Judašica, profesionalna vozačica, majka petero djece i jedina kozarica na području Vukovarsko-srijemske županije – svim ovim ulogama spretno i uspješno barata Tatjana Lovrić Jovanović iz Komletinaca. Ona je ujedno i vlasnica najboljeg i po mnogo čemu specifičnog OPG-a, tako je nedavno odučilo Ministarstvo poljoprivrede. Jer tko bi očekivao da vrhunski proizvodi od kozjeg mlijeka nastaju u ravničarskom predjelu, u mjestu koje je isključivo poznato po vjekovnoj tradiciji svinjogojstva? Osim toga, Tatjana je gradska cura, selo joj se desilo slučajno i sudbinski. Odrasla je u Vinkovcima gdje je čitavo djetinjstvo i rane dvadesete provela u intenzivnim pripremama za državna, europska i svjetska natjecanja u judu. Sportsku karijeru je završila s preko 40 osvojenih medalja. Čak 20 puta je bila prvakinja Hrvatske u ovoj borilačkoj vještini. Danas svoju djecu razvozi po judo treninzima i volontira kao instruktorica.
Možda je baš ta discipliniranost i potreba za konstantnim kretanjem i prevazilaženjem prepreka bila od velike važnosti za Tatjanin uspjeh u stočarstvu, izuzetno pogođenoj i rizičnoj grani poljoprivrede. Vjerojatno ne griješimo puno ako pretpostavimo da je sportsku radnu etiku prelila u sadašnji poziv o kojem govori s puno ljubavi i ushićenja.
Prva koza dospjela je na njihovo imanje još 2011. Naša sugovornica tada nije imala ambiciju da se bavi proizvodnjom sira, samo je htjela pomoći svome sinu koji je imao zdravstvene poteškoće. Probali su svašta, zašto ne i kozje mlijeko, kaže Tatjana. I zaista, ispostavilo se da ono blagotvorno djeluje na respiratorni sustav. Tako je uvidjela da je to zdrava i zanimljiva namirnica. U Komletince su dovodili kozu po kozu i tako danas imaju stado od 50 posebnih mještanki. Isprva su dobivali podrugljive komentare zbog svog izbora, najčešće su doživljavali podsmijeh od ljudi. Tatjanu ništa nije obeshrabrilo. Kaže da nema veće radosti od njenih koza.
- Vidjela sam tu našu šansu, živimo na selu, zašto se ne baviti s tim, tako sam razmišljala. Prije osam godina smo registrirali preradu kozjeg mlijeka, to je danas moja profesionalna djelatnost. Dobila sam priznanje od ministarstva koje nam puno znači. Imamo puno narudžbi u zadnjih nekoliko mjeseci. Većinom smo se sami prezentirali, prisutni smo na sajmovima i naši kupci su jako zadovoljni. A i vi novinari ste čuda napravili! Rekla bih da smo bili uporni, čak i dosadni, samo da obiđemo što više manifestacija i dođemo do ljudi. Gledali smo da naš proizvod bude jedinstven, da kvalitetom privučemo pažnju. Mislim da smo napravili dobar marketinški posao - ponosna je Tatjana.
Njen najstariji sin radi gotovo ravnopravno na farmi. Iskusan je u mužnji i dosta olakšava roditeljima. Mlađa kćer pomaže im u pakiranju i dizajnu ambalaža. I najmlađi vole ići za kozama. Jovanoviću su jedan veliki, uigran tim, kaže naša sugovornica.
Iako žive na mekanom terenu na kojem se ne mogu verati i trošiti papke, kozama je na imanju Tatjanine obitelji sasvim dobro. Ona i suprug se trude da im naprave ugođaj za koji su njihove životinje genetski predodređene.
- Naše koze su puštene, slobodno se kreću. Jedu livadsku travu, imaju našu djetelinu, dajemo im sve što im je potrebno. Obožavaju ambroziju u cvatu pa je mlijeko odlično za alergije kod ljudi. Naš sir nema onaj intenzitet, znate onaj miris koji odvraća od kozjeg mlijeka. Samo je stvar u dobroj prehrani. Imamo tu predrasudu prema kozjem mlijeku, a i prema kozi samoj. Ona je toliko specifična životinja, toliko tvrdoglava i radoznala, živahna i naporna. Za živce je fantazija, poslije koze vam ne treba tableta. Doista neobična životinja, moraš je voljeti. Na ispaši su uvijek na suhom, imamo dijelove terena po kojima mogu skakati, ipak su one brstačice. Donosimo im grane, one ih grickaju i prikupljaju. Ma one su se udomaćile ovdje - prepričava Tatjana.
Kada je prvi put došla u doticaj s kozjim mlijekom dobila je mnogo ideja. Ta joj je namirnica vrlo inspirativna. U prodaji imaju i slatki kozji sir s limunom i narančom. Tatjana obećava rapsodiju okusa ako se dodatno prelije s čokoladom. Ipak, sirana iz Komletinaca najpoznatija je po čvarcima od kozjeg sira.
- Naši čvarci se rade s tri različita kozja sira, ne prže se. Struktura je, onako, grbava, baš podsjeća na čvarke. Kad zagrizete to, raspada se u ustima, a malo je i začinjeno. Odlično paše uz pivo i odlična su alternativa pravim čvarcima. To je za guštanje, nije za najesti se. Kad smo već tako specifični za ovo naše područje, osmislila sam te čvarke da imamo neki tipično slavonski proizvod. I boju smo pogodili. Mada, trebalo mi je dobrih godinu dana da usavršim te čvarke. Sad smo došli do savršenstva okusa. Kozji sir što je stariji on je suvlji, pretvara se u kristaliće. Htjeli smo zadržati tu konzistenciju - pojašnjava Tatjana.
Dok nije počela isprobavati recepture za sir nije znala koliko je kravlje i kozje mlijeko različito. Struktura kozjeg mlijeka je posebna, ta se nježnost mora osjetiti pod prstima. Nema tog recepta i edukacije, samo praksa, kaže. Svima koji se žele upustiti u ovaj posao Tatjana savjetuje mnogo strpljenja.
Zadnje lijepe dane blage jeseni Tatjana i suprug koriste kako bi prikupili sijeno, da bude što više hrane za koze tokom zime. Doduše, skeptična je prema godišnjim dobima. Promatrajući prirodu iz godine u godinu, komentira da se klima drastično promijenila i da se to pogotovo vidi na selu. Komletinci su u julu ove godine bili pogođeni jakim olujnim nevremenom. Vjetar je odnio njihov štalski dio, koze i jarići su ostali bez krova, a njihova hrana, bale sijena od 150 kilograma, bile su rasute svuda po okolici. Tatjana s obitelji obnavlja dio po dio goleme štete, ali ne mogu prežaliti što su zbog nepogode ostali bez 15 jarića. Govori nam da ih je oluja unazadila nekoliko godina. Sve i da nije bilo toga, stočari su ionako u nepovoljnom položaju, priča. Ponekad na njihovu farmu dođu škole na terensku nastavu. Događa se, kaže Tatjana, da djeca iz Slavonije ne znaju što je vime, što su papci, a što rogovi. Smatra da bi poljoprivredna politika morala krenuti u nekom drugom smjeru.
- Glavna grana poljoprivrede je stočarstvo, zamislite da nema prerade mesa i sira, to bi bio kolaps. Mi smo nekad bili selo s puno svinja, krava više nema, a svinja je sve manje zbog afričke svinjske kuge. To nije u našoj moći. Pet godina ide bajno, a onda te pogodi kriza. Uložiš sve, a onda se sruši k'o kula od karata. Izazovno je, ali mi ovo volimo. Nikako ne treba odustajati, iako znam da su ljudi razočarani u sustav. Najlakše je odustati i šta onda? Treba se boriti. Mi koji radimo sa životinjama, mi smo tvrdoglavi - zaključuje Tatjana Lovrić Jovanović.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
