Kada je prije tri mjeseca na parlamentarnim izborima u Francuskoj najviše glasova dobila stranka ekstremne desnice Nacionalno okupljanje (NR), na noge se digla cijela Evropa. Zgroženost pobjedom ekstremne desnice na izborima održanima 29. rujna u Austriji trajala je znatno kraće, što se može objasniti činjenicom da je velika Francuska, za razliku od Austrije, jedna od dvije najvažnije članice Evropske unije, ali i normalizacijom i naviknutošću na pojave koje su do jučer bile nezamislive. Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) organizacija je koju su 1956. godine osnovali bivši nacisti (odnosno SS-ov general-pukovnik Anton Reinthaller) kako bi u njoj svoj politički dom našli drugi bivši nacisti, pa nije pretjerano reći da se radi o presedanu ne samo u austrijskoj, već i u evropskoj poslijeratnoj politici.
FPÖ je osvojio 28,9 posto glasova, čak 12,6 postotnih poena više nego na prošlim izborima, a podržalo ga je 1,4 od ukupno devet milijuna stanovnika. S 26,3 posto glasova iza FPÖ-a ostala je Austrijska narodna stranka (ÖVP) kancelara Karla Nehammera, izgubivši 11 postotnih poena u odnosu na prošle izbore. Socijaldemokrati (SPÖ) Andreasa Bablera dobili su 21 posto, jednako kao i na prošlim izborima iako se smatra da je program stranke orijentiran najviše lijevo u posljednjih nekoliko desetljeća. Liberali su s devet posto nešto bolji nego prije, dok su zeleni izgubili gotovo šest postotnih poena (dobili su 8,2). Komunistička partija Austrije, iako sudjeluje u vlasti u nekoliko većih gradova, nije prešla izborni prag, što znači da, gledajući i rezultat socijaldemokrata, parlamentarna ljevica nije bila ovako slaba od kraja Drugog svjetskog rata.
FPÖ je s Herbertom Kicklom na čelu postigao uspjeh veći i od onoga njegovog mentora Jörga Haidera koji je na izborima 1999. osvojio drugi najbolji rezultat, ali je sanitarnim kordonom na razini cijele Evrope spriječeno da postane kancelar. Stranka je preživjela i korupcijski skandal iz 2019, kada je bila članica vlade s ÖVP-om i kada je njezin tadašnji šef i vicekancelar Heinz-Christian Strache sa stranim biznismenima sklapao dilove o poslovima s državom u zamjenu za podršku stranci.
Kickl se otvoreno referira na svoje političke oce nazivajući se – jednako kao i zemljak mu Adolf Hitler – narodnim kancelarom (Volkskanzler), a u svojim obračunima sa strankama establišmenta upotrebljava i nacističke termine "političari sistema" (Systempolitiker) i "izdaja naroda" (Volksverrat). Antisistemska retorika naročito je dobro odjeknula u ruralnim područjima, gdje su tradicionalno dominirali narodnjaci, pa je gotovo pola milijuna glasova narodnjaka otišlo upravo FPÖ-u. To je više od trećine ukupnih glasova koje su dobili, što zorno svjedoči o širem trendu propasti tradicionalnih stranaka – konzervativaca i socijaldemokrata – koje su nekoć zajedno znale dobiti i više od 90 posto glasova, a sada ni upola toliko.
Uz navedene retoričke figure koje signaliziraju povijesni kontinuitet, omiljeni Kicklov izraz je i "remigracija". Koncept podrazumijeva masovne deportacije građana imigrantskog porijekla, a osmišljen je u Francuskoj i prihvaćen u redovima panevropskog identitarističkog pokreta. Remigracija se prije svega odnosi na muslimansko stanovništvo, kojeg je u Austriji oko devet posto, uključujući i građane turskog porijekla kojima se Kickl u kampanji (bezuspješno) obraćao kao "bolje integriranima" od novijih pridošlica iz Sirije, Afganistana i Čečenije. FPÖ je u kampanji jahao i na raznoraznim teorijama urote, koristeći se terminima kao što su "klimatski komunizam" i "diktatura WHO-a" (Svjetska zdravstvena organizacija), a njegova vanjska politika uključuje i otpor "diktatu NATO saveza" i protivljenje pomaganju Ukrajini.
Stoga osim prijetnje manjinama, zbog općenito autoritarnog stila eventualni dolazak na vlast FPÖ-a austrijski analitičari vide i kao prijetnju medijskim slobodama i znanstvenim i kulturnim institucijama. Koalicijski pregovori započeti nakon izbora još su uvijek neizvjesni. Iako su u prošlosti više puta s njima surađivali i dijele mnoge ideološke postavke, uključujući i one o imigraciji, ÖVP kancelara Nehammera ovog puta tu je mogućnost odbacio, a isto su učinile i ostale stranke. Predsjednik države iz Stranke zelenih Alexander Van der Bellen također je najavio da će učiniti sve što može da FPÖ ne dođe na vlast, pa se zasad najizglednijom čini koalicija ÖVP-a sa socijaldemokratima, liberalima i zelenima.
