Čitavo ljeto i jesen traje već prava jedna agrodrama sa svinjskom kugom u trima istočnoslavonskim županijama, a sve i dalje biva samo teže i kompliciranije. Nekakav očekivani rok za njezin vrhunac svakako je prosinac mjesec, vrijeme kolinja iliti koljevine, svinjokolje – kako gdje da zvali taj značajni narodni običaj i potrebu. Nije šala, a morbidno jest. U ukupni račun svih gubitaka u vezi s tom zarazom ulaze dramatično i tradicijski, malne kulturni aspekti, nimalo začuđujuće, posve ruku pod ruku s ekonomskim, socijalnim, političkim.
Dok predstavnici seljaka pred TV-kamerama na dnevnoj bazi tako uzvikuju da žele "pravo na klanje u svojim dvorištima", podvući nam je crtu. Prevladavajući godišnji uzgojno-proizvodni ciklus završava se ovih dana pospremanjem mesa u hladnjake i pušnice, ili pak u obiteljsku kafileriju ministra Gordana Grlića Radmana. Očaj svinjogojaca raspaljen je do maksimuma. Pritom su podijeljeni na one radikalnije, koji su spremni na praktično sve, i one koji su već prihvatili službene sanitarne mjere. A s terena na društvene mreže stižu snimke intervencija iz panonskih sela, gdje inspekcija treba pripaziti na znakove kao što je dim od vatre za šurenje, skvičanje nesretnih životinja, vonj spaljene dlake, masti, krvi, iznutrica. Prononsirani uhljebi najednom se po svom ataru moraju kretati poput vojnih izviđača.
Ni seljaci-uzgajivači nisu manje angažirani, naprotiv. Po istom militantnom refleksu, dio ih se organizirao i uspostavio Stožer za obranu hrvatskog sela. Priprijetili su totalnom blokadom nekih ključnih prometnica, nakon par kraćih, demonstracijskih. Nedostaju samo seoske straže pod oružjem, možda i poneki balvan – ali samo da ne budemo pogrešno shvaćeni s pozicije ovog medija. Seljake je svejedno moguće razumjeti u njihovoj ljutoj egzistencijalnoj muci i vapajem za solidarnošću. Nije sad najvažnije to što u najužoj osnovi slučaja nisu u pravu, jer su dospjeli u tešku nevolju za koju nisu krivi sami, niti su krivi pretežno oni.
Kad seljaku s nešto prasadi za familiju naložite da odjednom prekriži ideju o držanju te stoke do roka tog i tog, ne možete mu zabranu produživati bez ikakvog horizonta. Ne možete ga uvjeravati da je zmazan i neuk, a zatim mu oduzetu krmad šinterski umlatiti na hrpi
Država, tj. Vlada RH reagirala je u tome po svim propisima, više-manje. Epidemiološka vanredna stanja imaju svoje utvrđene protokole i u veterinarskoj znanosti, a još se nije našao netko tko bi ih uvjerljivo pobijao u ovom slučaju. No sam već spomen epidemije priziva sasvim svježe uspomene otprije dvije i tri godine, kad nisu masovno zaražene bile svinje, nego ljudi. Dobro, nas tad barem nitko nije klao, ni alternativno te preventivno eutanazirao – nemamo doduše pojma otkud stalno taj umirujući pojam u ovom suludom kontekstu.
I kao što protokolarno postupanje nije bilo na duže staze dovoljno onda, dok je narod trebao više fleksibilnosti, komunikativnosti, dosljednosti odozgo, isto ni danas ne može dostajati. Onome kome se oduzima kruh – meso ustvari, ali razumijemo se – nije dosta da čuje samo kako tako biti mora. Po selima bi trebali misionarski boraviti eksperti koji mogu objasniti ljudima što ih je zadesilo, i zašto slijedi procedura baš takva, i što im je činiti u zamjenu. Puno toga inače ostaje, ponovno slično koronavirusnoj situaciji, u zoni neshvatljivog, nelogičnog, čak kontraintuitivnog. A prije svega, među seljake bi naprosto morali stupiti ministrica poljoprivrede Marija Vučković i sam premijer Andrej Plenković. I ostati tamo dok se ne sporazumiju. Umjesto toga, ona zatečeno muca pred novinarima i poziva se na knjige i Europsku uniju, dok uvrijeđeni naš Kralj Sunce samo otpuhuje.
I ne samo to; predsjednik Vlade je u formulu svog odnosa prema malim svinjogojcima koji drhte nad othranjenih nekoliko ili nekoliko desetaka svinja ugradio staro, dobro poznato strašilo terorizma. Ekstremisti – tako je nazvao sudionike jednog protestnog okupljanja s ovim povodom. Gesta je legla idealno svoj onoj naglašeno desničarskoj žgadiji koja se uvijek nametljivo mota u blizini, nalik zunzarama oko svinjca. Mostovci takoreći jedva čekaju da se afrička svinjska kuga iz Slavonije preseli u Dalmaciju, tamo gdje su malo jači.
Domovinski pokret si pak diže cijenu u trgovačkom ogledu s HDZ-om, čiji pojedini članovi u slavonskim selima javno režu stranačko-članske iskaznice. Ciničniji dokoni promatrači smiju se vladajućoj partiji na spomen terorizma. Onomad ekskluzivni pokrovitelji i huškači metropolskih šatoraša s plinskim bombama, sad najednom zaziru od prijetnje traktorom sa blatnog šora. Vodeći mediji opet pouzdano sekundiraju kome se već mora. Seljacima se pomalo rugaju, otprilike manirom kojom su tretirali antivaksere u pandemiji, kad je stiglo cjepivo 2021. godine. No takve reakcije pojedinih dijelova društva nisu posljedica blesavosti, kao što je medijsko-analitičarski često sugerirano.
Njihov pogon se napaja iz distance vlasti i sustava prijenosa i razvoja znanja, a to ima veze s pitanjima demokracije i moći. No tako široko ne moramo ni ići u ovom primjeru. Nije prvo bila ni kokoš ni jaje, nego svinja. Kad seljaku s nešto prasadi za familiju i sajamski plasman čvaraka naložite da odjednom prekriži ideju o držanju te stoke do roka tog i tog, ne možete mu zabranu tako jednostrano produživati bez ikakvog efekta i jasnog horizonta. Ne možete ga uvjeravati da je zmazan i neuk i svirep, a zatim mu oduzetu krmad šinterski umlatiti na hrpi koja ostaje čekati na odvoz dok ne zaprijeti kudikamo obimnijom infekcijom. Seljak danas ima globalni uvid, zna da se krizne veterinarsko-sanitarne prakse razlikuju od zemlje do zemlje i na području EU-a, pa želi bez dvosmislica čuti gdje da nađe svoj ekonomski spas.
Tu ne pomaže subvencionirani otkup izuzetog mesa po kili žive vage, pri čemu očito prosperiraju veliki nakupci, ne samo onaj ministar-moroder. Pogotovo ne kad se krvavom cirkusu pridruži i Udruga Glas poduzetnika u znak podrške seljacima s učitanim poduzetničkim identitetom. Afričko-svinjska zaraza upućuje, sudeći po boljim EU-rješenjima, na zadrugarsko udruživanje manjih uzgajivača. Bez toga oni ne mogu zadovoljiti nagomilane suvremene zahtjeve držanja svinja, uskoro i peradi, u zdravstveno-sigurnosnom pogledu.
Na korak dalje stoji perspektiva integralnijeg političkog organiziranja, sindikalnog i drugog, ali država ne bi smjela u toj priči funkcionirati kao antagonist ili tobožnji partner i medijator u tripartitnom tzv. socijalnom dijalogu. Povlastice u poljoprivrednoj vladinoj polici ovdje zaista isplativo kače samo značajnije igrače, ili novodobne kulake bez mnogo veze sa stočarskom proizvodnjom. Ostali mukotrpno spajaju kraj s krajem, izloženi milosti sezonski prekrajanih javnih politika i stihiji u krajnje neizvjesnim momentima krize.
Konkretno, veliki ratari uživaju naklonost takvog sustava iznad svih drugih, u distribuciji državnog zemljišta i javnih subvencija i otkupnih mjera. Do njih svrstani su oni stočari koji se bave uvozom junadi i kratkim tovom, bez matičnih stada za razmnožavanje i vlastite uzgojne linije. Uvoznički lobi u našem agraru već dugo je mnogo utjecajniji od uzgajivačkog. Favoriziraju se prioriteti kontinentalnog tržišta, primat uzimaju industrijski, strogo komercijalni subjekti. Hrvatska je prema stanju javne poljoprivredne infrastrukture daleko ispod razine zapadnijih EU-članica s kojima se mora ogledati u surovoj tržišnoj utakmici. Današnjica sve više nagoni ljude k makar i minimalnoj vlastitoj proizvodnji hrane, ali ovakve prilike iz toga će izbaciti one kojima je stočarstvo jedan djelić malene, iako raznovrsne poljoprivredne djelatnosti unutar obiteljskog kruga.
Svinjogojstvo smo ionako pregorjeli i prije ove užasavajuće slavonske hekatombe. Do nje se u Hrvatskoj proizvodilo jedva malo više od polovine domaćih potreba, a da ne govorimo o statistikama u vezi drugih namirnica, poput mlijeka ili jaja. Sarkazam iznad svega jest onaj po kojem bi, zbog infektološke bojazni, jedini legitiman uzgajivač svinja, i ne samo njih, ovdje mogle ostati poljoprivredne korporacije koje su zapravo glavni vinovnik startnog problema. One su svojim monokulturama te uzgojnim intenzitetom najviše doprinijele širenju patogenih mikroorganizama. No lakše je prokazati seljaka i njegovo svinjče, njih poslati ravno s ispaše u povijest.
