Kad smo u Velikom Gradcu kraj Gline posjetili Dragana Karajicu, taj je čovjek sve što posjeduje imao na sebi - sivu majicu kratkih rukava, iznošene hlače, pohabane gumene natikače; sve je drugo ostalo u pepelu, nakon što je Draganova kuća, zajedno sa štalom i drugim gospodarskim zgradama, izgorjela do temelja usred bijela dana.
- Imam nešto livade gore na brdu, petnaestak minuta hoda od kuće, koju sam kobnog dana malo iza 17 sati otišao pokositi. No na povratku, kad sam bio na pola puta do kuće, uočio sam iz daljine dim i nekakvu gužvu… Dok sam stigao, vatrogasci i policija su već gasili požar, pokušavajući spasiti što se spasiti dade. Nažalost, čitavo je imanje izgorjelo do temelja, a ovo malo robe na meni sve je što mi je ostalo. Ne znam sada ni što ću ni kamo ću - kroz suze nam govori očajni Dragan.
Vidjevši dim, susjedi su odmah pozvali vatrogasce i policiju, ali je unatoč njihovu brzom dolasku i zalaganju bilo prekasno da se vatrena stihija zaustavi bez veće štete. Policajci su na požarištu pronašli električne žice radi kojih je možda nastao kratki spoj koji je doveo do požara, ali je o uzrocima katastrofe još rano govoriti: sam Dragan ne isključuje mogućnost da mu je kuća namjerno zapaljena.
- Znao sam već biti na meti lopova i vandala. Živim sam na osami, pa čim odem nekamo na dulje vrijeme, ‘majstori’ operiraju… možda je tako bilo i ovaj put, pa su paljevinom nastojali zamesti tragove. Sve će doći na vidjelo: ne pronađem li pod ovim ruševinama kad ih raskopam neke stvari, pogotovu motornu pilu, bit će izvjesno da su kradljivci bili na djelu i da je požar podmetnut. Ne bi im ovo ovdje bilo prvi put, u selu je već bilo takvih požara: čim su zaredali, osigurao sam svoju kuću protiv te opasnosti - objašnjava Dragan.
U požaru su, pored štale i kuće, izgorjeli drvarnica, podrum i pomoćne zgrade u kojima se čuvao sve što je godinama stjecao i kupovao. Osim svakovrsnog oruđa i ‘motorke’, bilo je tu oko 200 litara rakije u kanistrima, ali i drugih vrijednosti nužnih za održavanje domaćinstva.
Dragan već šest godina, otkako mu je umrla majka Marija, živi sam, prepinjući iz mjeseca u mjesec sa svega 800 kuna socijalne pomoći. Takvo neveselo životno razdoblje za njega je započelo s Olujom, odnosno pola godine prije te akcije HV-a, kada je pokušavao pobjeći od arkanovaca, pripadnika paravojnih snaga koji su šarali ovim terenom i nastojali ga uključiti u svoje zle pothvate. Mjesecima se pred njima skrivao, no obruč oko njega se sve više stezao, pa ga je Oluja na neki način spasila, jer je u sveopćem metežu, bez dokumenata i novca, uspio od njih pobjeći i to zajedno s mamom u Bosnu i Hercegovinu. Radi stresa i svih užasa koje je prošao, u Doboju je smješten u bolnicu, ali gubi kontakt s majkom. No donekle oporavljen i uvjeren da se zasvagda riješio ratnih strahota, ponovno postaje lovinom onih koji ga žele silom mobilizirati i poslati na bosanskohercegovačko ratište, pa je prisiljen opet bježati - sada u Srbiju. Stigao je prihvatilišta za izbjeglice u kojem će, nasreću, pronaći mamu.
Podržat ćemo Dragana Karajicu u prikupljanju dokumentacije i popunjavanju zahtjeva za stambenim zbrinjavanjem, kojem ćemo pridodati preporuku da mu se dodijeli građevinski materijal kojim bi podigao novu kuću – Boris Milošević
- Šest smo se godina potucali od nemila do nedraga, radio sam svakakve poslove na svakakvim građevinama, no jedva smo preživljavali. Zato smo prikupili papire čim smo mogli, pa se vratili ovamo, u Veliki Gradac. Živjeli smo od majčine penzije, ja sam se bavio poljoprivredom i bilo nam je donekle dobro sve dok mati nije umrla. Trebalo mi je nekoliko godina da ostvarim pravo na socijalnu pomoć, ovih osam stotina kuna koje i sada primam. Ne bunim se ja radi tog iznosa, i s toliko sam u stanju preživjeti, no sve je drugo sad otišlo u nepovrat. Za prvu ću ruku spavati po tuđim kućama, tamo će me valjda i hraniti, a dalje… sva sreća da stiže ljeto, što bih tek da je zima. Obećali su mi dopremiti nekakav kontejner za stanovanje, pa se sve nadam da će biti bolje - razmišlja naglas Dragan Karajica. Razgovoru se pridružuje njegov susjed Stojan, koji je među prvima dotrčao do požarišta.
- Srce mi se kidalo dok sam gledao Draganovu kuću u plamenu, a ne možeš pomoći. U ovom je kraju ionako malo kuća i još manje ljudi, pa kad samo jedna bude uništena, čini ti se da je sve bliže dan kad nam ovdje više neće biti opstanka ni ostanka - kaže nam brižni komšija.
Čim se unutar srpske zajednice proširila vijest o velikogradačkom požaru, predstavnici Srpskog narodnog vijeća pohitali su u posjet Karajici, noseći mu za početak pomoć u obliku paketa s hranom i ostalim svakodnevnim potrepštinama. Zgarište je tako obišao i sam predsjednik SNV-a Boris Milošević sa svojim suradnicima, predloživši potom prve i nužne korake potrebne da Dragan što prije prebrodi ovu životnu nesreću.
- Bili smo zgroženi prizorom jer je sve izgorjelo do temelja, baš ništa nije ostalo. Bez obzira na to, Dragan kaže da sa svog imanja ne želi otići i da će prvo vrijeme živjeti kod susjeda. Poštujući tu njegovu želju, u SNV-u razmatramo kako mu na najbolji način možemo pomoći. Podržat ćemo ga svakako u prikupljanju dokumentacije i popunjavanju zahtjeva za stambenim zbrinjavanjem, kojem ćemo pridodati preporuku da mu se dodijeli građevinski materijal s kojim bi na mjestu stare mogao podignuti novu kuću - kazao nam je SNV-ov predsjednik, najavljujući još jedan posjet Draganu Karajici.
