Tema nove knjige Darka Markova pod naslovom "Smrad carskih fasada" postgastarbajterski je pasivni otpor semper fi vitalnosti habsburškog svjetonazora, iako je od "otpora" prosperirao mentalitet koji je na tim finesama usavršio svoj postulat – zakon preokrenuti u svoju korist. Ova suvremena satira u formi zbirke novela ulančanih istim likovima u roman svojevrsni je nastavak "Sumraka u bečkom haustoru" (Svetulka 24, 2010.), romana iz kombija s relacije Beč-Požarevac, koji je objavljen u Bugarskoj, a u monodramskom ga se obliku može naći na YouTubeu, dok je kao dokumentarni film režisera i scenarista Mladena Đorđevića premijerno prikazan na FEST-u 2020. godine. Njegove pak iteracije u vidu romana na tragu opet čuvenog Šijanovog filma ceste dijele i drugi "novi klinci" suvremene srpske književnosti unutar i izvan majčice zemlje.
A što kriju fasade obgrljene potaracanim žvakama, smradom, vlagom i ambicijama u rangu iznosa Mindestsicherunga? Na prvom mjestu, nepobjedivu vlašku magiju s pripadajućim joj coprnicama. Zatim, sitnoburžoasku kritiku Freuda, a onda i svingeraje kao konsenzualno mjesto brisanja klasnih razlika u mizansceni posustajuće austrijske socijaldemokracije. Oblače li to Matakovićevi stripovi u Gucci trenirku novele Ivana Cankara ili ne, jedno je sigurno: florilegij njemačkog i srpskog poklapa se u onim jezičnim varijantama u kojem je jedan padež dovoljan za sve ostale. Uostalom, u svjetonazoru kladionice je potpuno svejedno piše li se prezime Wolfganga Amadeusa s jednim ili dva 'z'.
Kao dijete progresivnog socrealizma implementirano u obećanu zemlju, Markov atmosferu prelivenu preko ruba limenke piva doživljava kao poraz. Motiv prežvakavanja Leberkäse-sendviča, kao naposljetku prevare samog obroka – po zagrebački: podriguše u žemički – na čitatelja vreba već s naslovnice u portretu Markova, razlomljenog stripovski dizajnerskim rješenjem u triptih i nalik antijunaku koji možda ispušta dušu. Ali još nije gotov...
Našeg čovu s bečkih sokaka uža javnost pak poznaje i kao antilagerskog aktivista čije evanđelje naviješta propast europske pivske industrije, o čemu će valjda jednom snimiti i dokumentarac. Jer, po "Smradu" već snima film. Vlastitim izborom, ipe, pale aleove i pilsnere Markov pije isključivo po stjecištima Južne Češke ili Moravske. Na mjestima opet povijesno poznatim kao red light district. Stoga autorovo djelo nosi samosvjestan eksploatacijski naboj, a još je i "antifa". Nije li ono Kusturica crnovalni film nadogradio predstavljanjem romskog miljea na način sličan blaxploitation filmu? Ako je potonje bilo umjetnička prezentacija socijalne problematike Afroamerikanaca na filmu nakon buđenja crnačke svijesti krajem 1960-ih, onda je Markov na sličnom putu procesa nedovršene asimilacije gastarbajtera-sleš-migranata u vrijeme neoliberalnog informatiziranog apsolutizma.
Markov je inače nećak dobitnika NIN-ove nagrade za roman "Ukop oca" objavljen u 2000. godini, pisca Mladena Markova. A Cankar i naposljetku Žarko Jovanovski, dobitnik nagrade VBZ-a, opisivali su suvišak stvarnosti koju se u K&K prijestolnici Balkana ne da lako probaviti. Kao u tajnovitom dosluhu s Churchillovim ili Krležinim glosama o povijesti i Balkanu. Ur-gastarbeiter ili proto-bitnik bio je i pripovjedač Orwellovog prvog romana "Nitko i ništa u Parizu i Londonu". Blair/Orwell je, naime, bio rođen u Indiji, a odrastao u Burmi/Mjanmaru. Od naših su u tom društvu još i Daša, Crnjanski i Matoš. I Karakaš i Tiago-Stanković. A Lejla Kalamujić piše o bečkim "Mozartima". Ukratko, Markov je prateći sudbine likova između odlazaka i njihovih kratkotrajnih povrataka, na vrlo oštar i kritički način oslikao stavove velike većine Austrijanaca o strancima uopće. A jesu li to na kraju dikensovska, balzakovska ili uelbekovska posla, prosudite sami...
