Tri, sedam, deset i dvanaest smatraju se brojevima koji označavaju neku cjelinu i savršenstvo. Tri je broj božanstava i obitelji, broj prokreacije kod kojeg iz dva nastaje tri; sedam je dana u tjednu i u sedam je dana stvoren svijet; deset je broj nakon kojeg se svi drugi samo ponavljaju, broj božjih djelovanja, broj prstiju i broj čovjeka; dvanaest je mjeseci, dvanaest je sati na satu, dvanaest je apostola… Paolo Cognettijev roman ‘Osam planina’, upadljivo organiziran u tri dijela i dvanaest poglavlja, nekako je u naslovu uspio čudno promašiti te savršene brojeve. Planine dolaze u obliku broja sedam (sedam je mora, sedam je gora) ili u obliku broja četrnaest (četrnaest je svjetskih vrhova osamtisućnjaka). Kada je planina osam, onda kao da to sugerira neku necjelovitost… ili možda obratno, sklad i ljepotu u ‘krivom’ broju, u promašaju samom.
S naslovnim planinama je simbolički sve u redu, i to još od vremena kada je lord Byron doputovao do Montreuxa da opjeva Chateau de Chillon, Ženevsko jezero i okolne alpske vrhunce. U planine odlazimo da svaki otrov ostavimo iza sebe. Tu je smisao egzistencije. Od Hessea do Seethalera tu zatičemo likove koji mijenjajući daščice na starom drvenom krovu na alpskom zraku pronalaze čistoću novog života. Moglo bi se reći da najljepša od lijepe književnosti odjekuje udarcima čekića koji zabijaju čavle u arišove daščice. Hesse je lupao u švicarskim Alpama, Seethaler u austrijskim, a gromko udaranje odjekuje i talijanskim Dolomitima, gdje ćemo naći Cognettijeve likove pri obnovi zapuštenog planinskog katuna i njegovog daščanog krova.
Kako god bilo, roman je upalio: od naslova pa do zadnjeg retka, od osmice iz himalajske legende o svijetu s osam planina i osam mora do talijanske planine Grenon u njihovom središtu. Roman talijanskog pisca i dokumentarista (Milano, 1978.) čita se, prevodi (do sada na više od četrdeset jezika) i nagrađuje (talijanska Strega, francuski Prix Medicis, nagrada Engleskog PEN-a!). ‘Osam planina’ je priča o odrastanju i prijateljstvu dječaka koji će obilaziti ‘osam planina’ i dječaka koji će život provesti na jednoj. Priča koja je povremeno banalna u svojim planinskim mudrostima, ali i puno češće odlična u svojim opisima obnove planinskog katuna ili – a ovo je najbolje – pokušaju uspostavljanja sirane s dvadeset i osam krava i obitelji s troje članova na dvije tisuće metara nadmorske visine.
Pišući nedavno o Seethalerovom romanu ‘Čitav jedan život’ čudili smo se hvalospjevima koje je pokupio i broju prodanih primjeraka, ali samo načas: brzo smo podlegli ‘alpskom poetskom realizmu’. Ista stvar je i s ‘Osam planina’. Ništa novo, ništa originalno, često na granici banalnosti i kiča, a opet jako i upečatljivo. Ako treba dati neki savjet kako čitati roman, onda je to ovaj: zaboravite himalajske legende i osam planina, ne zamarajte se pitanjem ‘tko je više naučio, onaj tko je obišao osam planina ili onaj tko je život proveo na jednoj’. Osmica je promašaj. Krivi broj. Literarna magija, alpska magija romana, u brojevima je 28, 3, 2000. U kravama, obitelji, nadmorskoj visini. U djevojci koja se kupa u alpskom jezeru i onda trči da povrati cirkulaciju, u žutim maslačcima koje pasu krave, u ljetima koja se provode na zraku i zimama koje se provode u krevetu.
