U Rijeci od 1991. godine djeluje udruga za pomoć žrtvama nasilja pod nazivom SOS telefon, a 2016. postaje SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava. Riječ je o neprofitnoj feminističkoj organizaciji koja djeluje kroz pružanje pomoći i podrške žrtvama obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja. Bave se prevencijom i edukacijom, zagovaranjem i lobiranjem za društvene promjene te stvaranjem društva nenasilja.
Razgovarali smo s koordinacijskim timom SOS Rijeka koji čine voditeljica ureda Tina Kovačić, psihologinja Lorena Zec i savjetnica za pravna pitanja Iva Čatipović. SOS Rijeka svoje programe provodi kroz najrazličitije vrste aktivnosti, od radionica izrade kampanja na kojima mlade uče kako da u online svijetu progovaraju o temama poput ljudskih prava, do "Ženske kružnice" u sklopu koje žene sigurno mogu pričati o svojim iskustvima, ali se i opustiti.
- Preventivno-edukativni program sada vodi Iva Davorija, a proizašao je iz nekog nezadovoljstva, promišljanja da "gašenje požara" nije dovoljno i da moramo raditi na prevenciji i edukaciji. Trudimo se pričati s mladima o tome što su zdravi partnerski odnosi i to radimo kroz nekoliko projekata. Istaknula bih i kolegij "Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti" koji na Odsjeku za kulturalne studije provodimo pet godina, a nositeljica je profesorica Brigita Miloš. Mogu ga upisati studenti i studentice sa svih sastavnica Sveučilišta u Rijeci. To je prvi kolegij u Hrvatskoj koji povezuje tematiku ljudskih prava u najširem smislu i društveno korisnog učenja – objasnila je Tina Kovačić.
Osim pravne i psihološke pomoći koju pružaju, iznimno je važan i zagovarački dio njihovog rada jer sve što izravno saznaju od žena pokušavaju prenijeti do donositelja odluka. Koliko god je izravan rad sa žrtvama bitan, istaknula je Iva Čatipović, lanac problema se neće prekinuti ako se istodobno ne radi i na mijenjanju sustava.
- Velik je spektar izazova s kojim se susreće žena koja izlazi iz nasilnog odnosa. Neki su zapošljavanje, vrtićka skrb za dijete i stambeno zbrinjavanje, a da bi se ona uspješno integrirala u društvo, mora naći rješenja. Stambeno zbrinjavanje je tu veliki problem jer na razini države nemamo adekvatnu politiku i strategiju, stanovi su nedostupni i skupi, a žene su općenito diskriminirane na tržištu nekretnina. Postoji državna mjera stambenog zbrinjavanja žrtava nasilja u obitelji iz Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, ali je žene nisu mogle koristiti jer za nju nisu ni znale – objasnila je Čatipović.
U SOS Rijeci od 2021. prikupljaju podatke od županija, koje su inače nadležne za pomoć žrtvama nasilja, odnosno donošenje rješenja. Tijekom dvije godine praćenja se ispostavilo da polovica županija nije zaprimila niti jedan zahtjev, dok je godišnje zbrinuto ukupno 15-ak obitelji, mada je u proračunu bilo novca i za više. No sada je protok informacija bolji jer su sve prikupljene podatke o temama poput stambenog zbrinjavanja, reintegracije žrtava nasilja i prepoznavanju diskriminacije objedinjene u nekoliko priručnika objavljenih na internetskoj stranici udruge. Iako ta mjera načelno jeste dobra, ima značajne nedostatke – vremenski je ograničena na dvije godine i mogu je koristiti samo osobe koje imaju pravomoćnu presudu o tome da su žrtve nasilja u obitelji, na što se nekada čeka godinama.
(Foto: Karlo Čargonja)
Posljednjih tjedana su se na trgovima više gradova u Hrvatskoj pojavili tzv. klečavci koji između ostalog mole za muškarce kao duhovni autoritet, čednost žena i dokidanje prava na pobačaj. O toj pojavi razgovarali smo s Lorenom Zec.
- Kada se nešto mijenja, onda se jedan dio društva odupire promjeni. Što je ona jača i vidljivija, vidljiviji će biti i otpori. Zbog toga i vidimo kao da nas zapljuskuje val konzervativizma ili tradicionalizma. Klečavci jesu simbol toga da se nešto dešava, ali su i opasni i treba imati na umu što predstavljaju. Koliko god oni sebe predstavljali pacifistički i svoju molitvu kao nešto za opće dobro, mislim da to nije istina jer definitivno žele vratiti žene u tradicionalno im dodijeljenu ulogu. Kako radimo sa žrtvama nasilja, znamo da je tradicionalna uloga žene nešto što ih ranjava, ozljeđuje i naposljetku ubija – zaključila je Lorena.
U prosincu prošle godine izašli su podatci istraživanja Europskog instituta za rodnu ravnopravnost koji su pokazali da je Hrvatska među tri najgore zemlje po broju femicida u EU. Kako je objasnila Lorena, do toga dolazi zbog needuciranosti svih dionika sustava zaštite i podrške žrtava nasilja, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva pravosuđa i sustava socijalne skrbi čija je suradnja troma.
- Femicid je vrsta ubojstva koju je najlakše predvidjeti i sva istraživanja ukazuju da postoje neke stepenice prije toga, on ne nastaje samo tako, već je krajnja posljedica nasilja koje se dešavalo ranije. U Hrvatskoj se još uvijek različiti oblici psihičkog nasilja, prisilne kontrole, poremećenih odnosa ne priznaju kao nasilje i dok to ne budemo prepoznavali kao rizik, nećemo ni zaustaviti broj femicida – kazala je Lorena.
- Na društvenoj i političkoj razini nemamo svijest da je to sustavni društveni problem. Da imamo, onda bi se femicidi analizirali, našli bi se prediktori rizika i bavili bismo se time aktivno kako bi ih mogli spriječiti. Jedno je pitanje hoće li nam se u ovoj državi dogoditi nekakvo nasilje, bilo psihičko ili fizičko, i koliko smo sigurni po tom aspektu, a drugo je koliko smo sigurni da će nas netko zaštiti kad se to dogodi. Mislim da u tom pogledu jako loše stojimo – dodala je Čatipović.
Još jedan indikator nefunkcionalnog sustava je konstantno stanje financijske neizvjesnosti u kojem se nalazi većina udruga, a koje su potkapacitirane s obzirom na broj korisnika koji im se obraćaju za pomoć.
- I dalje u široj javnosti često postoji negativan stav prema udrugama. Zato nam trebaju mladi koji shvaćaju što organizacije civilnog društva rade i žele biti zaposleni u njima. Uvijek će ih biti, kao što ih je bilo u našoj generaciji, ali definitivno nam nedostaje osoba koje su stručne po tim pitanjima, koje njeguju feminističke principe rada i koje su educirane za specifične teme rodno uvjetovanog nasilja – kazala je Tina Kovačić.
- Ovaj posao je zahtjevan jer nema onog osjećaja stalnog uspjeha. Borba je svakodnevna, uspjeh baš i nije, ali dese se ti trenutci kada se javi neka žena i kaže da je našla stan, dobila posao ili da je sudski postupak napokon gotov. Nekada prođe puno vremena u iščekivanju takve informacije, a onda se ona sjeti nas koji smo bili s njom na tom putu i nazove nas. To čini vrijednim sve ovo što prolazimo zajedno sa ženama – zaključila je Iva Čatipović.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
