Svi konji koji se danas nalaze na 600 kvadratnih kilometara graničnog područja Banije i Korduna, kojemu u cijelosti pripadaju općine Topusko i Gvozd, stali bi bez problema u osrednji zoološki vrt. Ne tako davno, prije svega tridesetak godina, na tom području je bilo gotovo 5000 tih plemenitih grla bez kojih je život u selima podno Petrove gore bio nezamisliv.

- Teško je objasniti zašto danas ovdje ima samo nekoliko desetaka konja - kaže Zdravko Stijepović, direktor Veterinarske stanice Gvozd, čovjek koji svakog konja na ovom prilično velikom području pozna ponaosob.

- Konji su na Baniji i Kordunu stotinama godina bili zaštitni znak i nije bilo kuće bez te životinje. Obavljali su teške poslove, orali, izvlačili drva, vukli zaprege, a uzgajani su i za proizvodnju hrane. Danas je slika drugačija. U mnogim zabačenim selima i zaseocima nema ni ljudi, a kamoli konja. Vjerujem da će se možda tu i tamo još netko vratiti u zapuštene kuće, ali kad je riječ o konjima, njima na ovom području doslovno prijeti izumiranje. Redovito obilazim imanja na kojima ima još po nekoliko konja, kontroliram njihovo zdravstveno stanje i brinem o njima kako bi se bar ovih tridesetak plemenitih životinja sačuvalo, no izgledi su mali - rezigniran je Stijepović.

Upravo zbog te činjenice svaka pojava novih konja na Baniji i Kordunu pravi je događaj, pa sedam, nedavno kupljenih grla u tročlanoj obitelji Nuhanović iz Crnog Potoka, na samom obronku Petrove gore, koliko-toliko povećava postotak plemenitih životinja na ovom području.

- Pokušali smo proizvoditi mlijeko, no nikako nije išlo, zaredali su gubici i naše obiteljsko gospodarstvo došlo je u pitanje. Razmišljali smo što učiniti, a supruga Aleksandra predložila je da kupimo konje pa ćemo vidjeti što dalje. Rečeno, učinjeno. Danas imamo sedam krasnih konja, livada i sijena za njihovu zimsku prehranu ima ovdje napretek, a posijemo i nešto kukuruza. Želimo se baviti rekreativnim i terapijskim jahanjem i već su za nas mnogi čuli. Još uvijek nemamo nikakvu financijsku dobit, ali slijedimo svoju viziju i vjerujem da ćemo uspjeti - kaže Sead Nuhanović.

Kako na Baniji i Kordunu nestaju konji, tako se i gase stari zanati koji su bili vezani uz ova plemenita grla. Nema više kožara, vještih proizvođača hamova koji su bili prava umjetnička djela. Nestali su i užari i remenari, a nekadašnjim majstorima koji su pravili kićene zaprege i fijakere, ni traga. Tu i tamo može se sresti pokojeg kovača, ali ne kuje potkove, već klepa plugove i popravlja poljoprivredne strojeve. Što se pak tiče potkivača konja, kojih je nekada bilo gotovo u svakom selu i bez kojih se život nije mogao niti zamisliti, u cijeloj Sisačko-moslavačkoj županiji ostao je samo jedan. Poslije njega priča o zanatima koji su vezani uz konje bit će na Baniji i Kordunu zauvijek završena.

Taj posljednji Mohikanac Banije i Korduna je osamdesetogodišnji Stojan Borojević iz Velikog Gradca, koji nam je odmah na početku razgovora ponosno rekao da je on VK majstor potkivač, a da mu ravna nema jer je jedini. Potpuno sam, na 4500 četvornih kilometara i 180.000 stanovnika, a to, zasigurno nije mala stvar.

- Zanat sam počeo učiti 1955. godine i do dana danas sam mu ostao vjeran bez obzira što je konja, a time i posla, sve manje. Što se tiče zarade, nema niti za cigar duvana, ali to meni nije važno, jer je potkivanje moj život. S tim novac nema baš nikakve veze. Tu i tamo pozovu me u Posavinu gdje još ima konja, kako bih čistio kopita pastusima za pripremu licenciranja, a dva pastuha sam nedavno potkovao u Pokupskom. Imam dosta starog i dobrog alata, ali muči me oganj. Imam starinski kožnati mijeh koji sam nabavio još prije pedeset godina i kojim raspirujem kestenov ugalj. Taj ugalj je posebna priča. Odlazim duboko u šumu na Šamarici, tražim pogodan kesten, dovučem ga kući i palim. Tako da sam u neku ruku i ugljenar. Iako godišnje u prosjeku potkujem svega četiri konja, neću da batalim svoj zanat koji je započeo još moj djed, nastavio moj otac, pa evo i ja. A što će biti dalje ne znam, ali dade se naslutiti. Ćaća me naučio poslu, kod njega sam šegrtovao, ali kako mi on nije mogao dati diplomu, odškolovao sam se i polagao ispit u Sisku i od tada imam diplomu VK potkivača - ponosno kaže Stojan Borojević.

U 65 godina rada na potkivanju konja, Stojan je imao samo jedan prekid i to pred kraj posljednjeg rata na ovim prostorima, kada je u kolovozu 1995. morao s obitelji, poput svih ostalih, pobjeći iz Velikog Gradca. Završio je u Beogradu gdje se zadržao nešto više od dvije godine. Nije to bio život za njega. Čim su sazreli uvjeti za povratak, došao je kući i odmah se uhvatio potkivanja ono malo konja koje su ljudi u okolnim selima imali. Kuću je zatekao devastiranu i opljačkanu, ali, kaže, neugodnosti nije imao. Ostalo je i nešto potkivačkog alata koji nije zanimao pljačkaše.

- Još ja, moj novinar, mogu raditi, ali muči me ta kovačka vatra. Mijeh je star i pušta na sve strane. Sad postoje aparati koji zamjenjuju primitivne mjehove, ali ja si to, uz svoja mala primanja i škrtu zaradu od potkivanja, ne mogu priuštiti. E da je meni taj uređaj, još bi konja na Baniji i Kordunu bilo dobro potkovano - kaže Stojan.

Provjerili smo na tržištu aparate koji bi Stojanu olakšali obavljanje zanata. Za svega nekoliko tisuća kuna ovaj vrijedni majstor mogao bi kupiti ono što mu je potrebno da sačuva stari i posljednji autohtoni zanat Banije i Korduna, barem još neko vrijeme. Tko zna…