Zastrašujuće je i pomisliti kako će izgledati petoknjižje na kojem Knausgård upravo radi. Već je i "Jutarnja zvijezda", prvi tom buduće pentalogije, fascinantna knjiga, mješavina nekoliko vrsta tekstova i žanrova s petstotinjak stranica, osam glavnih likova, osam pripovjedača i čitavom vojskom sporednih likova. Izvana, brojke su jednostavne: jedan grad, dva dana kasnog ljeta u vrijeme globalnog zagrijavanja, i jedna nova zvijezda na nebu. Iznutra, ta priča o suvremenom Bergenu, njegovim stanovnicima i zvijezdi koja najavljuje dolazak (početak), čini se ambicioznijim djelom od svega što je Knausgård dosad napisao; čak i kad "Moju borbu" i "Godišnja doba" stavimo na jednu stranu vage, a "Jutarnju zvijezdu" na drugu stranu.
U biblijskim tekstovima sjajna zvijezda ima dvostruku referencu. Na jednom mjestu ona je Isus ("Ja sam sjajna zvijezda Danica", kaže Isus). Na drugom (kod Izaije) Danica je đavo. Toliko o Bibliji. Knausgård to proturječje koristi kao ugaoni kamen. Što je jutarnja zvijezda? Lucifer ili Krist? Odgovor bi trebao biti kompleksniji od toga. Nešto između, nešto treće ili baš sve od toga. "Osjećaj je bio da nas netko gleda", reći će Egil, jedan od glavnih likova, čijim esejom naslovljenim "O smrti i mrtvima" završava prvi tom. Ali da ne hitamo previše naprijed, ionako se zapravo nemamo još kamo uputiti. Da roman završava sljedećim tomom mogli bismo možda predvidjeti kamo sve vodi, pretpostaviti jednu ili dvije pripovjedne linije. Ali još četiri toma! Svaki od svojih pola kile! Ne, ne možemo ni nagađati što nas sve čeka.
Suvremenu književnost možemo predstaviti s pedesetak do stotinu imena. Krenuti po svijetu, kao kroz samoposlugu, uzeti s ove police jedno ime, s one njih nekoliko, pa tako napuniti kolica do vrha. A možemo i samo reći: Knausgård. Teško je bilo zamisliti kamo će Knausgård nakon "Moje borbe" krenuti. Ali već labavo povezani mikro-eseji "Ljeta" sugerirali su da se Knausgård otisnuo od poznatog i da plovi prema neistraženom; dapače, "Ljeto" se može nazvati i revolucionarnim romanom.
"Jutarnja zvijezda" zasad se ne može okarakterizirati kao revolucionarna. Premda ima nešto i od toga. Knausgård je autofikciju pomiješao s nordijskim hororom i nordijskim krimićem. Dva književna svijeta su spojena, a šav zasad nije moguće pronaći. U biografsku svakodnevicu ne samo da su ušli simboli kraja svijeta, nego s njima i serijska ubojstva i nadnaravne zvijeri. Reklo bi se, nema čega nema. Osim seksa. Što je dosta zanimljivo. Među svim tim likovima nikakve interakcije, kopulacije. Osim jedne. Koja samo doprinosi zbunjenosti. U moru svakodnevice bez seksa jedini seks je pijani hotelski preljub na samom rubu alkoholne kome. Što to znači? Kako će se to sa seksom rasplesti vidjet ćemo, kao i s ostalim nepoznanicama. Zasad stoji ovako: Knausgård piše posljednji roman. Zadnji od zadnjih romana. Negdje u Londonu na koljenima drži komp i kucka najveći ikad napisani roman, slovo po slovo, razmak po razmak. Svijet nije zbog toga stao. Nitko ne može držati dah nekoliko godina. Toga nema. Ali može se zapisati: bez daha čekamo nove nastavke.
