Kao u nekom klasičnom vesternu, iza priče o dugogodišnjem uništavanju domaćeg agrara uvijek se pomalja sukob između ratara i stočara. U tom žanru nedostajala je snažna država, ostala je na istoku dok pioniri sami ne uvedu malo reda i potisnu domoroce, pa su egzistencijalne i društvene napetosti prebacivane direktno na odnose isturenih pojedinaca. Drukčija je situacija u Hrvatskoj. Ovdje je sama država uslijed svojih slabosti i zakuhala sukob, pa samo još nedostaje da je zateknemo kako sekundira u nekakvoj pucnjavi između suprotstavljenih strana.
Problem je, naravno, u zemljištu. I to baš u onih državnih tridesetak postotaka od ukupno oko dva milijuna i 700 tisuća hektara poljoprivrednih površina u RH, računajući tu i korištene i zapuštene. Javne dodjele tih parcela u zakup, kao glavne vrijednosti u proizvodnji, predstavljaju i presudni kamen smutnje u odnosima unutar našeg agrara. Bilo da ih po razmjerno povoljnoj cijeni koristite kao ratar, pa još i ubirete poticaje za uzgoj određenih kultura ili da na njima napasate stoku, o tome u svakom slučaju i ovisite. No u Hrvatskoj je to udešeno poprilično naopako. Ovdje prednost u dobivanju državnog zemljišta – po, inače, veoma povoljnim cijenama – imaju ratari, često i fiktivni, dok su uzgajivači npr. goveda nerijetko prinuđeni od njih iznajmljivati dio istih državnih parcela za ispašu.
Vijest da je država, u vidu sadašnje vlade i Ministarstva poljoprivrede na čelu s ministricom Marijom Vučković, odlučila stati na kraj takvoj praksi, zvuči stoga veoma zanimljivo. Nešto manje kad se prisjetimo da to nije prvi put. Recimo, samo Zakon o poljoprivredi mijenjan je 19 puta u posljednja tri desetljeća, i promijenjeno je svašta, ali ne i odnosi koje smo predstavili na početku ovog teksta, pa ni sistemska povlaštenost jedne frakcije u sektoru. Ipak, naš film s puškaranjem oko zelenih polja treba dopuniti jednom napomenom: oštećeni stočari su mahom sitni poslovni subjekti, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, a ratari baš i ne.
Među prvih 20 korisnika državnih parcela nema malih igrača. Njih dvadesetak ujedno drži glavninu te vrijednosti, i odreda su krupni tržišni akteri, prerađivači i trgovci, na čelu s bivšim Agrokorom. Iza takvih većih kompanija slijede razne lokalne figure od utjecaja, kojekakve udruge, pojedina vodstva poljoprivredne komore. Država im prepušta i do 500 ili tisuću hektara zemlje po glavi. I, što je posebno zanimljivo, činjenica da već imaju takvu zemlju u zakupu ne utječe na njihov status na idućem natječaju.
S druge strane, stočari su imali prednost na tim natječajima ako – nemaju zemlje. Istina, nije posve jasno kako se itko može razviti do uzgajivača par stotina ili tisuća muznih krava, a da nije u posjedu nekakvih parcela s kojih će se ta stoka prehranjivati. I tome problemu su najprije doskočili ratari. Ne oni maleni, filmski živopisno oslikani pojedinci, nego bezlične, premda moćne korporacije. Najednom su se po natječajima stali javljati kandidati s velikim brojem goveda, ali bez svoje zemlje, da bi se pokazalo kako iza njih stoje postojeća krupna poduzeća koja su radi natječajnih uvjeta jednostavno osnovala neke vanjske firme, pa dio stočnog fonda prebacila na njih. Kapital se po svojim jačim sektorskim uporištima prilagodio ambijentu, a sitna konkurencija je opet izgubila dah. I to je bio baš onaj seoski, obiteljski, maloposjednički sloj u čiji se vitalni značaj kunu ovdašnji vodeći nacionalni ideolozi.
Nije se od pomoći pokazao ni – tek valjda načelno poželjan – decentralizacijski i demokratizacijski moment prepuštanja ovlasti za dodjelu državne zemlje lokalnim upravama. Izostao je dobitni balans lokalnog i državnog. Provincijski autoriteti bez nadzora državne agencije lako su izigrali proklamirani smisao reformske mjere, na razini gdje premalenu težinu imaju visokoparne maksime o sveopćem interesu i boljitku. No zato je vlada sad odlučila u fabulu uvesti i federalne šerife.
Za početak, to je izvjesna radna skupina s ekspertima iz više službi koji bi trebali ustanoviti sve okolnosti kod aktualnog korištenja državnog zemljišta. Nije to neka posebna mudrost, doduše. O modelu parazitiranja tolikih imućnih privatnika na državnim proizvodnim resursima dugo su javno govorili oštećeni mali protagonisti ove nepravde. Čulo se tako npr. uzgajivače muznih krava Miroslava Kovača, Ivana Klasnića, Ružicu Vukovac, Iliju Perića. Zatim i agrarno-političke komentatore Darka Znaora, Branka Salaja, Gorana Đulića itd. No i bivši je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić uvodio u priču sam DORH, pa se u konačnici nije pomaknulo ništa. Samo je još dublje potonuo hrvatski agrar. Njemu danas više nisu dovoljne krizne mjere, sanacija pojedinih kritičnih mjesta u političkom i legislativnom okviru, izdvojeni pothvati. Jasno, problem s godišnjim dodjelama državnog zemljišta nije ni slučajno jedini u ovom sektoru, a kad je posrijedi politika i njezin efekt na terenu.
Najbolji pokazatelj stanja izazvanog tim kaosom jest hrvatsko mljekarstvo. Riječ je o djelatnosti s prostorom za najveću dodanu vrijednost u poljoprivredi, ako se uzme u obzir i faktor njezine obimnosti u ukupnom agraru. Ipak, nije došlo do obnove i rasta nacionalnog stočnog fonda, što je bio glavni smisao dodjele zemlje uzgajivačima. Nije stvorena ni mogućnost otkupa tog zemljišta nakon npr. par desetaka godina kontinuiranog i potvrđeno opravdanog zakupa. Naprotiv, mljekarstvo je u RH propalo. Bio je to dični ogranak domaćeg agrara, sa zanemarivih tri tisuće tona uvoza sirovog mlijeka godišnje, e da bi ta stavka u prvoj polovici prošlog desetljeća narasla na 141 tisuću tona. Svoje su odigrala i najveća tržišna imena poput Lactalisa koji je progutao ovdašnji Dukat.
Kriza mljekarstva u Hrvatskoj, pored uzroka u neprincipijelnom upravljanju državnim zemljištem, ima pozadinu i u globalnim okolnostima. Od uvođenja trgovinskog embarga protiv Rusije zalihe mlijeka preplavile su Europsku uniju. S ovog kontinenta se izvoz preusmjerava na Bliski istok i sjever Afrike, a mnogi slabiji proizvođači iz RH, ionako inferiorni zbog npr. manjeg prinosa mlijeka po grlu stoke, bivaju uskoro zbrisani s mape. Mnogo detalja utječe na činjenicu da, recimo, Danska i Švedska prosječno realiziraju godišnje preko devet tisuća litara mlijeka po muznoj kravi u periodu laktacije, a Hrvatska oko četiri tisuće. Peripetije oko državnog zemljišta su samo na vrhu popisa. Ovom prilikom nećemo nabrajati ostale kardinalne momente, jer ispod tužne storije o našem agraru možemo podvući crtu i na osnovu toga jednog problema od iznimnog značaja. A već ste prije sredine ovog članka posve lagano shvatili da tu nikakvog sukoba između ratara i stočara, realno – nema. Ovdje se ipak radi o nečemu bitno drukčijem. Naspram stočara – pa i voćara, povrtlara, ribara – ne dime se kratke cijevi seljaka koji siju kukuruz ili soju ili djetelinu. Sve njih gazi teška mehanizacija visokoprofitnih silnika na tržištu, s neusporedivim i svakako nelojalnim ekonomskim i političkim utjecajem koji neutralizira lokalnu konkurenciju.
Primarno veliki industrijski subjekti i srednji zemljišni mešetari, posrednici u najmu državnih parcela, ispisuju scenarij za film koji tu gledamo. No špekulantski pristup upravljanju državnim zemljištem pod izlikom ratarenja, i dominacija profiterskog rezona u agraru, nauštrb socijalnog i demografskog i javnozdravstvenog, ovdje nije samonikla pojava. Na početku ipak bijaše nekakva država, a i njezina politika. Bit će i u nastavku radnje, ali vlastima za istinski pomak neće biti dovoljne tek povremene intervencije pred salunom.
