Aktualni problemi u poduzeću Đuro Đaković, s vrhuncem u neisplati plaća radnicima, eskalirali su nakon jednog sasvim određenog momenta. Država nije dala jamstva bankama za kredite koji većini kompanija ciklički trebaju već i za održavanje proizvodnje, o razvoju da ne govorimo. A nije ih dala zato što se odlučila povući iz Đakovića, prethodno ga skinuvši s popisa tvrtki od posebnog državnog interesa. Tu se već srećemo s tipičnim ponašanjem ove države, nipošto samo današnje vlasti. Barem kad je u pitanju materijalna industrijska proizvodnja.
Uzmimo raniji primjer Petrokemije, obimom i trajanjem jedan od najvećih. Tamo se država i prije povlačenja potrudila da obezvrijedi vlastitu kompaniju, idući na ruku bankama. Jer banke su tražile da se kutinska tvornica privatizira. Uskratile su joj kredite bez obzira na jamstva, iako je taj dužnik svoje kreditne obaveze uredno servisirao. S druge strane, država je stiskala Petrokemiju nametanjem cijene sirovine koja je bila znatno viša od tržišne.
Ni država ni banke ovdje nisu nekakav pretežno apstraktan subjekt, naravno. Iza njih stoje navodni univerzalni interesi, i više nego evidentni pojedinačni te privatni. Jeftiniji resurs u privatizaciji, manja cijena rada, sniženi troškovi proizvodnje, sve to treba individuama koje na kraju priče, točnije poslovne godine, ubiru dobit od viška realizirane vrijednosti. Najveća podvala pritom jest ona o navodnom slobodnom tržištu i socijalnom dijalogu. Kao, tu su svi igrači ravnopravni, a država samo nepristrano osigurava proklamiranu ravnopravnost. Ova država u ovakvom društvenom poretku osigurava baš neravnopravnost u korist privilegirane ekonomske manjine, što se lijepo vidi u najkrupnijim primjerima poput slavonskobrodskog i kutinskog.
Ujedno imamo priliku uočiti da ta dva slučaja – najveća posljednjih godina, uz škverove – povezuje i konkretno ime. Nenad Bakić bio je značajan dioničar Petrokemije, ali nije mu se isplatilo duže čekati, pa je napustio suvlasništvo. Državi je trebalo previše vremena da dovoljno snažno ucijeni sindikat, tamo najefikasniji u čitavoj Hrvatskoj. Ali dotad se Bakić obreo i u Đakoviću kao najveći pojedinačni dioničar, usput pozdravljajući volju države da se povuče odande. I dok se kriza u Slavonskom Brodu jedva kontrolira te je pitanje dokle će tako, prilika je da bacimo pogled na ponešto drugih Bakićevih akvizicija. Ne onih u npr. turizmu, nego ćemo se držati materijalne proizvodnje.
Riječ je primarno o Varteksu, u kojem je on također najveći pojedinačni suvlasnik, otprije gotovo dvije godine. Oduševio se tamošnjim preostalim radnicima, ustvrdivši i da ‘ne bi oni radili za male novce da ne moraju’. Posvetio je izuzetnu pažnju rebrendiranju poznate marke na razne načine. No ovih dana oglašena je prodaja najvećeg dijela nekretnina Varteksa, mada je uprava prethodeća Bakićevoj žestoko kritizirana zbog iste takve nakane. Varteksu očito nije namijenjeno osobito širenje proizvodnje, nego samo brenda.
Ne znamo mnogo o poslovanju ni nekretninama tog poduzeća mimo službenih javnih podataka. Ali čini se da su i ti pomalo čudnovati. Ovlašteni revizor varaždinske tvrtke objavio je naime da mu njezina uprava nije pružila uvid u uvjerljive informacije o vrijednosti Varteksovih nekretnina za 2018. godinu. Stoga je revizor iskazao tzv. mišljenje s rezervom. Od toga pametniji ne možemo biti, pa bezrezervno ostajemo samo držati Nenada Bakića na oku. Za nekretnine je već kasno, eto, a ionako se više nije znalo ni koliko vrijede.
