoj vlasti u Srbiji nisu postojale samo u doba Merkel. Tri dana nakon što ste imenovani na funkciju izvjestitelja EP-a, predsjednica Komisije Ursula von der Leyen u Beogradu je nahvalila Vučića zbog navodnog napretka vladavine prava i demokracije u Srbiji, što su, budimo otvoreni, svjesne laži.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron i sada tehnički njemački kancelar Olaf Scholz s Beogradom su ugovarali unosne poslove, sama EU je sa Srbijom sklopila memorandum u vezi litija, iako su iz ekoloških razloga protiv njegove eksploatacije građani masovno prosvjedovali. Primijetili ste da na ovim prosvjedima nema zastava EU-a. Zar je čudno da građani EU doživljavaju kao apologeta i suradnika vladajućeg režima u Srbiji?

Godinama javno upozoravam na sve što ste naveli, a Merkel sam izdvojio tek kao nekoga tko će vjerojatno najviše ostati upamćen po sljepilu prema političkim procesima na zapadnom Balkanu. Smatram da je i Von der Leyen hvaleći Vučića gotovo kao šampiona pristupne politike teško pogriješila. Ne možemo prema autokratima imati dvostruke aršine, pa jednima pokazivati zube, lomiti tabue i naoružavati se, a druge iz određenih razloga gotovo tetošiti. Jedan od problema EU-a jest da ona nije zajednička država, nego zajednica država unutar koje postoje i neki konfliktni interesi.

Istina je i da su Macron i Scholz gotovo u isto vrijeme pohrlili kod srbijanskog predsjednika, prvi prodajući borbene avione, iste koje je prodao i Hrvatskoj, dok je drugi bacio oči na litij neophodan njemačkoj automobilskoj industriji. Pretpostavljam da sve navedeno jest dio razloga za izostanak europskih zastava na prosvjedima. Istovremeno, karakteristika ovog gibanja je da postoji otklon studenata od sfere politike uopće: rade pritisak na vlast, ali ne surađuju ni s opozicijom, a odbijaju i ideje da ih EU prisvoji kao svoje glasnogovornike. Ipak, rečeno mi je da se na tim skupovima vide rumunjske zastave, zbog europske javne tužiteljice Laure Kövesi koja je postala simbol borbe protiv korupcije na najvišoj razini. Prostor za EU nije zatvoren, ali treba raditi na otklanjanju zazora od stabilokratske politike koja je prečesto strujala iz Bruxellesa.

Rekao bih da su srbomrsci prije svega oni koji vlastitim građanima svojim politikama ne dopuštaju da žive u pravednijoj državi. Učinit ću koliko mogu kako bih Srbiji pomogao da savlada probleme na europskom putu. Bit ću pravedan i kritičan promatrač, a mogu biti i medijator

Srbija nije jedini primjer takvog ponašanja Unije. Primjerice, mnogi dokazi upućuju na to da hrvatska policija u borbi protiv migracija primjenjuje ili je primjenjivala masovno nasilje, ispunjavajući želje središnjih zemalja Unije koje to nasilje de facto odobravaju. Teško je zaključiti drugo osim da je priča o europskim vrijednostima velikim dijelom smokvin list, dok se EU zapravo vodi golim interesom. Kako ovo komentirate?

Sigurno postoje elementi za ozbiljnu kritiku politike EU-a prema zapadnom Balkanu. Ipak, pošteno je napomenuti da nisu sve europske institucije iste. Kada se nisu ispunjavala obećanja dana Sjevernoj Makedoniji, koja je zbog pregovora mijenjala i svoje ime, ili obećanje Kosovu o ukidanju viza, Europski parlament je bio vrlo kritičan prema politici Europske komisije i Europskog vijeća. Pristupna politika dugo je vremena praktički stagnirala. Obećanje o pristupanju dano je državama regije još 2003. u Solunu, no nakon pridruživanja Hrvatske ništa se bitno nije događalo sve do 2022. i napada na Ukrajinu. Tada je iz geopolitičkih razloga politika proširenja opet postala dio mainstreama pa je došlo do određenih pomaka.

Međutim, pomoć EU-a za infrastrukturne i slične projekte i dalje daleko nadmašuje sredstva namijenjena jačanju demokratskih institucija. U slučaju Srbije govorimo o stotinama milijuna eura plasiranih u autoceste, mostove, pruge i ostalo, naspram desetina milijuna uloženih u razvoj demokracije. Radna teza je glasila kako će ekonomski razvoj ne samo potaknuti veze s EU-om nego i pomoći gradnji demokratskih institucija. No, ako nemate demokratsko društvo, tada i ekonomki napredak može stvoriti probleme. U koruptivnom društvu bogatstvo nikada nije korektno raspoređeno. Kako su vlastodršci bili opravdano uvjereni da neće tako skoro u EU, nije ih ni zanimalo da omoguće slobodan rad opoziciji i medijima ili da se žustro obračunaju s organiziranim kriminalom.

Za takvo stanje je ipak uvelike odgovorna i EU. Spominjete razvojnu pomoć, no Srbija i ostale zemlje u korist Unije trpe ogroman odljev kapitala. Zapadni Balkan je tijekom 2010-ih zabilježio sto milijardi eura trgovinskog deficita s EU-om, a on postoji i danas. Vučić se hvali faktom da trećinu najvećih izvoznika Srbije čine tvrtke u njemačkom vlasništvu. Reklo bi se da europske tvrtke i EU iz suradnje s autokratskim režimima izvlače veliku korist, za razliku od građana tih zemalja. U posljednjem desetljeću BDP po stanovniku u Srbiji približio se Unijinom, ali tek za pet posto. I dalje je više nego upola manji, a albanski iznosi jednu trećinu. Nije li i ovakav razvoj zaslužan za krizu, da ne kažemo propast politike proširenja?

Nažalost, politika proširenja stalno će biti u rascjepu između vizije da te zemlje trebaju jednog dana postati članice EU-a i logike kapitala, koji tendencijski nastoji profitom opravdati ulaganja u neki prostor. Sve zemlje zapadnog Balkana zajedno imaju manje od četiri posto stanovništva EU-a, a njihov zbirni BDP iznosi manje od dva posto BDP-a Unije. Ti podaci pokazuju, kada je riječ o politici proširenja, da primarnu ulogu ima isključivo političko odlučivanje.

To znači i da za mijenjanje stvari nedostaje prvenstveno politička volja. Koristi od procesa treba uvijek podrediti problemima koje proizvodi. U protekla dva desetljeća je s istoka i jugoistoka Europe otišlo gotovo 22 milijuna ljudi koji nisu htjeli čekati da se u njihovim zemljama konsolidira liberalna demokracija. Odlazak tolikog broja kompetentnih i poduzetnih ostavio je rupu zatrpavanu raznim toksičnim politikama poput nacionalizma, autoritarnosti i netrpeljivosti. Istovremeno su na zapadu migracije rušile cijenu rada, što je korporacijama i kapitalu donijelo profit, ali kod domaćeg stanovništva je razvijalo otpor prema politici proširenja.

Dosadašnja politika morat će se revidirati. Rane ujedinjenja nisu zacijeljene ni u bogatoj Njemačkoj, što se vidi iz uspjeha političkih radikala na istoku zemlje. Svakako je važno voditi politiku kojom bi se životni uvjeti u državama zapadnog Balkana barem približili prosjeku EU-a. Time bi se građanima tih zemalja pružila šansa da u njima ostanu i pomognu jačati institucije liberalne demokracije. To je ozbiljan zadatak EU-a ako želi strateški riješiti dio problema zapadnog Balkana kao svog neposrednog susjedstva i logičnog prostora idućeg proširenja.

(Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)

U Europi je s dosta osuda dočekana Trumpova pohlepa za ukrajinskim mineralima. Politika EU-a prema zapadnom Balkanu – ulaganje u prometnu infrastrukturu, dakle u transportne lance, uz istovremeno izvlačenje kapitala i prirodnih resursa – također ne znači razvijanje demokracije, nego nečeg što je de facto kolonijalni oblik privrednih odnosa. Od politike usmjerene na profit, koju su uvelike zastupali i socijaldemokrati kao vaša opcija, pate i regije unutar same Unije, dovoljno je pogledati krajnje nejednak regionalni razvoj u Slovačkoj. Da to preokrene, Unija bi trebala fundamentalno izmijeniti ekonomski model, i to na štetu kapitala koji će tome pružati otpor. Koliko je to realno i kako konkretno vidite da bi se to moglo odviti?

Mislim da je pretjerana ocjena da EU razvija kolonijalni odnos prema zapadnom Balkanu, premda stoje ocjene da kombinira modele investiranja s isplativim povratom uz tzv. instrumente za vanjsku financijsku pomoć zemljama kandidatima za članstvo. Posljednji u nizu je Plan rasta za zapadni Balkan u čijem dogovaranju sam sudjelovao. Nama u Europskom parlamentu je bilo važno integrirati klauzule uvjetovanosti kako se novac ne bi vlastima darovao bez obveza o poštivanju jasnih političkih zahtjeva.

Kohezijski i drugi fondovi ipak pomažu nerazvijenim područjima i u državama članicama da postupno nadoknade zaostajanje. Uvijek se mogu, naravno, postavljati pitanja o svrsishodnosti takvog pristupa, ali bez tih mehanizama razvojni hendikepi bili bi još izraženiji, a države na jugoistoku još izloženije ponudama geopolitičkih rivala EU-a kojima je korupcija pregovarački alat, a ne kriminal. Što se tiče ekonomskog modela EU-a, on je daleko od savršenstva, ali ne treba zaboraviti da se pedeset posto ukupnih financijskih transfera u socijalne svrhe svakog trenutka odvija baš u EU-u.

 

Odlagalište migranata

Među europske zemlje s problematičnom politikom prema Balkanu spadaju ne samo Francuska i Njemačka nego i Orbánova Mađarska, dok talijanska premijerka Giorgia Meloni pokušava organizirati deportaciju azilanata u centre u Albaniji. I Von der Leyen je pohvalno komentirala tu ideju, prema kojoj bi Balkan postao odlagalište za Uniji nepoželjne migrante. Kako to komentirate?

Idejama i projektima outsourcinga migrantskog pitanja bavimo se u Europskom parlamentu već puno desetljeće jer je problem odavno nadrastao postojeće mehanizme EU-a kojima su se u prošlosti regulirale migracije. Budući da su migracije u EU-u postale masovne, a instrumenti neadekvatni, uz nemogućnost brzog sklapanja novog sporazuma, otvorio se prostor za različita ad hoc rješenja kojima je politika sve češće pribjegavala kako bi smanjila sve veći politički pritisak domaćih javnosti.

Od mađarske žice na granicama, austrijskog zatvaranja tzv. balkanske rute, različitih dealova sa sjevernoafričkim režimima, do spomenutog talijanskog deportacijskog centra u Albaniji. S obzirom na sve veću osjetljivost na pitanja sigurnosti i jačanje desnih i još desnijih opcija, nisam siguran da je moguć povratak na neke početne pozicije u pregovorima, kada su se još mogla dogovoriti rješenja temeljena na solidarnijoj podjeli odgovornosti. Trendovi idu u suprotnom pravcu.

U protekla dva desetljeća je s istoka i jugoistoka Europe otišlo gotovo 22 milijuna ljudi koji nisu htjeli čekati da se u njihovim zemljama konsolidira liberalna demokracija. Odlazak tolikog broja kompetentnih i poduzetnih ostavio je rupu zatrpavanu raznim toksičnim politikama poput nacionalizma, autoritarnosti i netrpeljivosti

Odvijaju se tektonske globalne geopolitičke promjene, u kojima EU djeluje prilično pogubljeno. Sve i kada bi htjela, koliko u ovom trenutku Unija uopće ima kapaciteta da se bavi zapadnim Balkanom?

Imamo posla s američkom administracijom koja je prema EU-u najviše neprijateljski raspoložena u cijeloj povijesti transatlantskih odnosa, što će imati ozbiljne posljedice. Kao što je rekao Robert Schumann, EU se razvija uglavnom kroz krize. U financijskoj krizi 2007. odabrana je politika štednje, a to je bila slijepa ulica. Ali prilikom krize koronavirusa EU se zajednički zadužila kako bi pribavila sredstva potrebna za ekonomski oporavak. Dakle, Unija je sposobna učiti, a pitanje Ukrajine je prvorazredna kriza na kojoj može doktorirati. To nije lokalna kriza, nego presudno pitanje naše sigurnosti, jer ako se ondje ne postigne pravedan mir, to će biti poticaj za buduće pokušaje agresije.

Mislim da EU ima snage i da se nalazi na putu kojim će se konačno riješiti svih svojih bitnih ovisnosti – o ruskim energentima, o proizvodno-tržišnim kapacitetima Kine i o američkom sigurnosnom kišobranu. Treba pronaći velik novac i pokrenuti ozbiljne preinake EU-a, njenu reindustrijalizaciju i obnovu vojnih kapaciteta potrebnih za opstanak u promijenjenom svijetu. Međutim, ako se ne razvije i najslabija karika europskih integracija, a to su njena zajednička vanjska, sigurnosna i obrambena politika, sve može ostati u zrakopraznom prostoru.

Ima li EU kapaciteta da se istovremeno bavi i zapadnim Balkanom? Bit ću izravan – mislim da nema u onoj mjeri o kojoj govorim. Razvijanje vlastitog efikasnog sigurnosnog kapaciteta znači da Unija mora inovirati nešto što do sada nije radila, a dok to ne postigne, bit će uglavnom zagledana unutar svojih granica. A upitno je i hoće li političke elite na zapadnom Balkanu svojim potezima omogućiti nama, prijateljima proširenja, da proširenje uvjerljivo zagovaramo u Bruxellesu. Osobno smatram da će EU biti slabija ako ispusti iz vida politiku proširenja i da se do kraja ovog mandata EK-a i EP-a čekaonica u kojoj je sada deset zemalja mora barem dijelom isprazniti. Ne bi bilo dobro ni da se smanjuju sredstva namijenjena primicanju balkanskih ekonomija prosjeku EU-a. Međutim, skeptičan sam koliko ćemo sljedećih godina po pitanju proširenja zaista napredovati.

U Srbiji su maltretirani i pritvarani ruski i bjeloruski aktivisti. Ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić i šef BIA-e Aleksandar Vulin spominjali su "popise i crne liste" s imenima onih kojima je zbog verbalnog delikta zabranjen ulazak u zemlju. Nedavno je privedena i protjerana nekolicina hrvatskih državljanki. Reagiralo je više od 300 europskih nevladinih organizacija, no EK je tek blago izrazio "zabrinutost". Kakva je to poruka?

Nisam zadovoljan reakcijama Komisije i Europske službe za vanjsko djelovanje, odnosno EEAS-a. Reagirali su mlako na provokativno ponašanje Beograda. Ocjena je morala biti daleko stroža. Neprihvatljivo je da se ruske opozicionare tjera u Rusiju, kao i da se državljane bilo koje države, a kamoli članice EU-a, iz nejasnih razloga optužuje da ugrožavaju nacionalnu sigurnost i protjeruje. Vlasti time nastoje pokazati mišiće pred svojom publikom i usmjeravati njen bijes na strance, pogotovo Hrvate.

Međutim, ako već ne od institucija EU-a, odgovor dolazi od poslovne zajednice. Otkazan je važan sajam željezničke industrije jer su vodeći ljudi tog biznisa ocijenili da atmosfera nije sigurna. Takvo neraspoloženje prema Srbiji će rasti, što za Vučića može imati daleko teže posljedice od naših kritika. Skoro 60 posto robne razmjene Beograda otpada na zemlje EU-a i bez njih ekonomija Srbije ne postoji. Gospodarstvo je nakon tragičnog pada nadstrešnice u Novom Sadu usporilo. Rečeno mi je da se zbog pravne nesigurnosti odgovorni boje potpisivati dokumente i odobravati projekte. Pitanje je koliko će još dugo biti novca koji je EU plasirala ne očekujući mnogo, osim širenja zajedničkog regionalnog tržišta i stabilizacije političkih prilika.

 

Situacija u Gruziji

Službeno je jedna od najvećih zamjerki Srbiji neusklađenost vanjske politike s onom EU-a, pri čemu se najviše ističe održavanje dobrih odnosa s Rusijom. Beograd se nije pridružio sankcijama Moskvi. Zapravo, Vučić prilično dobro balansira kupujući naklonost zapada prodajom oružja Ukrajini i Izraelu. Što očekujete po ovom pitanju?

To će vanjskopolitičko, multivektorsko balansiranje postajati sve teže održivo u onoj mjeri u kojoj međusobni odnosi velikih igrača budu konfliktniji. Megatrendove u kojima živimo karakterizira sve više sukoba i sve manje suradnje, dok se globalna politička scena fragmentira, procesi ubrzavaju, a multilateralizam i tradicionalna savezništva kopne pred našim očima. Budući da živimo u Europi, glavna gravitacijska točka okupljanja demokratskih država ostaje prvenstveno EU. Prostor za fingiranje temeljne orijentacije se postupno sužava svim multipraktik političarima. Vrludanje Beograda oko glasanja za rezoluciju UN-a o invaziji na Ukrajinu je dobar primjer.

Kakvi su vaši dojmovi o stanju opozicije i što su vam prenijeli njeni predstavnici?

Uvjeti rada opozicije, ali i nevladinog sektora postaju sve teži. Posljednji izbori iz 2023. su rezolucijom EP-a dosta oštro ocijenjeni, a Organizacija za demokratske institucije i ljudska prava objavila je 25 preporuka koje se moraju usvojiti da bi se naredni izbori mogli smatrati slobodnim i poštenim. To još nije tako. Opozicija ima zajednički nazivnik jer ne želi na izbore organizirane prema postojećim pravilima, smatrajući da bi to bilo pristajanje na unaprijed ukradene izbore.

Također, opozicija inzistira na prijelaznoj vladi, ali nije za repliku sporazuma poput onog postignutog medijacijom EP-a u Sjevernoj Makedoniji, gdje je dogovoreno da takva vlada traje sto dana. Opoziciji u Srbiji se čini da je taj rok prekratak, odnosno da je potrebno šest do devet mjeseci kako bi se korigiralo sve što treba, a izbori bili pošteni i regularni. Kako vlast to odbija, odnosi su u pat-poziciji. Situacija će se izgledno razvijati u četverokutu faktora: vlasti koja ne može raspršiti prosvjede, institucionalne opozicije koja u ovim uvjetima ne može doći na vlast, građanskog pokreta predvođenog studentima koji svoje zahtjeve nije još približio standardnoj politici i međunarodne zajednice koja događaje promatra s distance.

S distance uglavnom još uvijek promatra i EU, za razliku od situacije u Gruziji. Na tamošnje prosvjede protiv vlade smatrane proruskom Unija je oštro reagirala zamrzavanjem EU fondova i cijelog procesa pristupanja. Doima se da je to zato što EU i njenim članicama režim u Beogradu odgovara, za razliku od onog u Tbilisiju. Izjavili ste da EU neće tolerirati tvrdnje vlasti u Srbiji kako ona ili njene članice stoje iza studentskih prosvjeda i žele provesti "obojenu revoluciju", a upravo ste rekli kako EU i nema kapaciteta da se bavi Balkanom. Kada će EU konačno reagirati, je li realno očekivati dramatične poteze i što ćete konkretno vi poduzeti?

Za razliku od Beograda, režim u Tbilisiju sam je jasno zamrznuo pristupni proces i distancirao se od EU-a. Sumnjam da bi Vučić htio slijediti taj put. Ovo je, nema sumnje, prevratničko vrijeme puno drastičnih poteza. Uvjeren sam da će se uskoro u politici mnogi morati odreći svojih "svetih krava", kao što se to događalo tokom pandemije i nakon ruske invazije na Ukrajinu.

Mislim da će EU, htjela-ne htjela, uskoro početi s transformacijom koja je bila nezamisliva još prije koju godinu ako želi ostati relevantan geopolitički faktor. To sigurno neće biti jednostavno jer mora biti brzo. Na primjer, vidjet ćemo kako će se blok odnositi prema svojim članicama koje iz nekih upitnih razloga uporno opstruiraju promjene. Hoće li uspjeti osigurati jedinstvo potrebno za takve poteze? Odgovor je neizvjestan, ali u svakom slučaju zlatno doba EU-a kao takozvane soft power sile završava.