Eksperiment
Zamislimo, eksperimenta radi, da hrvatska država službeno zatraži od Evropske unije milijardu i pol kuna javne potpore jednoj lokalnoj firmi za koju do jučer nitko nije čuo. Zamislimo još i da je firma osnovana tek pretprošle godine, da je u prvoj godini poslovanja upisala prihod od jedva desetak hiljada kuna, da nema skoro nikakvih referenci i da – čisto kako bi eksperiment bio zabavniji – još uvijek nije pokrenula ni vlastitu internetsku stranicu, nego ondje i dalje, dvije godine nakon osnivanja, piše "Coming soon". Zamislimo onda da je poslovni projekt malene tvrtke, za koji država traži golemih milijardu i pol, planiran na atraktivnom zemljištu koje pritom ne pripada ni državi ni tvrtki, nego Gradu Zagrebu: zamislimo još i da Grad Zagreb uopće nije izdao dozvolu za korištenje tog zemljišta. Zamislimo, kad nas je već krenulo, da je ona mikrokompanija, očito uvjerena u uspješan razvoj događaja, svejedno već sada raspisala natječaj za idejno arhitektonsko rješenje projekta na lokaciji koja joj ne pripada. Za kraj, zamislimo još samo jedan detalj: da su milijarde kuna iz evropskih fondova namijenjene specijalno za oporavak hrvatske ekonomije od posljedica pandemije, a da udio u nepoznatoj maloj firmi drži velika strana korporacija koja s Unijom nema nikakve veze.
Argument
Nagradno pitanje: kako bi čitav ovakav slučaj s ruba zdrave pameti popratili domaći mediji? Da li bi po tko zna koji put pisali o spektakularnoj nesposobnosti državnih birokrata koji nas, evo, iznova sramote pred Bruxellesom? Ili bi istraživali skrivene veze između koruptivne države i firme bez poznate povijesti, poslovnih referenci i vlastite internetske stranice? Možda bi u fokus priče stavili atraktivnu gradsku lokaciju, možda interese stranog kapitala koji se preko koronom rasturene hrvatske ekonomije pokušava dokopati evropskih fondova? Ni jedno ni drugo ni treće, jer su vlasnici kompanije Project 3 Mobility, za koju do jučer niste čuli, Mate Rimac i njegovi suradnici. A tamo gdje glavnu rolu igra "balkanski Elon Musk", genijalni inovator i poduzetnički Wunderkind, čitava se medijska priča pripovijeda nešto drukčije.
"Ekskluzivno!" javlja tako Jutarnji, a prenose svi ugledniji i čitaniji portali. "Godine 2024. Zagreb će postati prvi grad na svijetu u kojem će biti dostupna usluga robotaxi – korištenje samovozećih, električnih taxija putem aplikacije." Vijest, doduše, nije ekskluzivna – ista se ta priča u Jutarnjem pojavila još prije dva mjeseca – a ni informacija da će Zagreb prvi u svijetu dobiti uslugu robotaxija nije sasvim precizna: slični pilot-projekti bespilotnog prijevoza pokrenuti su već u nekoliko svjetskih gradova, od Singapura do Pittsburgha. Nije točno ni da je Hrvatska Rimcu već dala milijardu i pol kuna, kao što Jutarnji tvrdi: o dodjeli novca odlučit će Evropska komisija tek ovoga ljeta. Ono što iz teksta ipak pouzdano doznajemo jest da bi stanica robotaxija, smještena na livadi od 12 hiljada kvadratnih metara preko puta Studentskog doma Sava, trebala nositi zgodno ime Centar mobilnosti, da bi se iz Centra mobilnosti za tri godine u javni promet trebalo uključiti prvih 60 vozila bez vozača i da bi se ta flota do 2030. godine trebala povećati na njih čak sedam stotina. Ukupni proračun projekta iznosi 3,4 milijarde kuna, što znači da se od poreznih obveznika očekuje nešto manje od polovice sredstava. "Zvuči ludo?" pita Jutarnji pa odmah plasira neoborivi argument: "Ako ćemo vjerovati poduzetniku Mati Rimcu, to će uskoro postati stvarnost."
Zavrzlama
Trebalo je ovo, ukratko, biti tek novo u nizu novinarskih proročanstava oslonjenih ni na što drugo doli na čvrstu vjeru u poslovne vizije našeg neproglašenog poduzetničkog mesije, vjeru koju već godinama propituju samo marginalni heretici poput onih čudaka iz Radničke fronte ili nekolicine upućenijih inženjerskih frikova s internetskih foruma. Trebalo je, ali onda se stvar zakomplicirala. Ispostavilo se, naime, da u Rimca vjere nema jedan drugi poduzetnik: IT stručnjak Lucijan Carić prozvao ga je preko Facebooka kao "muljatora" i "demagoga", posve siguran da nikakve mreže robotaxija neće biti u Zagrebu za tri godine jer Rimčeva firma do tada naprosto ne može proizvesti sustav autonomne vožnje. Kakav preokret, kakva zavrzlama: naglo su skočile tenzije, poletjele su uvrede, pale su čak i neke oklade. Na strani medijske ortodoksije brzo se konsolidirao poslovni selebritarijat predvođen Nenadom Bakićem i Sašom Cvetojevićem, a potonji je raspravi priložio do sada najblistaviji argument: "Što se, najgore, može dogoditi prosječnom internetskom komentatoru ako Mate ne ostvari taj projekt? Mislite da postoji ljepši i bolji način spaljivanja EU/javne love? Pa evo, ja ne vidim i apsolutno se veselim činjenici da spalimo tu lovu baš na tako lud projekt." Dogma o nepogrešivosti sv. Mate tako je očeličena ognjem očekivanih evropskih novčanica: čak i ako Rimac pogriješi, ispada, na kraju je opet nekako u pravu. Ili, drugim riječima: ako je lud, budi mu drug.
Ludilo
Samo, koliko je Mate Rimac doista lud? I koliko je ludila ustvari neophodno hrabrom poduzetniku da riskira, inovira, pomiče granice mogućeg i sanja futurističku sliku Zagreba kojim već za tri godine krstare potpuno autonomni, samovozeći električni automobili, smanjujući istovremeno gradske gužve i emisije štetnih plinova? Bacimo li pogled na službenu hrvatsku prijavu projekta teškog milijardu i pol kuna – što se nekim čudom nisu sjetili učiniti ni posvađani poduzetnici ni novinari koji su njihove statuse udarnički kopipejstali – brzo se ispostavlja: vrlo, vrlo malo ludila. Tamo, u "Nacionalnom planu oporavka i otpornosti" koji je Hrvatska poslala Uniji, dominira zapravo prilično jasna računica. Vlada Bruxellesu prvo predstavlja posve "novi ekosustav urbane mobilnosti", najavljuje "istraživačke i inovacijske procese" i upozorava da je izrada autonomnog vozila svakako "najkompleksniji dio" čitavog projekta. Tek tada, međutim, slijedi ključni dio: "Za sam autonomni sustav vožnje, odnosno umjetnu inteligenciju koja upravlja vozilima putem senzora i kamera odabrali smo tvrtku koja je među tri vodeće u svijetu u tom području." Unaprijed odabrana tvrtka, naravno, nije do jučer nepoznati Rimčev Project 3 Mobility: "Uvjerenja smo da samostalan razvoj sličnog sustava nije potreban jer bi iziskivao dugogodišnji razvojni proces i višestruke troškove." Za svaki slučaj i za kraj, evo još jasnije: "Iz tog razloga, razvoj autonomnog sustava vožnje, odnosno umjetne inteligencije nije predmet ovog projekta, već razvijamo potpuno autonomno vozilo koje koristi već postojeću umjetnu inteligenciju."
Formula
Ukratko: ne samo što je medijski razvikani zajednički projekt Mate Rimca i hrvatske Vlade planiran na lokaciji koja ne pripada ni njemu ni njima, ne samo što bi trebao usisati milijardu i pol kuna namijenjenih spašavanju domaće ekonomije, ne samo što je u njega od početka uključen strani kapital koji se inače ne bi mogao nakačiti na evropske fondove, nego se senzacionalni vrhunac poslovne vizije – izrada autonomnog sustava vožnje – svodi na kupnju gotovog proizvoda od tvrtke "koja je među tri vodeće u svijetu u tom području". Koja je to točno tvrtka i prema kojim je mjerilima i podacima među tri najbolje u svijetu Vlada, začudo, uopće ne spominje. Ali kada već padaju oklade, mi bismo se, evo, kladili na Hyundai: korporaciju koja već neko vrijeme razvija autonomni sustav vožnje i koja, što je kudikamo važnije, preko KIA Motorsa drži onaj strani udio u firmi Project 3 Mobility. Kladimo se, drugim riječima, da je barem dio računice "novog ekosustava urbane mobilnosti", skriven negdje iza poduzetničkih Facebook-prepucavanja, medijskih lauda i PR-ovskih spinova, zapravo vrlo jednostavan: inovativni genijalac Mate Rimac omogućit će svojim južnokorejskim ulagačima da se preko evropskih fondova dokopaju djelića automobilskog tržišta budućnosti, a sve na teret poreznih obveznika. Ironija je lijepa barem onoliko koliko se Saši Cvetojeviću lijepim doima plamen javnih novaca: na kraju eto nekako ispada da Mate Rimac, taj medijski razglašeni tvorac novog sustava autonomnog upravljanja automobilima, u čitavoj priči nije naročito autonoman, niti vlastitim automobilskim projektom sam upravlja.
Ni on ni hrvatska Vlada ne moraju se pritom kladiti: za njih je ovo win-win situacija. Ne prođe li prijedlog ovog ljeta u Evropskoj komisiji, krivnja će, jasno, pasti na tupave briselske birokrate koji ne mogu pratiti inovativnost Rimčevih zamisli. Ako prijedlog kojim slučajem prođe, nova zagrebačka vlast morat će poduzetniku bespogovorno ustupiti atraktivnu gradsku lokaciju ili će biti prisiljena nadugo objašnjavati zašto ne pomaže projekt koji je tako zelen, kul, urban i napredan: baš poput nje. Trijumf, dakle, u oba slučaja. Dodajte jednostavnu kupnju ključnog sastojka projekta, zaleđe moćne globalne auto-kompanije, pomoć države i novce evropskih poreznih obveznika: nije li jednostavna formula poduzetničkog rizika?
