Trijumfalno je Blaženka Divjak, ministrica znanosti i visokog obrazovanja, prošlog tjedna najavila novi koncept financiranja javnih visokih učilišta, nazvan programskim. Kazano je da će ugovori zahvaćati sljedeće četiri godine, s dirigiranim razvojem studijskih programa u deficitarnim područjima i dodatnim vrednovanjem prema znanstvenim rezultatima. To može značiti svašta i ništa, no ministrica je mimo nekog detaljnijeg tumačenja predstavila izmijenjeni model samo kao, doslovno – početak kraja uravnilovke.
Vidjet ćemo koje buduće neravnine garantiraju prosperitetniju vezu akademskog i vanjskog svijeta, dosad valjda labavu i nepouzdanu. Ipak, za početak se mora navesti – a Divjak ni to nije učinila – kako će visoka učilišta dobiti ukupno manje novca, premda će ministarstvo dobiti više. Poslužit ćemo se podacima koje smo neslužbeno dobili s jedne od tako u perspektivi oštećenih institucija, a koje ni same ne znaju mnogo više o svemu što ih čeka. Ministarstvo će u npr. 2020. godini primiti oko 1,23 milijarde kuna ili 13 posto više negoli je dobilo 2017. godine, dok će sveučilištima i javnim veleučilištima pripasti otprilike 306 milijuna manje, odnosno minus šest posto.
Naša visoka učilišta rado su kritizirana od samozvane progresivne javnosti kao žiže uhljebništva namjesto izvrsnosti; ističe se njihov loš plasman na svjetskim listama poput Šangajske, da spomenemo tek najčešće zlorabljenu. Vjerovati je, međutim, da će se najvažniji tamo izostavljeni usporedni parametar – razlika u raspoloživim financijama – nakon smanjenja primanja spominjati još rjeđe. Tehnički gledano, ministarstvo će sa svakom dotičnom ustanovom pregovarati o specifičnim okolnostima i programima, no time će se naglasiti činjenica nedostatka kriterija u procesu na koji se te adrese pozivaju ovom promocijom nove politike financiranja. Upravo to napadno zjapi iz oskudnih materijala koje su one dobile – ta rupetina od nedostajućih mjerila, naspram takoreći reformskih najava velikog zaokreta. Okvir za usklađivanje visokih učilišta s potrebama tržišta rada, u slučaju nastavne djelatnosti, ili intelektualnih roba i usluga, u slučaju znanstvene, ostao je drastično nedorečen, na razini floskule i prilike za manipulaciju.
Dovođenje financiranja i tržišnih potreba u vezu posredstvom statistika na burzi rada u određenom zanimanju, u navedenom se materijalu koristi izuzetno površno i nejasno. Nadalje, vezanim plaćanjem školarina za brucoše i raspisom upisnih kvota s obzirom na deficite, ministarstvo će preuzeti bitno veći upliv na cjelokupno funkcioniranje visokog obrazovanja, ali ostaje da čujemo koliko to ide nauštrb sveučilišne autonomije.
Od podrobnije konkretiziranih momenata valja izdvojiti agresivno pogodovanje STEM-područjima u odnosu na društveno, humanističko i umjetničko. STEM je engleska kratica koja pod jednu kapu svrstava znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, dok ministarstvo to na svojim stranicama formalno definira kao studijske programe u biotehničkom, tehničkom, biomedicinskom i prirodnom području. U praksi, najčešće se kao STEM u Hrvatskoj poima informatička znanost, uz primjerice mikrobiologiju i robotiku, i tome se apriorno pripisuje ultimativna te superiorna modernost i smislenost nad prezrenim i nipošto tako unosnim područjima filologije, etnologije, sociologije, povijesti, fonetike, dramaturgije itd.
Iz radionice Blaženke Divjak pogled na te relacije izgleda tako da STEM-u biva pogodovano u oba polja financiranja koje će biti podijeljeno na troškove nastave ili materijalne, i troškove znanstvene djelatnosti. Štoviše, ne u oba, nego u sva četiri, jer se svako od ta dva razdvaja na temeljni i dodatni dio. Pritom će dodatni ovisiti o uspjehu izvedbe programa, a riječ je također o novouvedenom vidu financiranja.
STEM dobiva prednost u temeljnom financiranju materijalnih troškova, u odnosu na humanističko područje, dok će dodatno zavisiti o omjeru upisanih i diplomiranih studenata. Temeljnim financiranjem znanstvenog djelovanja oštetit će se pak znanstvenike u društvenim i humanističkim poljima. Neće im se priznavati objavljene knjige, čak ni kod uglednih svjetskih izdavača, nego samo reference u globalnoj bazi SCOPUS. Dodatno financiranje u tom dijelu iznosit će do 20 posto temeljnog, ali će po tržišno mu zacrtanoj naravi – tako glase kriteriji – praktički biti namijenjeno za STEM. Pa, bogati će postati bogatiji, a novodobna akademska sirotinja može biti sretna što je nisu razjurili.
Dodatno financiranje uključuje dodatni problem: nema više mogućnosti za direktna sredstva iz državnog proračuna za materijalne troškove, tj. mahom infrastrukturne. U objašnjenju Odluke o programskom financiranju javnih visokih učilišta do 2022. godine, ističe se pozivanje na slične prakse u drugim europskim državama. Ali prešućeno je da, u više pojedinih razvijenijih zemalja EU-a, sveučilišta itekako pregovaraju s državnim vlastima o izravnim te zasebnim davanjima u rečene svrhe.
A kad smo već kod EU-a, ne treba zaboraviti da učilištima u Hrvatskoj koja ne potpišu ugovor o financiranju s ministarstvom Vlada kani zabraniti nadmetanje za sredstva Europskog socijalnog fonda. Ipak, kao što vidimo, sveučilištima bi odbijanje ugovora – samog načina ovakvog neizvjesnog podčinjavanja – trebala biti jedina preostala reakcija na ideju ministrice o tome kako bi trebalo izgledati njihovo financiranje. Uostalom, visoka učilišta nisu bila prilikom izrade novog modela pozvana u ma kakvu suradnju, kao oficijelno zastupljeni sudionici procesa o kojem se odlučuje, niti za raspravu.
Kao da se navrat-nanos žurilo, nije bilo ni analize ranijih koncepata financiranja, od 2012. godine do danas, a nije u postupak utvrđivanja kriterija za raspodjelu sredstava uključeno ni Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Jer mada Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju određuje da ono mora odrediti te kriterije, ipak nije moglo biti uključeno jer – ne postoji, zapravo nema predsjednika ni polovicu članova.
Kroz školarine, a javno će se one financirati za brucoše i starije najbolje studente – bez obzira na startne imovinske statuse – ovdje nije toliko postignut daljnji odmak od nekad čuvene politike tzv. besplatnog obrazovanja. Ipak, taj proračunski kanal posredno se koristi za novo i žešće komercijaliziranje sektora, pri čemu ni ciljani efekti, osim ukidanja tobožnje uravnilovke, neće biti postignuti. Tek će se pokazati, ali već možemo pretpostaviti, dakle, kakve će posljedice na kvalitetu studija donijeti inovativna mjera vrednovanja programa brojem upisanih i diplomiranih.
Podvucimo crtu, prema ovdje viđenom i onome poznatom iz kronično nevaljalih pozicioniranja iste ministrice u nižem obrazovanju. Jasno je makar to da će novca ukupno biti manje i raspodjeljivat će se nepravednije, a dogovora neće biti. No svaki neuspjeh koncepta i njegovih sudionika tumačit će se primarno u svjetlu glavnog principa koji upravlja ovim procesom – pukom nesposobnošću u prilagodbi svetom tržištu.
