Nisi je pojebao u onom WC-u? To je pitanje koje se vraća.
Bračni par, u ranim srednjim godinama, s jednim djetetom, vraća se na pitanje što se dogodilo u sveučilišnom WC-u između muža-profesora i njegove studentice, koje je u neobičnoj situaciji zatekla neka brucošica, njega nad njom, dok ju je milovao ili nešto slično. Sa ženinim pitanjem "jesi li je pojebao u onom WC-u" i još nekim drugim bračnim pitanjima, i drugim bračnim događajima, prolazi se kroz prvih devet godina zajedničkog bračnog života.
Nismo u južnoj Italiji, u Napulju, već u Lombardiji, u Milanu, ali smo jako blizu Elene Ferrante i njenih romana o ljubavima i brakovima, preljubima i rastavama. Knausgård je kazao da bi dao lijevu ruku za roman kakvi su "Dani zaborava". Marco Missiroli bio je manje dramatičan i jednostavno ga je pokušao napisati. Dakle, nismo u Napulju, u Milanu smo, i čitamo "Vjernost". Marco Missiroli (Rimini, 1981.), službeno još uvijek mlad autor (nagrada Strega za mlade autore, za roman koji čitamo), tumači nam jedan od dva ili tri najveća fenomena suvremene svjetske književnosti: ljubiće koji se ispisuju pod pseudonimom Elene Ferrante.
Ferrante je sletjela u talijansku književnost poput monolita iz Kubrickove "Odiseje". I oni koji se ne žele odrediti prema monolitu određuju se prema monolitu. Što je književnost? Što je autor? Što je brak? Sjena monolita prelazi i preko Marca Missirolija.
"Vjernost" pokriva ono što bi se moglo nazvati prvom trećinom bračnog života: onu koja uključuje kupovinu stana, rođenje djeteta, velike nade i doživotna razočaranja. Trećina je to koju na početku određuju romantični zanosi, a na kraju roditeljske i financijske odgovornosti. Likovi Elene Ferrante u pravilu tu odustaju od braka. Žene su financijski neovisne i psihološki stabilne, što im omogućava samostalan život, na djecu se ne gleda kao na ovisnike o lošem braku, a na brak se ne gleda kao na instituciju u kojoj se treba izdržati. Junakinju "Dana zaborava" ne zatječemo na početku braka nego na izlasku iz braka. I junake "Vjernosti" već u prvoj, dramatičnoj rečenici ("tvoja me žena slijedila"), zatječemo u situaciji koja se nalazi na početku kraja. No taj "početak kraja" kod Missirolija će potrajati. Brak nije institucija definirana svojim raspadom. Brak je institucija u kojoj raspadanju nema kraja.
Pogreška je "Vjernost" vidjeti kao neokonzervativni roman, tekst koji promiče ideju da se u braku mora izdržati, da se s nevjernošću treba pomiriti, da prihvaćanje oslobađa: čak i kada prihvaćamo ono što kao mladi nismo mogli zamisliti da prihvaćamo. Missiroli, čini se, tek vodi dijalog s Elenom Ferrante. Njegov tekst je smireniji, dotjeraniji, bliži stvarnosti većine brakova negoli trivijalnoj književnosti. Ako kod Ferrante imamo romanesknost, kod Missirolija imamo, ili bismo trebali imati, svakodnevicu, brak onakav kakvi su brakovi koji nas okružuju. Magris i Saviano puni su hvale za taj uvid "u tamu našeg života". Corriere della Sera i Financial Times objavljuju kritičarske panegirike. Spominje se i Netflixova serija... Uglavnom, u talijanskoj književnosti je živo i bučno oko monolita. Svakodnevica je dobila snažan i uzbudljiv nov život.
