Epidemiološka kriza nagnala je praktički sve zemlje svijeta da se okrenu vlastitim strateškim resursima, pa i onim zapuštenim, a posebno poljoprivrednoj te prehrambenoj samoodrživosti. O tome se u Hrvatskoj dosta govorilo, ali što je u međuvremenu zaista sistemski i poduzeto da bi se izgradila takva pozicija?
Proljetos, u prvom Covid-19 valu, panika je bila otponac diskusija i promišljanja o tome kako aktivacijom nekorištenog poljoprivrednog zemljišta povećati obujam domaće poljoprivredne proizvodnje i samodostatnost poljoprivredno-prehrambenim proizvodima. No osim rasprava, koliko ja znam, nije poduzeto ništa konkretno. Razloga je nekoliko. Prije svega, riječ je o jako složenom pravno-političkom, pa i socijalnom pitanju koje zahtijeva jasnu viziju, strateško promišljanje, političku odvažnost i odlučne poteze. Svim ovim se, za razliku od ad hoc, "vatrogasnih", nerijetko nesuvislih mjera, nikada nismo mogli podičiti. Nadalje, ovdje plaćamo i danak našem stoljetnom nemaru u pogledu pravno-imovinskih pitanja. Također moram naglasiti da su procjene i karte koje su proljetos u javnosti kolale, a koje ukazuju na to da RH ima oko tri milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, dakle skoro dvostruko više nego što ga sada obrađujemo, po mom sudu posve neutemeljene. To je poljoprivredna površina koju smo imali za vrijeme Marije Terezije. U međuvremenu smo je zapustili, naročito travnjake na kršu, i to je sada većinom šuma i druga višegodišnja vegetacija koju je jako teško i skupo privesti poljoprivrednoj namjeni. Šteta da za to nismo iskoristili EU sredstva Podmjere 4.4. Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020., skraćeno PRR, čime je bilo moguće raskrčiti znatne poljoprivredne površine. I ovdje, opet, dolazimo do problema manjka strateškog promišljanja.
Trijumfalno je nedavno odjeknula vijest da je Hrvatska u sektoru poljoprivrednih proizvoda i prerađevina smanjila vanjskotrgovinski deficit za 27 posto, mada je to primarno bio efekt prinudnog djelomičnog zatvaranja granica i za robni promet?
To je zaista sjajna vijest! No prerano je za euforiju. Jedna lasta, naročito ne za vrijeme korona-krize, ne čini proljeće. Treba nam još vremena da vidimo je li riječ o nekoj anomaliji, uzrokovanoj poremećajima u proizvodnji, protoku i trgovini poljoprivredno-prehrambenim proizvodima ili je zaista riječ o jasnom, pozitivnom trendu. Naročito imajući u vidu da je ovom smanjenju uvelike doprinijelo povećanje izvoza u Italiju – zemlju koja je u prvih devet mjeseci ove godine bila jedna od najpogođenijih korona-krizom. No čak i to smanjenje nas i dalje ostavlja sa, za Hrvatsku, enormno velikim deficitom od oko 760 milijuna eura.
Ogromna birokracija
Hrvatska znatno zaostaje u apsorpciji novca koji je na raspolaganju za ruralni razvoj. Samo je šest EU zemalja u ovom pogledu lošije od RH
Jesu li domaći poljoprivrednici, posebno oni manji, adekvatno ekonomski zaštićeni od posljedica epidemiološke krize, u poredbi s ostalim sektorima koji dobivaju razne oblike javne potpore da bi prebrodili ovo razdoblje, ali i u poredbi s drugim zemljama EU-a, a uzimajući, dakako, u obzir i proporcije?
Nisu! Država je proljetos promptno reagirala na pad prihoda u nepoljoprivrednim sektorima. Pravovremena pomoć sektoru poljoprivrede, posebice OPG-ima je izostala. Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju je tek posljednjih dana listopada, dakle sa zakašnjenjem od barem pola godine, objavila dva natječaja za provedbu krizne Mjere 21 iz PRR-a za potporu poljoprivrednicima. Ostaje posve nejasno zašto te mjere nisu aktivirane odmah na proljeće. Naročito imajući u vidu da je, prvo, EU novac za to odmah na raspolaganju i samo čekaju da ga iskoristimo. Hrvatska znatno zaostaje u apsorpciji novca koji je na raspolaganju za ruralni razvoj. Samo je šest EU zemalja u ovom pogledu lošije od RH. Od 2015. iskoristili smo svega oko trećinu sredstava, a rok ističe kroz dvije godine. I drugo, već je postojao pravno-administrativni okvir koji omogućuje vrlo brzu aktivaciju tog novca. Trebalo je samo propisati uvjete natječaja, dakle pripremiti dvadesetak stranica teksta! Meni zaista nije jasno zašto stotine ljudi koji rade u tom sustavu nisu tu zadaću mogli odraditi u roku tjedan dana. Nepristranom promatraču ostaje dojam da država uvijek računa da će se "seljak", kao i uvijek kroz povijest, "već nekako snaći". Šteta da taj stav prevladava i danas. To su ljudi koji daleko više rade, manje spavaju, više riskiraju i puno manje zarađuju od većine nas koji živimo u urbanim područjima. I čije nas žuljevite ruke i znojno čelo – hrane! Minimum poštovanja koje možemo iskazati spram njih je da ih ne tretiramo kao građane drugog reda. Neadekvatan je i ukupni iznos potpore koji je bio raspoloživ kroz ove natječaje – svega 360 milijuna kuna. To je zaista premalo. A za prijavu je ostavljeno svega desetak dana. U jeku jesenskih radova!
Kad već spominjemo druge ekonomsko-političke prakse u Europskoj uniji, i kod nas se u medijima najčešće čuje da poljoprivrednici nigdje nisu tako povlašteni i javnofinancijski podržani kao u Hrvatskoj. No to je daleko od istine, ako znamo da su zapadne članice EU-a izmislile niz zaobilaznih strategija za potpomaganje svojih poljoprivreda, a da ne bi prekršile zabranu javnog subvencioniranja. Možete li navesti neke od tih primjera koje bismo valjda mogli primijeniti i u Hrvatskoj, kad bi se htjelo ići u tom smjeru?
Dobivaju li hrvatski poljoprivrednici puno, dovoljno ili premalo javnog novca ovisi o kutu motrišta i interesnoj skupini kojoj pripadamo. Hrvatska uistinu ulaže jako puno javnih sredstava u poljoprivredno-prehrambeni sektor, oko 1,3 posto BDP-a, što je skoro trostruko više nego prosjek EU-a. No većina tog novca odlazi na tzv. izravna plaćanja koja čine čak 40 posto neto dodane vrijednosti poljoprivrednih gospodarstava, dok je na razini EU-a to svega 30 posto. No druge EU zemlje, koje u poljoprivredu naizgled ulažu manje od Hrvatske, potpomažu svoje poljoprivrednike i na načine koje Hrvatska ne koristi ili barem ne dovoljno. Primjerice, diferencijalnim, nižim stopama PDV-a za repromaterijal u poljoprivredi i gotove poljoprivredno-prehrambene proizvode; poljoprivrednicima prijateljskijim financijskim sektorom – bankama i osiguravajućim društvima, neobaveznim članarinama HGK-u i poljoprivrednoj komori; većom subvencijom energenata itd. Isplate potpora su pravovremenije i redovitije itd. Pomoć hrvatske države poljoprivredi, premda naoko velika, ima i manje dobre strane. Birokratski aparat je ogroman, a procedure za dobivanje potpora izuzetno su složene i spore – mnoge zahtjeve smo propisali sami, Brisel ih ne traži. Da mali OPG mora imati iste uvjete za preradu kao i Podravka, ne traži Brisel. To smo sami propisali.
Ovdje se pogoduje, međutim, velikim tržišnim igračima koji dobivaju državno zemljište zbog antisocijalne državne agrarne politike, dok npr. mali stočari stagniraju. Pritom se kontraproduktivno usmjerava velika količina javnog novca za poljoprivredu. Bi li ovo mogao biti moment obrata ili su posrijedi prejaki interesi koji održavaju takav status quo?
Uvijek me ljuti kad se oni koji su vrlo povoljno, nerijetko na moralno i pravno vrlo dubiozan način došli do zakupa ili koncesije ili obojeg na ogromnim poljoprivrednim površinama u državnom vlasništvu, pozivaju na tržišnu utakmicu. Ti isti zakup ili koncesiju po hektaru plaćaju znatno, ponekad višestruko manje negoli OPG-ovi. Štoviše, mnogi od njih godinama, od sredine devedesetih do oko 2010., nisu uopće plaćali nikakvu naknadu. Jednostavno nisu plaćali! Ali to je tabu tema, kao i otplata dugova velikim sustavima. No sad je i svejedno, to je pravno sve otišlo u zastaru.
Ogromni su financijski i politički interesi u pitanju. Sedam posto najvećih proizvođača ubire 40 posto državnih potpora! Dio tog novca se vraća u financiranje političkih opcija koje to omogućuju
Ogromni su financijski i politički interesi u pitanju. Sedam posto najvećih proizvođača ubire 40 posto državnih potpora! Dio tog novca se vraća u financiranje političkih opcija koje to omogućuju. Bojim se da postojeća pravila Zajedničke poljoprivredne politike EU-a samo pomažu održavanju takve situacije. Sve gore rečeno je legalno, sve je to po zakonu, samo ponekad u "sivoj zoni". No to nije samo tako kod nas. Ista je igra i u nekim drugim postsocijalističkim zemljama. Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska i Rumunjska imaju identične, u mnogočemu još i gore obrasce u ovom pogledu.
Trebaju nam veliki potezi
Poznato je da Hrvatska ne štiti dovoljno ni vlastitu hranu u domaćim trgovinama. To je bilo donekle razumljivo do prošlog desetljeća, dok su najutjecajnije zapadne sile također forsirale sve otvorenije međunarodno tržište. No većina njih već godinama pribjegava različitim vidovima makar parcijalnog protekcionizma da ne bi bile izložene prevelikom riziku. Što biste u tom pogledu sugerirali hrvatskim političarima, a kad je riječ o mjerama za bolji plasman domaće hrane u RH?
Naš poljoprivredni sektor je u okvirima EU-a jako malen, gotovo sićušan. Kad ste mali, teško je konkurirati. Ministarstvo poljoprivrede je prošle godine povuklo nekoliko hvalevrijednih poteza. Inicirana je i omogućena jednostavnija i učinkovitija internetska prodaja, osnovane su trgovine u središtu gradova koje prodaju samo domaće proizvode – općenito, dosta se radi na promociji domaćih proizvoda. To je sve pohvalno. Ali, bojim se, nedovoljno za značajniju promjenu. Za pravu promjenu trebaju veliki potezi, uključujući i neke radikalnije koji će omogućiti našim proizvođačima, naročito OPG-ima, bolji zamah. Primjerice, pojednostavniti i ubrzati procedure za apsorpciju novca iz PRR-a, osnovati agrarnu banku, više raditi na jačanju zadrugarstva i osnivanju proizvođačkih organizacija, manje birokratizirati, ukinuti državni patronat nad radom Lokalnih akcijskih grupa i Nacionalne ruralne mreže. I, dakako, napraviti velike rezove u pogledu pravičnije raspodjele resursa, prije svega državnih potpora i zemljišta u državnom vlasništvu. A treba raditi i na većoj ekologizaciji poljoprivrede, tu je stanje jako loše.
Banija, danas pogođena katastrofalnim potresom, imala je nekad 17 tisuća seljaka-kooperanata samo pri mesnoj industriji Gavrilović. Sad pak rijetkima tamo preostalim uzgajivačima nitko ne može pomoći ni da zbrinu ono malo stoke koja je ostala bez štala. Nije li baš takva prepuštenost seljaka vlastitoj muci čak i u ovakvoj situaciji vjeran pokazatelj odnosa hrvatske politike prema domaćoj proizvodnji?
U više navrata sam isticao da su se sve hrvatske vlade maćehinski odnosile prema poljoprivredi "južno od Karlovca". Većina resursa i nastojanja je usmjerena na poljoprivredu u Panonskoj Hrvatskoj. Poljoprivreda na našem kršu nepravedno je zanemarena, posebice ekstenzivno stočarstvo. Tim više imamo li u vidu da je ono srž, štoviše jamac opstanka i strategija preživljavanja mnogih malih poljoprivrednika. I ovih dana gledamo emotivne scene koje nam prenose mediji – ljude, mahom stočare, koji ne žele napustiti svoja ognjišta i svoju stoku. Njima je poljoprivreda i ta stoka sve što imaju, doslovno i figurativno.
Trebalo bi revidirati pravila, povećati potpore i općenito osnažiti poljoprivredu na našem kršu. Uključujući i povećanje potpora za uzgoj zaštićenih i izvornih pasmina. Njih je moguće jako povisiti, to treba samo znati i htjeti dobro obraniti u Briselu. Također, treba pojednostavniti veterinarsko-sanitarne zahtjeve, uvesti pokretne klaonice i sl. Ludost je da – a da sve bude po zakonu – tele s Brača na klanje morate odvesti u Dalmatinsku zagoru, pa meso opet trajektom nazad...
