U jeku priprema za novo izdanje varaždinskog Špancirfesta, najvećeg uličnog festivala zabave u ovoj zemlji, jedna oveća skupina žitelja toga grada poslana je u šetnju bez povratka, bez realne mogućnosti izbora. Naime, nekadašnji je tekstilno-industrijski gigant Varteks upućen proteklih dana na skoro pokretanje stečaja, dok bi preostalih oko 550 radnika, tj. uglavnom radnica u kasnima pedesetim, trebalo dobiti po 2500 eura otpremnine.

Navodno bi se mogle nadati i stanovitom obnavljanju proizvodnje u stečajnom procesu, toj prilici „za modernizaciju i novi početak“, kao što im je na ispraćaju kazao jedan član uprave poduzeća, ali i one i svi mi ovdje, nažalost, jako dobro znamo kako su u pravilu finalizirane slične procedure.

Čitava je Hrvatska poput groblja načičkana skeletima nebrojenih pogašenih tvornica kroz koje promiču duhovi njihovih radnika, a nekakvi otpravnici poslova i danas ponavljaju kako je to poduzeto za radničko i opće dobro. Varteksov kostur će pritom svakako biti jedan od najvećih, što znači da se u njegovu vlasništvu nalazi izuzetna množina atraktivnih nekretnina, u najmanju ruku parcela na lokacijama podesnim za npr. stanove i šoping-centre.

Uz takav potencijal, sadašnjim vlasnicima i okolnim utjecajnim mešetarima očito nije isplativo forsirati ikakvu daljnju proizvodnju, nego se mirno posvetiti licitaciji napokon oslobođenog građevinskog zemljišta. Ususret sjajnom biznisu s najbržom realizacijom profita, za svaki slučaj su optužili radnike zbog „suradnje“ s medijima koji su posljednjih mjeseci pisali o kritičnom stanju u koje je poduzeće zapalo. Usto su dio krivnje prebacili na banke, ponajviše državni HBOR, jer su one navodno iskazale nespremnost da svoja potraživanja naplaćuju sporijom dinamikom i malo rasterete Varteks, što god im značio dotični aranžman.

No mi nipošto ne možemo znati o čemu je točno riječ, jer tako tvrde samo glavešine u poduzeću, a s druge strane predstavnici radnika napominju da nisu dobili poziv na sastanak s nadležnim bankovnim menadžerima. Potonji su bili uputili takvu pozivnicu i radničkim vođama, dakle, ali je uprava nije proslijedila, pa je nemoguće biti siguran u sadržaj sastanka koji je prethodio odluci Nadzornog odbora o stečaju.

Radnici zato s pravom misle da je upravo tom prigodom finalno zadana njihova sudbina, jer ne samo da nisu u radničkom posjedu ni sukno ni škare, nego ih više nisu imali nikakvu mogućnost ni vidjeti ni čuti. U tim okolnostima, bolno je jasno, nema šanse za ikakvu proizvodnju, i tako ovim prekobrojnim Varaždinkama i Varaždincima ostaje na raspolaganju tek španciranje gradom baroka i bankrota.