Početkom ovoga tjedna Carnet je objavio da je za nabavu 40.070 mikroračunala odabrao britansku kompaniju Premier Farnell. Računala koja će biti podijeljena učenicima šestih razreda koštat će državu 4,6 milijuna kuna s PDV-om. Riječ je nabavi raspisanoj u sklopu projekta ProMikro, u kojem sudjeluju Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Hrvatska akademska i istraživačka mreža (Carnet) i Institut za inovativnost i razvoj mladih (IRIM) poduzetnika Nenada Bakića. Premda je poznat pobjednik natječaja i dalje su nepoznate pojedine okolnosti u kojima je došlo do ovakvog epiloga.
Dva skladna priopćenja samo su potvrdila ono što smo napisali, pokazujući kakva povezanost postoji između Ministarstva i Micro:bit zaklade, čiji će ekskluzivni proizvođač na kraju dobiti posao na tobože otvorenom natječaju
Novosti su prije dva tjedna problematizirale otprije publicirane sumnje da je Carnet oblikovao natječaj na način da odgovara specifičnoj tehnologiji, kakvu proizvodi upravo Premier Farnell. Ta britanska tvrtka je ekskluzivni proizvođač micro:bit računala, čiju licencu drži neprofitna Micro:bit zaklada, koja nam je u travnju potvrdila da je Nenad Bakić njihov hrvatski partner. Bakić je inače koordinator projekta ProMikro za čije je potrebe raspisan ovaj natječaj. Nakon početne šutnje na medijske upite o ovim navodima, Ministarstvo se od prošloga tjedna prometnulo u odvjetnika svojih partnera iz privatnog sektora, iako smo upravo njih, predstavnike državnih tijela, prozvali za sumnje u pogodovanje određenoj tehnologiji i proizvođaču preko raspisanog javnog natječaja.
Jer nikako drugačije ne može se opisati ono što je Ministarstvo odaslalo Novostima kao reakciju na tekst ‘Bakić i robotići’ u kojem smo prije dva tjedna problematizirali ovu priču. Iako naslovljen kao ‘zahtjev za ispravak netočnih informacija’, dopis koji nam je Ministarstvo poslalo, a koji smo objavili u prošlom broju Novosti, ne demantira ništa iz tog našeg teksta. Štoviše, umjesto konkretnog ispravka ‘netočnih informacija’ dobili smo reagiranje u kojem Ministarstvo potvrđuje dobar dio onoga što smo napisali.
Ministarstvo je jedino opovrgnulo tvrdnju da je natječaj bio netransparentan, pozivajući se na ‘savjetovanje sa zainteresiranim gospodarskim subjektima’, standardni obrazac u svakom natječaju veće vrijednosti, na kojem je bilo tko prije njegova raspisivanja mogao predložiti izmjene natječajnih specifikacija. Zašto su, međutim, specifikacije u startu oblikovane tako da pogoduju određenom tipu proizvoda, a eliminiraju neke druge, Ministarstvo nije pojasnilo. Nije odgovorilo ni na naš upit o tome kako komentiraju činjenicu da je nositelj projekta i partner Micro:bit zaklade Nenad Bakić predlagao specifikacije koje onemogućuju sudjelovanje većeg broja ponuditelja i činjenicu da je jedan od njegovih takvih prijedloga usvojen, a išao je u korist micro:bit računala.
Umjesto odgovora na konkretna pitanja, Ministarstvo je, pored potvrđivanja naših napisa, prionulo imputiranju i nečega što nismo napisali. Ministarstvo je, na primjer, u svojoj reakciji opovrgnulo da je Bakićev institut bio preprodavač i financijski profiter u ovom poslu, iako to Novosti nisu ni tvrdile. Jasno smo naveli da je Bakić voditelj projekta ProMikro na strani države, a istovremeno je s druge strane službeni partner Micro:bit zaklade, čiji je ekskluzivni proizvođač računala, tvrtka Premier Farnell, na koncu kao jedini ponuđač i dobio natječaj skrojen prema specifikacijama svog proizvoda. Bakić je upravo ta računala, zahvaljujući novcu iz donacija, nabavljao i donirao školama prije nego što je ušao u partnerstvo s državom. Štoviše, potom je bila provedena i javna nabava manje vrijednosti kojom je kupljeno 2500 micro:bit uređaja za prvu fazu ovoga projekta, edukaciju nastavnika. Sporno je dakle što Bakić istovremeno ima dvije uloge, jednu na strani naručitelja, a drugu na strani isporučitelja, i što su Ministarstvo i Carnet raspisali natječaj kao da traže bilo koje odgovarajuće mikroračunalo, a specificirali su ga tako usko da je jasno da traže upravo micro:bit računalo Premier Farnella i Micro:bit zaklade koja je partner Bakićevog instituta.
Neistinita sugestija Ministarstva da smo napisali kako Bakić zarađuje od ovog posla u dopisu Ministarstva dalje se proteže kroz citiranje očitovanja direktora Micro:bit zaklade Zacka Shelbyja, koje čini čak trećinu reakcije. Kako stoji u dopisu, Ministarstvo je naime od Shelbyja zatražilo definiciju odnosa između njegove organizacije, Bakićevog IRIM-a i dobitnika ovog natječaja, proizvođača micro:bit tehnologije Premier Farnella. Time se upravo potvrđuje da je država tražila definiranje tog odnosa tek nakon što je okončano prikupljanje natječajnih ponuda, i to isključivo povodom teksta u Novostima, a bez da je prethodno provela vlastitu analizu o povezanosti ovih aktera. Reakcija Ministarstva na naš tekst ‘Bakić i robotići’ tako nije bila namijenjena ispravljanju tobožnjih neistina u tekstu, već je iskorištena za propagandno predstavljanje globalnih aktivnosti nositelja licence micro:bit proizvoda. Tako je naše propitivanje Ministarstvo okončalo tvrdnjama direktora britanske zaklade o ‘besplatnoj’ dostupnosti njihovih proizvoda osnovnoškolcima i pohvalama na račun njihova službenog hrvatskog partnera Bakića, koji ih je ‘dojmio’ nastojanjem da ‘djeci Hrvatske izađe u susret’ tako što je osigurao besplatni hrvatski prijevod, nastavne jedinice, učeničke projekte, natjecanja i hardver.
Dio tih dojmljivih aktivnosti, poput prijevoda uputa za korištenje njihovih proizvoda ili edukatora koji učiteljima prenose znanje o korištenju ovih računala, Carnet je uvrstio kao službeni i jedini sadržaj preko kojeg se prosvjetni radnici mogu educirati u sklopu projekta ProMikro. Da je Ministarstvo i doslovno prenijelo stavove Micro:bit zaklade, pokazuje drugi zahtjev za ‘ispravak netočnih informacija’ koji smo primili povodom istoga teksta, a koji je nam je upravo direktor Micro:bit zaklade Zack Shelby uputio preko jednog hrvatskog odvjetničkog društva. Inače, riječ je o istom odvjetničkom društvu koje zastupa Nenada Bakića u njegovim privatnim parnicama. Citiranje sadržaja Shelbyjeve reakcije ovdje je izlišno, s obzirom na to da je Ministarstvo u svojoj reakciji već prepisalo njegove ključne dijelove.
Dapače, ova dva tako skladna priopćenja samo su potvrdila ono što smo napisali, pokazujući kakva povezanost postoji između Ministarstva i Micro:bit zaklade, čiji će ekskluzivni proizvođač na kraju dobiti posao na tobože otvorenom natječaju. Kao što smo utvrdili u prošlom broju Novosti, osim činjenice da je Carnet u natječaj stavio specifikacije koje eliminiraju dio konkurencije, a opisuju sve odlike micro:bit računala, edukacija učitelja u sklopu projekta ProMikro, koja je već otpočela, rađena je isključivo na micro:bit tehnologiji, pa bi bilo u najmanju ruku neobično da su za dva tjedna pučkoškolci preko Carnetova natječaja i dobili neka druga računala. Isto tako, na službenoj Carnetovoj stranici, gdje se sve zainteresirane prosvjetne radnike upućuje u finese cijelog projekta ProMikro, ova državna institucija preporuča im brošure i upute za korištenje isključivo micro:bit uređaja, i to sa stranice Bakićeve udruge. Iako, nadalje, nismo ulazili u to je li Bakić osobno sudjelovao u osnovnom kreiranju natječajnih specifikacija, upravo je Ministarstvo u svojoj reakciji ukazalo na činjenicu da je taj koordinator projekta u dodatnoj fazi predlagao mjere koje eliminiraju veći dio konkurentskih proizvoda.
Na sva ta sporna pitanja Ministarstvo i dalje šuti, premda smo mu od prošloga broja Novosti uputili više upita. Cijela javna komunikacija i dalje je svedena na izjavu ministrice obrazovanja Blaženke Divjak o ‘zlonamjernim insinuacijama’. Umjesto kritičkog propitkivanja, posljednjih tjedan dana, uoči objave rezultata natječaja, medijska srednja struja ustupila je mjesto svojevrsnoj propagandnoj kontraofenzivi. Tako je Jutarnji list, koji već godinama vodi rat s proračunskim ‘uhljebima’ i u isto vrijeme od državnih institucija dobiva pare za svakojake konferencije i poduzetničke projekte, objavio tekst jednog od predstavnika Bakićevog IRIM-a, dok je nekoliko dana kasnije Večernji list objavio intervju sa spomenutim voditeljem Micro:bit zaklade Zackom Shelbyjem. Ti tekstovi potpuno prešućuju da su Novosti pisale o spornim elementima natječaja i prave se kao da taj slučaj ne postoji. Čak ga ni Shelby ne spominje u intervjuu Večernjem niti ga o tome išta pitaju. Iako na prvu nalikuju tek na PR uratke koji hvale dosadašnje i najavljuju buduće aktivnosti oko ProMikro projekta, u spomenutim tekstovima nalazi se nekoliko informacija koje, prešućujući aferu, ipak apologetski nastupaju prema nerazjašnjenim potezima države u ovom projektu, s naglaskom na njihovu nabavu specifičnog oblika tehnologije.
Vlado Lendvaj, glavni edukator u IRIM-u, Bakićevoj organizaciji koja koordinira projekt ProMikro, napisao je za Jutarnji list da je država raspisala natječaj s ciljem da se javi više ponuđača proizvoda ‘sličnih’ micro:bit-u, ali da se na koncu javio samo proizvođač micro:bita Premier Farnell, ponudivši Carnetu iznimno nisku cijenu, značajno nižu nego što su i ‘sami dobili u STEM revoluciji’, projektu uvođenja micro:bit tehnologije u škole koji se do ulaska u partnerstvo s državom bazirao na donacijama. U tekstu naslovljenom ‘Zašto koristimo BBC micro:bit kao temelj za razvoj digitalnih kompetencija?’ Lendvaj je napisao da je za potpunu demokratizaciju razvoja STEM kompetencija kroz edukacijsku tehnologiju micro:bit računalo ‘daleko primjerenije’ od Raspberry Pi ili Arduina. Oni su se spominjali kao konkurentski proizvodi, ali se prema Carnetovim natječajnim specifikacijama sada nisu mogli prijaviti na natječaj.
Priču o micro:bit uređaju kao praktičnijem mikroračunalu za osnovnoškolce od spomenutih konkurentskih proizvoda podebljao je u intervjuu za Večernji čelnik Zaklade Micro:bit Zack Shelby, opisujući usputno i odnos s Bakićevim IRIM-om identičnim rečenicama koje su ubačene u opisano reagiranje Ministarstva obrazovanja. Tako smo dobili javno-privatno upotpunjavanje argumenata, u kojem privatni sektor racionalizira poteze državnih partnera, dok država u isto vrijeme veliča partnere iz privatnog sektora, odbijajući odgovoriti na niz konkretnih pitanja koja smo joj postavili.
Sagleda li se cjelokupni projekt ProMikro, i tamo se nameću slične dileme o ovlastima i općenitom deficitu informacija. Novosti su prilikom izrade ovoga teksta zamolile Ministarstvo da nam konačno objasni na temelju čega je projekt pokrenut, odnosno postoji li ugovor između Ministarstva, Carneta i IRIM-a, i koje su obaveze i ovlasti svakog pojedinog partnera u ovom projektu. Umjesto odgovora na sasvim konkretna pitanja, iz Ministarstva su nam tek napisali da nabava mikroračunala ‘odgovara ciljevima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, proširivanja i unapređenja primjene informacijske i komunikacijske tehnologije u učenju i obrazovanju’, povodom koje je, dodali su, Carnet pokrenuo projekt ProMikro. Iz tog se odgovora može jedino pretpostaviti da nikakav pisani sporazum ne postoji, jer da postoji valjda bi nam Ministarstvo to moglo jednostavno potvrditi, umjesto da nam šalje ovako maglovite odgovore.
Iako je država nominalni pokretač ovog edukativnog projekta u javnim školama, iscrpnije informacije ne mogu se naći ni na službenim stranicama Ministarstva. Tek je uvid u portal privatnog partnera, udruge IRIM i bloga njihova osnivača Nenada Bakića, dao konkretnije odgovore na neka pitanja. Tamo stoji da je Ministarstvo zaduženo za financiranje projekta, a Carnet za javnu nabavu, javni poziv za dobrovoljno javljanje škola i učitelja te održavanje internetske stranice projekta, dok je sve ostalo – od dizajna, vođenja i koordinacije projekta, organizacije radionica za učitelje, edukacijskih sadržaja za obuku, proizvodnju sadržaja za nastavne lekcije za razne predmete – zadaća organizacije IRIM. Pored toga, IRIM-ove edukatore financira Hrvatska udruga poslodavaca, a Hrvatska pošta već je krenula u besplatnu distribuciju ovih proizvoda po školama.
Iako je projekt temeljen na konkretnoj strategiji obrazovanja, na državi je dakle da se pobrine za novac, dok će se za obrazovni program i edukaciju pobrinuti privatna organizacija, koja, doduše, tvrdi da Ministarstvo osigurava komunikaciju s Agencijom za odgoj i obrazovanje za odobrenje ovih sadržaja. Iz Agencije su nam, međutim, odgovorili da ona ‘nije sudjelovala u odobravanju i/ili implementaciji edukativnog projekta ProMicro’, odnosno da ona nema ništa s tim. Ta ćemo pitanja ipak rezervirati za razradu u nekoj drugoj prilici; fokus ovoga i dva naša prethodna teksta prvenstveno je bio usmjeren na uvjete jednog konkretnog natječaja i poprilično nedopustivo ponašanje nadležnih državnih tijela prema javnosti.
