Za nama je kalendarski početak turističke predsezone u Hrvatskoj, a jadranskom obalom nikako da se razmile stranci iza kojih inače u pravilnim razmacima ostaju hrpice deviza. Praktično čitava Europa je i dalje pod razmjerno strogim epidemiološkim mjerama. Ostaje nam mogućnost totalnog lokdauna uoči ljeta, ali ni on se nije svugdje pokazao kao garancija efikasnog suzbijanja zaraze. Fijasko međunarodne solidarnosti i profitni kanibalizam s mešetarenjem cjepivima i korporacijskom zaštitom patenata nad njima nisu ostavili prostora za daljnje iluzije o lakšem rješenju problema.
Nemamo apsorpcijski kapacitet da uspješno prihvatimo velika sredstva koja nudi EU. Metaforički rečeno, bit ćemo protočni bojler za novac iz EU-a – upozorava Garača
Pa ako se dosad netko još imao razloga kolebati, sad je već umjesno zapitati se: što ako nam ipak propadne i puna sezona, jedina uzdanica naša? Koliko dugo možemo živjeti od EU-potpore i zaduživanja? Koji nam je uopće plan B? Dobro, zadnje pitanje je više tu da naglasi generalni očaj jer ionako svi znamo da hrvatska ekonomska politika neku alternativu – nema. Baš nema pa nema, i sve je položeno na turizam, ne samo za ovu godinu. Prije nego ikakvu rezervnu mogućnost na kraći rok, možemo zamisliti kako sljedeće godine u ovo vrijeme, kao i prošle, propitujemo navlas istu enigmu, očiju uprtih isključivo u zjapeće turističke kapacitete. Bez suvislog pokušaja zaokretanja domaće privrede u drugom smjeru, bez rasprave koja bi naznačila samu potrebu manevra. Lavovski udio turizma u strukturi ovdašnje ekonomije djeluje već poput kletve. Puna godina paraliziranosti nadležne politike u tom pogledu doslovno zapanjuje.
Vladine službe pritom izvode pojedine obavezne figure za stvaranje dojma o nekakvom ozbiljnom ekonomsko-političkom kriznom menadžmentu. Pisali smo proteklih mjeseci o tome kako i zašto njihovi srednjoročni i dugoročni službeni planovi i tzv. strategije, nažalost, ne drže vodu. Prije svega, to uopće nisu sadržajni dokumenti ni realne perspektive; oni se znatno kose sa strukom od koje polaze, čak u formalnim aspektima.
No prije toga bi nam trebala hitna mobilizacija dostupnih rijetkih potencijala. Neće biti dovoljno pokretanje izvjesnih tehničkih mehanizama, nego se konačno traži prevrat u političkom odlučivanju, mada nije riječ ni o čemu što nisu poduzele i neke zemlje razvijenog sjeverozapada. Hrvatskoj poljoprivredi i njezinu proizvodu, recimo, za razvoj bi trebala kudikamo jača doza tržišnog protekcionizma. IT-industrija mora dobiti svoje mjesto u projektima poticane suradnje s javnim sektorom. Elektroindustrija, ostaci kemijske, drvna; svemu se mora politički osigurati nešto boljih pozicija za prosperitet. Nadasve pak treba u praksi afirmirati vrijednosti neprofitne proizvodnje roba i usluga, one koja nas neće ostaviti na cjedilu kad tržište opet skonča neslavno zbijeno u kut.
O svemu tome, primarno s akutnom problematikom na umu, porazgovarali smo s dvojicom ekonomista kritički nastrojenih spram postojeće letargije.
Damir Krešić (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
- Naglašavao sam više puta da će nam ovogodišnja sezona biti puno neizvjesnija od lanjske, s težim okolnostima i ne da nas ne slušaju o tome ni sad, nego se nitko nije ni sjetio da nas nešto pita, a država nas je osnovala upravo za to - rekao nam je Damir Krešić, ravnatelj Instituta za turizam u Zagrebu.
- Posljedice skoro trideset godina starih, pogrešnih ili loših ekonomskih i javnih politika ne mogu se brzo otkloniti, pogotovo ne u godini duboke krize. No ono što posebno zabrinjava jest da se većina tih politika nastavlja i javno promovira iako su se pokazale promašenima, o čemu svjedoči naše zaostajanje u odnosu na praktično sve zemlje EU-a - za Novosti kaže Željko Garača s Ekonomskog fakulteta u Splitu.
Krešić, s druge strane, nastavlja pojašnjavati da turizam nije došao na loš glas sam po sebi, i nije sam kriv što je natprosječno uspješan u ovako opustošenom ekonomskom krajoliku.
- Ovoj zemlji trebaju suštinske, strukturne gospodarske reforme na način da ne usporavamo rast turizma, nego ubrzamo ostale dijelove gospodarstva. Ne mislim samo na izolirane bljeskove pojedinaca u vojnoj ili autoindustriji. Turizam je uspješan iz više razloga, može se raspravljati o tome je li riječ o našoj zasluzi ili bogomdanim predispozicijama i tradiciji, i koliko. No ponašamo se kao da ništa drugo nemamo i ne možemo, iako posjedujemo širi intelektualni razvojni potencijal - ističe Krešić.
Što i kako onda poduzeti, dakle? Ne samo u pogledu konkretnog određenja prema ovoj ili onoj industriji, nego politički, u samom pristupu materiji.
- Nedostaje nam strateške organizacije zapuštenih potencijala. U nekoj idućoj te možda skoroj epidemiološkoj krizi, za koju se govori da nipošto nije isključena, bili bismo tako manje osjetljivi. Ovakvom udaru na samu suštinu turizma, kretanje i kontakt, teško je doskočiti. Postoje neki modeli koji ga mogu ublažiti, ali ne smijemo se više oslanjati samo na to. Drugdje se ljudi ne mogu kretati ni između regija unutar zemlje, pa smo još i dosta liberalni, kako bi moglo biti - upozorava Krešić.
Zaista, spominjani su razni sigurnosni načini za provedbu koliko-toliko intenzivne turističke djelatnosti, ali oni mogu spasiti tek manji dio ranije bilježenog prihoda. Također, oni se u odgovornim krugovima roje kao jedina njihova intenzivna preokupacija kad je na stvari ekonomsko-političko planiranje. No mogućnosti procjepljivanja kadra u turizmu, tzv. baloni za goste u izdvojenim grupama, Covid-putovnice i slično, sve to udara u zid nagomilanih političkih kontradikcija na domaćoj i međunarodnoj razini. Htjeli – ne htjeli, vraćamo se na drastični manjak šireg strateškog osmišljavanja izlaza iz teške nedaće.
Garača podiže stoga letvicu sežući za donedavno glavnim narativom, onim reformskim te upućuje na prvenstveno njegovo temeljito propitivanje. Koje reforme?
Željko Garača (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
- Tu se javlja jedan novi problem. Neke su uvijek nužne, no neke neoliberalne reforme koje su bile u modi nisu više adekvatne, neke provedene su i štetne. Ekonomska paradigma u svijetu se mijenja, ali mnogi kod nas toga još nisu svjesni. Trebamo reforme, ali očito nemamo reformski kapacitet. Nemamo ni apsorpcijski kapacitet da uspješno prihvatimo velika sredstva koja nudi EU. Metaforički rečeno, bit ćemo protočni bojler za novac iz EU-a. Neke druge ekonomije će se s njim razvijati - govori Garača.
Po njegovu mišljenju, ni dva strateška dokumenta koja smo dobili u zadnjih par mjeseci, Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine i Nacionalni plan oporavka i otpornosti, ne ulijevaju nadu u bitno bolje sutra, iako imaju namjeru obećati upravo to.
- Iz tih dokumenata ne može se sagledati promjena strukture gospodarstva. Usluge, a posebice turizam i dalje će ostati dominantan dio gospodarstva. To je naprosto sudbina obalnog dijela Hrvatske. Dodatna nevolja je što velik dio Hrvatske nema ni tu mogućnost - kaže Garača.
- Dio gospodarstva, nažalost objektivno mali, ipak će hvatati korak s razvijenim svijetom, ali ne kao posljedica sustavne ekonomske politike, već poduzetnošću pojedinaca. Mislim prije svega na IT-sektor koji je najspremniji za četvrtu industrijsku revoluciju i već je povezan s naprednim ekonomijama. Nažalost, velika većina još ne razumije što je zapravo ta revolucija jer u mnogim segmentima još nismo proveli ni treću, pa ih brkaju - napominje Garača.
Zvuči to ponovno kao nedovoljno kontrolirani, spontani razvoj grana kojima šira konjunktura ionako ide na ruku. Ne takav jedino u smislu regulatorske kontrole tržišta, nego sistematičnog iskorištavanja pogodnosti u najvećoj mjeri po opći interes. Naime, da ne upadnemo s još nečim u zamku iz koje danas očajnički vadimo nesretni turizam i sebe s njim.
Analizirajući hrvatski turistički udes, Damir Krešić tumači da govorimo o horizontalnoj djelatnosti koju dominantno motrimo iz perspektive potrošača. Ipak, turizam se ne svodi samo na promet u hotelima i barovima i agencijama.
- Njegove su veze s drugim sektorima načelno veoma snažne, od poljoprivrede i maloprodaje do suradnje s djelatnostima vezanim uz kulturno-povijesnu baštinu, od usluga financijske industrije do građevinske i proizvodnje namještaja. Gotovo sve ono što treba domaćem čovjeku kroz čitavu godinu treba i strancu za tjedan ili mjesec dana boravka ovdje. No ako se to ne poveže, nismo iskoristili šansu za plasiranje domaćeg proizvoda, s tim da se i tu moramo pripaziti od stanovitih mitoloških stajališta. Hotelijeri će rado preuzimati kvalitetnu i konkurentnu domaću hranu, onu koju je uopće moguće napraviti u Hrvatskoj, ali ne po svaku cijenu, jer ne možemo očekivati da ugroze vlastiti opstanak - govori Krešić.
Ova kriza, a da se ne vraćamo sad na iskušenja i zablude oko globalnog ekonomskog kraha prije dvanaest godina, nanovo poziva autoritete svih država na revalorizaciju pristupa razvoju i održivosti. Hrvatski slučaj specifičan je pritom ne samo u jednom vidu. Zadnji smo stupili u EU, i to dok se nosi s najvećim izazovima i vlastitim slabostima u svojoj povijesti; u zahtjevniji tržišni kontekst upali smo nespremni, a dodatno oslabljeni nesmiljenim vanjskim interesima; restauraciju kapitalizma prošli smo bez iole prikladnog makroekonomskog sagledavanja domaćih resursa i ograničenja kao cjeline; socijalna nejednakost i druge strukturne nepravde čitavo to vrijeme nezadrživo rastu i prijete da sasvim progutaju svaku preostalu društvenu supstancu.
No da se vratimo na turizam: kako naši sugovornici vide širi položaj struke u zadanom kontekstu, danas važeći i onaj tek poželjni? Ravnatelj zagrebačkog Instituta za turizam na to odgovara da su ih vlasti zaboravile.
- Svrha nam je da im osiguramo znanstvenu potporu, ali danas taj zaborav posebno dolazi do izražaja. Sve se odvija tako brzo da se nemaju vremena ni osvrnuti na nas. Onoliko koliko nas mediji uzimaju u obzir, toliko smo i vidljivi. Bit će zato interesantno vidjeti i primjerice koga će država u procesu nabave uskoro odabrati za izradu nove nacionalne Strategije održivog turizma do 2030. godine. Previše se toga u Hrvatskoj ionako radi mimo analitičkih podloga, što je u startu pogrešan pristup. Teško je biti optimističan imajući to na umu, naročito po pitanju izlaska iz ovako složene i duboke krize - naglašava Krešić.
Naš sugovornik sa splitskog Ekonomskog fakulteta nije izrazito pesimističan oko ishoda predstojeće turističke sezone – još uvijek ima prostora i vremena da se tu, kao i lani, realizira pristojan utržak – ali se iznova vraća na svoj integralni kritički osvrt. Kako na temu samog turizma i njegovih pretpostavi, tako i šire ekonomije te mjesta turizma u njoj.
- Kriza će vjerojatno ipak potaknuti restrukturiranje turizma, kad već nismo vodili računa da nam se poznati turizam ne dogodi - ističe Garača.
Kako onda reagirati brže, onako kao što nalaže alarmantna situacija? Ekonomisti koje smo saslušali složit će se da to nije lako znati s punom sigurnošću dok se ne proba, ali određene jasne smjernice već postoje, a najgori odabir je svakako ovaj aktualni – pasivnost. Neuvažavanje znanosti, uvjerili smo se, automatski znači poraz ekonomske politike čija je domena ostavljena na volju kratkoročnim i očito pogubnim zahtjevima krupnog kapitala. Nametanje utiska i uvjerenja da sve ovisi o generacijskoj pukoj sreći, ili talentu i hrabrosti pojedinaca te neupitnoj slobodi tržišta, već je pobjeda potonjeg interesa. Nasuprot njemu stoje mase besposlenih kamarjera i barkarjola čije gostinske postelje i fiš-piknike ovog ljeta možda neće imati tko ni rezervirati. Oni sami više nemaju gdje pogledavati jednim i pol okom za pečalbom na izdašnijim tržištima rada. Cimer-fraj nikad nije bio slobodniji, dok zarobljenim drži pola ovog zapuštenog i sve desperatnijeg naroda.
