Austrijska carica Elizabeta, poznatija kao Sisi, smatrana jednom od najljepših žena svog vremena, do vladarskog je položaja došla brakom s bratićem, carem Franjom Josipom, dok su za ljepotu zaslužni geni i vlastiti trud – tjelovježba, boravak na svježem zraku i konzumiranje posne hrane. Bilo je logično da se u jeku #MeToo pokreta popularna predodžba o Sisi kao idealnoj supruzi i majci, temeljena na kič-trilogiji Ernsta Marischke iz sredine 1950-ih s Romy Schneider u naslovnoj roli, dovede u pitanje, a preokret su izvele redateljica i scenaristica Marie Kreutzer te glumica i izvršna producentica Vicky Krieps svojim nagrađivanim ostvarenjem "Korzet". U njemu se prati jedna, ali simbolički ključna godina u caričinu životu, ona četrdeseta (koju je navršila krajem prosinca 1877.), kad su se tragovi starenja počeli fizički pojavljivati (pa se njezin struk od nevjerojatnih 40 centimetara povećao na "upozoravajućih" 45, dobila je kilogram-dva i na 173 centimetra visine dosegla do "opasnih" 50 kilograma, ten, i dalje uzoran, ipak više nije bio kao u djevojčice), a psiha postala obilježena melankolijom i depresijom.
Dakle namjesto carice tinejdžerice utjelovljene u obloj tinejdžerskoj glumici, dobili smo vladaricu u zreloj dobi, vitku, gracilnu, po staromodnim mjerilima čak pomalo androginu, koja svakodnevno gimnasticira, jaše i mačuje se, zaokupljena održavanjem savršene figure i dalje traži da joj se navlači korzet što joj sapinje tijelo, ali pomaže održavanju linije. Potonja se slika carice temelji na dokumentiranoj stvarnosti, za razliku od licitarske Sisi tu je sad žena od krvi i mesa, ali i uma. Elizabeta a ne Sisi (ta se "umiljenica" nijednom u filmu ne izgovori) htjela bi sudjelovati u političkim pitanjima, no Franjo Josip to otklanja, jer još ne može zaboraviti da je desetak godina prije prihvatio njezin savjet i pristao Austrijsko carstvo redefinirati kao Austro-Ugarsku, zbog čega danas žali. Elizabeti, koja je na uštogljeni habsburški dvor došla iz mnogo opuštenije atmosfere bavarske vladarske porodice i nikad se nije uklopila, prepušteno je humanitarno djelovanje, a među supružnicima ni seksualno stvari ne stoje najbolje (zapravo, jedva da ikako stoje), i naravno da sve to podsjeća na princezu Dianu, no film se time ne zadovoljava nego Elizabetu postavlja i kao anticipaciju Yoko Ono. Naime, carica će takoreći narediti jedva punoljetnoj (obloj) udanoj ženi na koju je Franjo Josip bacio oko da postane careva ljubavnica, a potonja će to rado prihvatiti. Veza s moderni(ji)m dobom uspostavlja se i anakronizmima u rasponu od uporabe pjesama iz 1960-ih (Kristoffersonova country balada "Help Me Make It Through the Night" i pseudorenesansna "As Tears Go By" Jaggera i Richardsa), preko filmskih snimanja desetak godina prije izuma prvih kamera, do završnog skoka u more s pramca 20-stoljetnog broda.
Spoj realističkih težnji i stilizacija, odnosno evidentno fiktivnih elemenata, dobro funkcionira, a uz to Kreutzer je redateljica s odličnim osjećajem za kompoziciju kadra, tretman boja (često prigušene, sa sugestijom monokromnosti) i stvaranje atmosfere. Također, ne pada joj na pamet junakinju prikazivati kao jednodimenzionalnu žrtvu pa je Elizabeta tako klasno osorna prema svojim služavkama, najbližoj dvorskoj dami iz egoističnih razloga zabranjuje vjenčanje, a osim toga dovoljno je emancipirana i snažna da se intimno druži sa stanovitim muškarcima koji je privlače, mada će naposljetku svoju seksualnu žudnju masturbacijom morati zadovoljiti sama. Ključni problem filma manjak je sadržajne zanimljivosti u njegovoj drugoj polovici kad dolazi i do znatnog pada ritma, pa gotovo dvosatno trajanje nema opravdanja. Svejedno, "Korzet" je dojmljiva cjelina, ostvarenje koje je zasluženo iskočilo među zapaženije prošlogodišnje naslove.
