Kad smo potkraj svibnja prvi put pisali o Draganu Karajici kojemu je u požaru do temelja izgorjela kuća u Velikom Gradcu kraj Gline, nismo slutili da će nenadana tragedija koja ga je snašla potaknuti toliko solidarnosti među pripadnicima srpske zajednice da ćemo o tome čitatelje Novosti izvještavati već treći put. Podsjetimo, čovjek koji je u plamenu ostao bez ičega osim onoga što je tada imao na sebi sam nam je, dan nakon požara, opisao zlu putanju vatrene stihije.
- Imam nešto livade gore na brdu, petnaestak minuta hoda od kuće, koju sam otišao pokositi nešto poslije 17 sati. Kad sam završio i bio već na pola puta do kuće, uočio sam iz daljine dim te naslutio nekakvu gužvu i zbrku: vatrogasci i policija već su bili ondje, gaseći požar i pokušavajući spasiti što se spasiti dade. Nažalost, čitavo je imanje izgorjelo do temelja, a ovo malo odjeće na meni sve je što je ostalo. Ne znam što ću, kamo ću i kako ću dalje – rekao nam je još šokiran događajem i prilično rezigniran po pitanju budućnosti.
Ponovno smo ga posjetili svega par dana nakon toga. Razlog posjetu bio je poziv Draganovih susjeda, obitelji Živković, da ga udome pod svojim krovom kolikogod to bilo potrebno, odnosno sve dok na drugi način ne riješi nevolju što ga je zatekla; čim je, oko ponoći kobnog dana, vatra stavljena pod kontrolu, Nataša Živković prišla je očajnom čovjeku nudeći mu večeru i smještaj koji dijeli sa suprugom Mirkom i svekrvom Marom.
- Bez ikakvog prethodnog dogovora s ukućanima, predložila sam Draganu da preseli pod naš krov. Dobro poznajem svoje i sigurna sam da bi i oni bez puno razmišljanja i oklijevanja pomogli svakoj osobi u nevolji – objasnila nam je svoje motive.
Dok su stare drvene grede još tinjale, a dim raznosio pepeo sa zgarišta kuće, predsjednik SNV-a Boris Milošević obišao je nesretnika sa svojim suradnicima, donoseći mu pomoć u hrani, odjeći i drugim nužnim potrepštinama.
- Za Dragana Karajicu ovo je velika nesreća. Bili smo zgroženi prizorom, jer mu je sva imovina izgorjela do temelja, baš ništa nije ostalo. Bez obzira na sve, Dragan nam je rekao da ne želi otići sa svog imanja, odnosno da će isprva živjeti kod komšija, a onda razmišljati o tome kamo će: poštujući tu njegovu želju, razmatramo načine na koje bismo mu najbolje mogli pomoći, no odmah započinjemo prikupljati i popunjavati dokumentaciju potrebnu da ga se trajnije stambeno zbrine – kazao nam je Milošević.
Poučeni prethodnim iskustvima, pretpostavljali smo da ćemo o rješenju Draganova egzistencijalnog problema, bude li sreće, pisati tek za godinu-dvije; toliko je, naime, vremena u boljim slučajevima potrebno da se - uza svu dobru volju institucija i predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj - probiju brojna administrativna ograničenja i uspješno prođu svi zavijutci ionako prebujne državne birokracije, poglavito onda kad su vezani uz pripadnike manjinskih skupina. Doduše, nešto bolje (pogotovu na Baniji i Kordunu) bude u predizbornim razdobljima, kad raznorazna obećanja pljušte sa svih strana, pogotovo lokalnih političara, sve dok se izborna zavjesa ne spusti a ona se, obično zauvijek, ne pohrane na dno činovničkih ladica. Stoga nas je nemalo iznenadio Karajičin poziv otprije nekoliko dana da ga ponovno posjetimo.
- Dođite brzo, ovdje se događa nešto što ni u snu nisam mogao očekivati – rekao nam je sav uzbuđen i osjetno iznenađen.
Čim smo stigli na zgarište u Velikom Gradcu, iznenadili smo se i mi: ondje smo, pored čelnika i predstavnika SNV-a, zatekli predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca kako Draganu predaju u papirnatom obliku možda laku, no po brzini rješavanja i stvarnosnim posljedicama prilično ‘tešku’ odluku Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske. Naime, u četvrtom članku tog dokumenta sa svom silom potrebnih pečata i potpisa stoji: ‘Temeljem ove Odluke, korisnik stambenog zbrinjavanja, Dragan Karajica, sklopit će sa Središnjim državnim uredom ugovor o darovanju i organiziranoj ugradnji građevinskog materijala.’ U prijevodu na jezik ‘normalnih smrtnika’, to znači da će Velikogradačanin najvjerojatnije već iduću zimu moći provesti u svojoj novoj kući, što je na ovim našim prostorima zamalo svemirska brzina i događaj bez presedana.
- Što da vam kažem, još uvijek ne mogu shvatiti da će mi se o trošku države izgraditi nova kuća. Današnji posjet gospodina Pupovca, gospodina Miloševića i svih ovih ljudi koje za sada nemam s čime počastiti možda nekima ne znači mnogo, ali u meni, koji sam iznebuha ostao bez ičega, stvara osjećaj kao da me je dotaknuo nekakav svetac, pa sam još sav u nevjerici da su tako brzo uspjeli ishodovati upravo predano rješenje – govori nam Dragan.
I supružnici Živković, pod čijim je krovom pronašao privremeno utočište, nisu mogli skriti iznenađenje nenadanim i neočekivanim pozitivnim razrješenjem nemile situacije.
- Ovo je za našeg komšiju zaista sretan dan i sigurni smo da se osjeća nanovo rođenim. Radujemo se sada zajedno s njim, jer ono što je taj čovjek proživio posljednjih mjesec i pol, doista je strašno i činilo se nepopravljivim, bar u prvi mah i za dogledno vrijeme – kaže Nataša Živković.
- Važnu ulogu u cijeloj ovoj priči odigrao je Boris Milošević, ali i svi SNV-ovi suradnici za ovo područje koji su na prave adrese poslali opširno objašnjenje velikogradačke tragedije: potaknuti time, nadležni u Središnjem uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje odmah su shvatili da je riječ o zaista izvanrednim okolnostima i situaciji i, evo, njihova je odluka već u Draganovim rukama. Sretan sam što smo pod snažnim dojmom nesreće koja se sručila na tog čovjeka u času ujedinili snage i u pravodobnom naletu snažne solidarnosti gotovo istog časa zatražili hitno stambeno zbrinjavanje, pa je sasvim sigurno da će Dragan Karajica narednu zimu dočekati u novom objektu – zaključio je naš nenadani treći posjet Velikom Gradcu Milorad Pupovac.
