Prije pola stoljeća Miljka Mađarević iz Velikog Gradca ostala je bez supruga Dušana, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Tridesetak godina kasnije umire i njezina sestra Mara, uz koju je bila iznimno vezana. Kako djece nikada nije imala, Miljka već dugo samuje u zabačenom i teško dostupnom zaselku nekad velikog i živahnog sela koje je danas gotovo posve prazno. Opustjelo je do te mjere da je doista teško u njemu naići na nekoga tko će vas uputiti kako da kroz mrežu zapuštenih šumskih staza, uglavnom neodržavanih putova i cesta, dođete do pustare u kojoj starica živi bez igdje ikoga, na granici siromaštva po svim uobičajenim mjerilima. Pomoć smo stoga zatražili u glinskoj ispostavi Crvenoga križa, pa nas je do Miljke odvela jedna od djelatnica te humanitarne organizacije, Katica Marenković.
Ipak, unatoč doista turobnim okolnostima i stvarno nezavidnoj životnoj situaciji, vremešna se žena za našeg poduljeg razgovora nijednom na ništa nije požalila: ni na odsječenost od civilizacije i svoju osamljenost, ni na materijalnu oskudicu i egzistencijalne neprilike zbog kojih je liječnika posljednji put posjetila prije više od pet godina, ni na divlje svinje i lisice što slobodno harače posvuda, pa i oko njezina skromnog kućerka. Budući da se ne žali na to što s ni dvjesto eura socijalnih primanja mjesečno rijetko sastavlja kraj s krajem, Miljka se podjednako samozatajno propušta pohvaliti s prirodnim, biološkim rekordom kakav malokoji pripadnik naše vrste uspijeva dosegnuti – ona će, naime, dogodine navršiti stotu.
- Nemam se ja na što žaliti, sudbina je to, prijatelju: živa sam, koljena pomalo klecaju, tu i tamo zaboli glava, ali idem dalje bez doktora i bez lijekova. Od sve medicine u kući imam tek kutijicu andola, a i ta mi potraje više od godine. Valjda su me sve nevolje koje su me zadesile u životu očvrsnule, kroz njih sam ojačala, pa još guram. Najgore mi je bilo u Drugom svjetskom ratu. Imala sam 16 kad je počeo, bježali bismo iz kuće, vraćali se, pa opet bježali. I to sam nekako prepentala. Poslije sam se udala, no muž je relativno brzo poginuo. A onda, prije desetak godina, i moja jedina sestra. Dušan i ja nismo imali djece, pa nikog svog više na ovom svijetu nemam - objašnjava nam Miljka, kao da je takva sudbina nešto uobičajeno i samo po sebi razumljivo.
I u posljednjem ratnom sukobu, koji svoj krvavi vrhunac u dijelovima Hrvatske doseže s kolovozom 1995., Miljka ostaje čekati "sudbinu": dok svi pod kanonadom topova u panici napuštaju velikogradački zaselak i okolna sela, njezin su najveći problem predstavljali miševi koji su joj okupirali kuću svojim leglima. S vojskom, onom u uniformi ili bez nje, poteškoća nije imala, svi su joj pomagali da prebrodi prve dane i mjesece nakon "Oluje". Dobivala je hranu i kućanske potrepštine, kuću nitko nije ni taknuo i u njenom se životu malo toga promijenilo. I dalje je opstajala, uglavnom sama.
- Odmah iza rata su mi u tim tamo kancelarijama dodijelili devetsto kuna socijale. Kasnije je to postalo više, pa danas primam 190 eura. Meni dosta. Jednom godišnje kupim prase od jednog čovjeka iz susjednog sela, zakoljem ga i istrančiram na komade koje stavim u škrinju na led, pa pomalo trošim. Kupim i po par pilića, povadim krumpir iz bašče, ukiselim kupus, spremim luka i graha, pa mi gladi nema. A i nisam baš skroz sama. Imam nekoliko mačaka koje hranim i koje se stalno motaju po kući i oko nje. Znate, izmučili me miševi poslije rata, sve živo bi izjeli, nisam pred njima nikakvu hranu mogla sakriti: pola brašna bi pojeli oni, a pola ja. Sad ih više nema, đav'o ih odnio, nanjušili valjda moje mačke, pa se razbježali. Osim toga, redovito mi iz Gline dođu cure iz Crvenog križa. Puno mi to znači, donesu svašta, pospreme po kući i dvorištu. Opet, bude mi najvažnije da im skuham kavu, pa da malo kafenišem s njima. To mi je bitnije nego da mi nose svilu i kadifu - kaže nam Miljka.
Pošto je u velikom banijskom potresu i njezina kuća oštećena do te mjere da je procijenjeno kako nije za stanovanje, Miljka je prebačena u Lječilište Topusko, gdje je u toploj sobi uz svu pažnju osoblja i potrebnu medicinsku skrb dobivala tri obroka dnevno, ali to joj, snažnoj i samostalnoj cijeloga života, nije bilo dovoljno. Stalno bi razmišljala o svojoj kućici u velikogradačkom zaselku, pa strpljivo pričekala prve znakove proljeća da spremi torbu i vrati se kući, kao nekad u davnom ratu. Za statičarske savjete i upute nije puno marila prije četiri godine, a ne mari ni danas.
Uostalom, možda joj drugo i ne preostaje: ona je učinila sve što je mogla, zahtjev za obnovu podnijela je u roku, ali očito da nitko od nadležnih – od lokalne zajednice preko županijskih vlasti do ministarstava i Vlade – ne obraća pozornost na uvjete u kojima ova skorašnja stogodišnjakinja obitava, pa od obnovljene kuće ili zamjenskog doma još ništa. Tako i dalje nastavlja živjeti "ispod radara", podržana tek povremenim posjetima humanitaraca Crvenoga križa. Doduše, u glinskom Centru za socijalnu skrb znaju njezino ime, zavedena je ondje već desetljećima kao korisnica socijalne pomoći, ali tu priča staje, kao i sustavna briga o njoj. Rekosmo već da bi bez Katice Marenković iz Crvenog križa bilo nemoguće pronaći Miljkinu kuću, pa je red prenijeti i njezino viđenje životnih okolnosti osamljene starice.
- Već godinama obilazimo baku Miljku i činimo sve da joj olakšamo život. Jako je vezana uz svoju rodnu kuću, pa sam osobno bila prisutna kad se u nju vraćala nakon pet mjeseci u Topuskom: bila je to takva radost zbog povratka da ne vjerujem da bi joj išta značilo da smo je zatekli potpuno srušenu, ne samo s crvenom naljepnicom za koju ionako ne mari previše. Mi iz CK-a obiđemo je četiri puta mjesečno, donesemo joj potrebne namirnice, pa i kante vode iz dvjestotinjak metara udaljenog izvora, ali joj lijekove ne donosimo nikada, ona ih naprosto ne troši. A i nikad se na ništa ne žali, kolikogod joj bilo teško - potvrdila je naše dojmove ta humanitarka. Velikogradačku pustaru napuštamo praćeni nenamjerno simboličnim riječima naše nesalomljive sugovornice, opstojne stogodišnjakinje.
- Nemojte slučajno pisati da mi je teško, ne bih htjela da me netko sažaljeva, meni je skroz dobro. A ako me već morate slikati, nek' ne bude direktno u oči, s tom vašom bljeskalicom. Ona me ošamuti. Slikajte nekako sa strane.
