Vijesti o mogućim rekordima u predstojećoj turističkoj sezoni i novoj teškoj nevolji u koju su zapali domaći proizvođači žitarica u tijesnoj su vezi. Naravno, nije to tako i javno prezentirano, ali s nekakvom pouzdanijom ekonomsko-političkom vjerodostojnošću ovdje ionako malo tko računa. Ratari, dakle, zatekli su se pred neočekivanim priljevom pšenice iz Ukrajine i čak Rusije. Svoj će urod ove godine zacijelo morati dati u bescjenje na europskom tržištu, pa će nam se tijesto u vidu smrznutih pekarskih artikala opet s uvozom vraćati u Hrvatsku, dok će dodanu vrijednost zadržati netko vani. To je ionako već poznata priča o kroničnom, zapravo sve dubljemu manjku ovdašnjeg prehrambeno-preradbenog kapaciteta.
No u inozemstvu se ne kupuje samo glavnina kruha i peciva, nego i gotovo sve ostale namirnice koje trošimo. Žitarica i uljarica imamo za izvoz, pa je dosta razumljivo što tek biva s onom hranom koja ni u proizvodnji nije osobito zastupljena, nego se uvozi. Tako dolazimo do većine mesa, jaja, mliječnih produkata, meda, povrća i voća, s ponekim kulturama u biljnoj proizvodnji koje ipak još uvijek sami uzgajamo, kao što su mandarine ili šećerna repa. Konačno, ni onim turistima koji se po Jadranu roje u fantastičnim brojevima ne serviramo hranu proizvedenu ovdje, bar ne u prosjeku gosta i obroka.
Bilo bi istinsko čudo kad bi bilo ikako drukčije, ako znamo poredak određenih prioriteta na toj relaciji vrle hrvatske ekonomske politike. Konkretnije rečeno, veoma je zanimljivo pratiti kako se iz godine u godinu kod nas, a u odnosu na grandiozna ostvarenja turizma, regulira uzgoj životinja radi proizvodnje živežnih namirnica. Osvrnut ćemo se zato ovom prilikom na poneki slučaj u tom kontekstu, e da bismo se na kraju vratili spomenutom udesu proizvođača žita.
S dugoročnim određenjem ekonomsko-političke strategije koja će odustati od intenzivnije materijalne proizvodnje, dospjeli smo u stanje osobito kritično po lokalnu prehrambenu sigurnost, mada to postaje ključni pojam današnjice
Prošli mjesec, zacijelo ćete se prisjetiti, medijska se javnost neskriveno zabavljala napisima o nekolicini stočara iz zaleđa Šibenika i Zadra koji se ne mire s izvjesnim sanitarnim ograničenjima. Držali su ovce i koze i krave tamo nesmetano generacijama, ali u međuvremenu se ponešto i promijenilo. Selo se približilo gradu koji buja, spaja se s okolnim naseljima, a sve zajedno postaje na koncu jedan te isti konglomerat. Bolje rečeno, s obzirom na dominantnu privrednu aktivnost, postaje upravo jedinstven rizort s integriranim elementima urbanih dvoraca i, na drugom polu, rustikalno aranžiranih konoba. I teško je toj kombinaciji pronaći ekonomsku grešku sve dok tržište funkcionira, osim neodrživo postavljene komunalne infrastrukture. No sve dok nam ona koliko-toliko služi, čini se da je sve u najboljem redu, samo još da malo bolje podesimo neke parametre. Tako je direktor Hrvatske udruge turizma prije nekoliko dana poručio da to što su sve smještajne jedinice unaprijed popunjene za nastupajuću sezonu, logično ima značiti samo činjenicu da su "cijene ovdje i dalje preniske".
Ove su godine na tapeti izloženi stočari iz Benkovca, a lani su nešto slično doživjeli pčelari, npr. u Istri gdje sa svih strana nadiru kuće za odmor, ustvari čitava naselja. Novi propisi za držanje pčela će prouzročiti rasformiranje oko 70 posto aktualnih pčelinjih zajednica jer su se uslijed širenja turizma zatekle preblizu apartmanskim bazenima. Nema tu mjesta za onu pitalicu tko je bio prvi, nego isključivo za odgovor tko je politički jači. Kad je riječ o bazenima, uostalom, njihova je hiperintenzivna gradnja bila u prošlom desetljeću stimulirana izdašnim javnim poticajima. Ništa nije pomaknuto lanjskim iskustvom suše zbog koje u Istri jedva da je bilo vode za tuširanje, kamoli za bazensko plandovanje.
Transformacija sela zakačila je papkare već odavno, pa nisu preživači među njima nipošto prvi. Bunt seoskih iznajmljivača turističkog smještaja protiv koza i ovaca u susjedstvu proteže se unatrag do početka ovog stoljeća. Primarno je na udaru bilo svinjogojstvo, međutim, kojem će zatim presuditi uvozni lobi. Potonji se pobrinuo i za uvođenje zabrane tradicionalnog tzv. žirovanja, šumske ishrane svinja kakva predstavlja temelj uzgoja crne slavonske ili pak turopoljske svinje.
Ipak, na tim se autohtonim pasminama, kao i istarskom govedu boškarinu, zasniva navodni forte domaće gastronomske ponude. No to je samo za imućnije goste, a ostatak klijentele spada u onu zonu ponude koja se danas po našim turističko-političkim stratezima ističe sumnjivo niskim cijenama. Posve je izvjesno da za njih neće biti dovoljno ni domaće piletine, sjetimo li se onog malomišćanskog okršaja na Šolti prije desetak godina, kad su mediji unisono javljali o potresnome masovnom otkazu turističkih agencija nizu tamošnjih punuditelja cimerfraja. Dramu su bile izazvale dvije starice, sestre koje su nastavile držati kokoši bez imalo obzira na suvremeni ekonomski trend. Najveći hrvatski dnevni listovi donosili su ekskluzivne paparaco-fotose tih žena po kojima ih je najlakše opisati kao klasične vještice, povrh svega "nikad udavane".
Da su nekim slučajem posjedovale par kokica, kozu i magare, slobodno su mogle zaigrati na kartu ruralnog turizma, pa bi bile slavljene kao promotorice naše baštine i zalog bolje turističke strategije. Bile bi to jake i nezavisne žene, organske poduzetnice, simbol žilavosti našeg naroda koji je vjekovne kokošinjce obranio usprkos stranim zavojevačima i domaćemu socijalističkome mentalitetu. Nema veze što bi i meso na njihovim gostinskim stolovima bilo pretežno iz uvoza, kad se podvuče crta, sve dok je PR zavidno kaloričan.
S druge strane, istina je da se ponegdje, na specijaliziranim agroportalima ili u diskretnijim rubrikama medija općeg profila, s vremena na vrijeme provlačilo svjedočanstvo o drukčijoj praksi na razvijenom zapadu Europske unije. Njemačka je, dalo se čuti, pomirila seosku ekonomiju i turizam, a o Francuskoj da ne govorimo. Ili svejedno da pripomenemo, jer su tamo, netom po izlasku iz prvog pandemijskog lokdauna, seoski mirisi i zvukovi službeno proglašeni zaštićenim osjetilnim naslijeđem. Francuzi kao Francuzi, valjda je samo njima mogla pasti na um takva perverzija da selo i dalje tretiraju kao selo, umjesto da su ga odgovorno posvetili turizmu.
No zabluda bi bila vjerovati da o pristupu tome odlučuju neki folklorni ili općekulturološki faktori. Davno osvojene tržišne pozicije jačih kapitalističkih ekonomija diktiraju mnogo više toga negoli je atraktivnija koncentracija brendova roba široke potrošnje. Prednost je stečena još kolonijalističkim trošenjem jeftine radne snage i sirovina diljem svijeta. U nastavku su bivše kolonije dijelom odmijenjene perifernim zemljama EU-a, gdje Hrvatska ulazi krajnje nekritički, gotovo desperatno, samo da se tu nekako pribilježi, a dalje ćemo već nekako. I odmah je trebalo pristati na restrikcije u proizvodnji, čak i agrarnoj, da se ne bi javnim subvencijama kršilo neupitne principe slobodnotržišne utakmice. Dosta cinično postavljeno, ima li se na umu da su navedene dvije predvodnice EU-a u međuvremenu razvile superioran i nama posve nezamisliv sustav podrške domaćim poljoprivrednicima i prerađivačima.
Nama je startno bila namijenjena funkcija potrošačkog tržišta uvozne robe i novca, plus turizam. Ovdje se vinogradi krče i nasipaju za parkirališta, poput onoga čuvenog primjera u Bolu na Braču, izuzev minornog dijela proizvodnje sačuvanog za pasionirane konzumente npr. boškarinova odreska. Loza je barem nudila zgodnu pejzažnu vrijednost koja se uklapala u vizuale turističke propagande, pa ne treba čuditi sudbina definitivno manje primjenjivih, u tom smislu, farmi i štala.
S dugoročnim određenjem ekonomsko-političke strategije koja će odustati od intenzivnije materijalne proizvodnje, dospjeli smo u stanje osobito kritično po lokalnu prehrambenu sigurnost, mada to postaje ključni pojam današnjice. Turizam je istisnuo druge, nekonjunkturne grane, pa i najstabilnije među agrarnim podsektorima. Zato nema prerađivačke industrije koja preuzima domaće viškove žita, štoviše, odnedavno nema ni proizvodnje pekarskog kvasca. A stoka, ona će se naposljetku zadržati jedino po eko-selima u izložbene svrhe, i svako će selo biti striktno ekološko, osim što će ih takvih ostati svega nekoliko po županiji, taman koliko je europskom tržištu milo.
