U glavnom gradu austrijske savezne države Štajerske Grazu – u nas poznatom kao šoping-centru Jugoslavena, a danas tko zna koga sve ne – osim trgovačkog postoji i politički život. Oni koji ondje, po vlastitom izboru ili po nuždi, iz ovih krajeva sada žive, o tome ponešto znaju. Graz je zato, za one politički i kulturno osvještenije, i postao kolonija naših novih emigranata koji su u tom gradu od 300 tisuća stanovnika našli svoje privremeno ili stalno utočište. No ovo nije, ili barem ne prvenstveno, tekst o našim ljudima u Grazu, nego o zadnjim, izvanrednim lokalnim izborima u tom gradu, na kojima je s 29 posto osvojenih glasova pobijedila Komunistička partija Austrije (KPÖ), okrunivši time svoje višedesetljetno uspješno djelovanje. U čemu je čudo "crvene tvrđave" Graza u austrijskim i evropskim mjerilima i je li ono takav šok i skandal kako o tome pišu mainstream mediji i ako već ne crnoj desnici, a onda svakako neoliberalizmu naklonjenog tzv. javnog mnijenja?
A nikakvog čuda u Grazu nema. On je samo preuzeo primat od nekoć čuvenog, a i danas aktualnog fenomena "crvenog Beča", koji je dugo slovio kao dokaz o djelovanju austrijske socijaldemokracije. No stvari su se promijenile i zaljuljale. Uglavnom nagore, skretanjem austrijske politike udesno, što nije iznimka na turobnoj evropskoj političkoj sceni. Višedesetljetno dvostranačje, koje je živjelo od "hladnog rata" između austrijskih socijaldemokrata (SPÖ) i narodnjaka (ÖVP), raspalo se baš kao i bipolarni svijet, i na scenu su stupili novi-stari igrači. Antikomunističko raspoloženje 1990-ih i kasnije išlo je na ruku desnici i slobodarima Jörga Haidera (FPÖ), a tu su na scenu stupili i Zeleni. Oni su prevalili dalek put od antikapitalističkog pokreta do stranke koja danas može koalirati i s narodnjacima Sebastiana Kurza na republičkom nivou.
Poput Roberta Krotzera, i drugi članovi KPÖ-a za sebe kažu da "naravno, ne obećavaju socijalizam u jednom gradu ili nekakvu općinsku tranziciju u socijalizam". Ali grade politiku odozdo
No što se dešavalo u samom Grazu? Donedavni gradonačelnik Siegfried Nagl iz konzervativne Austrijske narodne stranke (ÖVP) htio je, po svemu sudeći, učvrstiti svoju poljuljanu vlast i tanku većinu širenjem koalicije i na Zelene. Zato je i raspisao prijevremene lokalne izbore za 26. septembra, no u svemu se preračunao. Naime, na njima je pobijedila Komunistička partija Austrije, do tada desetljećima druga stranka u gradu, s kojom nitko nije htio koalirati, i tako stekla mogućnost da njihova vodeća političarka Elke Kahr postane gradonačelnica. To će se najvjerojatnije i dogoditi, no to još ne znači da će komunisti imati većinsku vlast u gradskoj skupštini, jer je moguća i koalicija protiv njih koja bi omogućavala da ih se nadglasa.
Ako komunisti u Grazu već vode višedesetljetnu borbu i ako su se znali postaviti kao opozicija, znat će iskoristiti i sadašnju situaciju pobjednika. A njihov izborni uspjeh nije slučajan. Posljedica je to višedesetljetnog rada u zajednici koji se prema nekim kritičarima zasnivao na dobrotvornoj, a prema mišljenju pristaša na osviještenoj klasnoj politici. U svakom slučaju, napredak komunista ne bi bio moguć bez predane višedesetljetne aktivističke borbe, koju otjelovljuje Ernest Kaltenegger, prethodnik današnje predsjednice Elke Kahr, koji je od 1998. uspješno vodio partiju na liniji rješavanja konkretnih problema radnih ljudi, naročito u segmentu stanovanja, socijalne skrbi i javnog prijevoza. Zato je sada doba turbulencija koje je u komunističkom pokretu, naročito na zapadu, za sobom ostavio raspad Sovjetskog Saveza, za komuniste u Grazu davna prošlost. Oni nisu u potpunosti slijedili "modernizaciju" svoga partijskog centra u Beču, koji se požurio odreći marksizma-lenjinizma i diktature proletarijata, prihvatiti politike EU-a i uhvatiti priključak na reformističke partije u doba nakon "kraja povijesti". Umjesto toga zadržali su mnoge elemente sada radikalne ideologije, ali su naglasak snažno preusmjerili s teorijskih intelektualnih rasprava na rješavanje svakodnevnih problema običnih ljudi. Cijena toga bilo je svojevrsno udaljavanje od partijske središnjice u Beču. A dobitak? Više od pet posto, a kasnije i 20 posto glasova na lokalnim izborima 2005. godine, čime je Zemaljski parlament (Landtag) Štajerske postao ujedno jedini takav u Austriji u kojem su zastupljeni i komunisti. Oni su odmah otvorili svoj obrazovni centar (Bildungsverein), nešto između partijske škole i kulturnog centra.
Proslava pobjede KPÖ-a u Grazu (Foto: Facebook)
S obzirom na posvećenost klasnoj politici, ograničili su se na nekoliko područja koja utječu na svakodnevni život radnih ljudi. A to je prije svega, kako smo i spomenuli, problem stanovanja koji muči cijeli njemački govorni svijet, jer vidimo da je sada od presudne važnosti i na izborima u Berlinu. Još 1988. komunisti Graza ušli su u lokalni parlament zbog inzistiranja na kritici rastućih najamnina stanova (a valja znati da u Austriji, kao i u Njemačkoj, većina stanovništva živi u unajmljenim stanovima), osvojivši 3,1 posto glasova. Otvorili su telefonsku liniju za najmoprimce putem koje nisu dijelili samo savjete nego i pružali pravnu pomoć, a potom i materijalnu pomoć ljudima u nevolji. Godine 1998. osvojili su 7,9 posto glasova na gradskim izborima, odnosno četiri mjesta u gradskoj skupštini, te su počeli s politikom odvajanja dvije trećine svojih zastupničkih plaća, primjerice za potrebe ljudi koji su u nedaćama s plaćanjem najamnine i sličnog. Slijedeći Kalteneggera koji je s tom praksom počeo na vlastitom primjeru, i drugi su veći dio svojih primanja davali u novoosnovani fond, koji je tako skupio 2,5 milijuna eura, što je novac kojim se mogla pružiti pomoći za 20 tisuća osoba i obitelji kojima je to bilo potrebno. To im je priskrbilo povjerenje ljudi, koje se nije odražavalo samo na izbornim uspjesima (2003. osvojili su 20,9 posto glasova), nego i u izvanparlamentarnoj borbi za radne ljude. Zahvaljujući svemu tome, a usprkos ustaljenom antikomunizmu vladajućih partija i dirigiranog javnog mnijenja, "komunizam" u Grazu nije dospio na loš glas. Baš naprotiv.
To je i odgovor na staro komunističko pitanje kojim smjerom moraju ići agitatori kada radnička klasa skreće udesno i čak se upisuje u organizacije i klubove desnice. Ona mora ići za njima, slijediti ih i osvješćivati im konkretnim potezima njihov stvarni klasni interes. Je li to "lijevi populizam", kako su ih optužili i neki na ljevici, ili čak "kupovanje glasova", kako govore neki socijaldemokrati, koji se imaju pravo ljutiti kada gube? Teško. Prije je to politika koja odozdo mijenja odnose snaga, ne obazirući se previše na parlamentarne i medijske rasprave o tome kome je koji dio društva naklonjen. Društvu treba nešto i ponuditi. Dobar primjer je jedan čovjek koji je rekao da je cijeli život glasao za narodnjake, ali da sada, kada vidi kakvu stambenu politiku u korist kućevlasnika vode i kako ona mijenja izgled grada, mora reći: "Bilo je dosta." I okrenuti se komunistima.
Steći povjerenje glasača konkretnim potezima, to je prava lijeva politika. Pa i u slučaju da je ona, kao u Grazu, parcijalna jer ne dopire do svih sindikata i radničkih problema u neoliberalnoj privredi. Kao i Robert Krotzer iz KPÖ-a s kojim je nakon pobjede na izborima razgovarao novinar Adam Baltner, oni za sebe kažu da "naravno, ne obećavaju socijalizam u jednom gradu ili nekakvu općinsku tranziciju u socijalizam". Ali grade politiku odozdo. A samo u razgovoru s ljudima može se vidjeti što ih stvarno muči. Na to možemo primijeniti kritičku dijalektiku i upitati se: U križaljci u kojoj partija uči što treba od naroda, možda nedostaje moment što narod treba učiti od partije? No i tu postoji relativno široko razvijena obrazovna i kulturna aktivnost komunista u Grazu, koji uspijevaju ne samo održavati tečajeve i predavanja, dovoditi istaknute svjetske lijeve teoretičar/ke i umjetnike, nego i grad, dok je bio kulturna prijestolnica Evrope, oblijepiti plakatima: "I kupaonica spada u kulturu".
Kada se promijene naglasci, kada se ne igra samo na protivničkom terenu, onda i neki "veliki" ideološki napadi mogu biti minimizirani i svedeni na prave dimenzije. Naravno da desničarske partije i mainstream mediji napadaju komuniste po evropskog logici borbe protiv svih totalitarizama. Pa svako malo kampanjski prozivaju, kao da netko u Evropi 21. stoljeća može sebe i svoju politiku doista zvati komunističkom. Na to se komunisti u Grazu ne pjene da dokažu kako nemaju veze s "komunističkim zločinima", nego dobro poznajući austrijsku desnicu, od Drugog svjetskog rata naovamo, jednostavno ukazuju na činjenicu da u njihovim redovima, za razliku od svih drugih stranaka, nema bivših ni novih nacista. Njihov antifašizam je jasan i poziva se kako na povijesno nasljeđe otpora fašizmu u Austriji (čega je bilo, a i povezano je sa slovenskom i hrvatskom manjinom u toj zemlji), tako i na suvremeno namigivanje povijesnom revizionizmu koji je preplavio Austriju, možda i više nego neke druge evropske zemlje.
Jer kada se odmaknemo od onoga što još uvijek zovemo dnevnom politikom, a ustvari je samo borba frakcija neoliberalnog kapitala maskirana u stranačku borbu za vlast, vidimo da obične ljude muče svakodnevni problemi preživljavanja u svijetu koji im je sve manje naklonjen. Klasno zasnovani zahtjevi mogu postati popularni ako građani vide da ih netko iskreno, ne samo u predizbornim obećanjima nego i u svakodnevnom životu, želi rješavati. Kolike će biti stanarine, što s javnim prijevozom, što s gentrifikacijom grada? Ta su pitanja neodvojiva od onih "velikih" i odnose se na to u kojem smjeru svijet ide. Tu je sada i pitanje panedemije i nošenja s Covidom-19, a i tu su komunisti u Grazu itekako razvili aktivistički odgovor. Kako da javno zdravstvo bolje funkcionira, kako da zdravstvena i socijalna skrb bude dostupna svakome kome je uistinu potrebna?
Vidimo neke sličnosti između taktika naše platforme Možemo! i komunista u Grazu. Razlika je što ovi prvi postoje tek nekoliko desetljeća, a KPÖ i stoljeće pa se njegovi rezultati, bez obzira na to što je riječ o gradskim i lokalnim politikama, dobro vide, dok je sto dana nove vlasti u Zagrebu još uvijek premalo vremena za neke konačne sudove. No postavlja se pitanje, kako za austrijske tako i za naše ljevičare, kako dospjeti na nacionalnu, pa i internacionalnu scenu i tu nešto fundamentalno postići. Kako preokrenuti smjer kojim idu te dvije države? Konkretno, u Austriji KPÖ na republičkoj razini osvaja jedan posto glasova i nije parlamentarna snaga koja bi utjecala na politički smjer države. Usprkos nekom značenju i prestižu koji ima u izvanparlamentarnoj borbi. Zašto model Graza nije moguć u drugim austrijskim gradovima? Na to i slična pitanja nema jednoznačnog odgovora. Osim konstatacije da neke sudbinske prepreke za širenje komunističkih ideja nema. Treba raditi na terenu, ne izbjegavati konkretne municipalne politike. U digitaliziranom i virtualiziranom svijetu važno je doprijeti do stvarnih, živih ljudi. Pokazati neke konkretne uspjehe. A oni će jednom pokrenuti lavinu koja neće promijeniti samo gradonačelnicu Graza nego i svijet.
