Redakcija Novosti dobila je informaciju da se počeo vršiti otpis nadgrobnih ćiriličnih spomenika sa seoskih groblja na području gradova Đakova, Našica i okolnih općina za koje nema tko platiti 15 kuna godišnje grobne naknade za održavanje. Po Zakonu o grobljima iz 1998., nekadašnja seoska groblja prešla su pod nadležnost jedinica lokalne samouprave, a za njihovo održavanje nadležna su lokalna komunalna poduzeća. Za održavanje grobnih mjesta najbliži potomci pokojnih dužni su po zakonu plaćati godišnju grobnu naknadu. Po navedenom zakonu, koji je preživio dvije izmjene, 2012. i 2017. godine, jedinice lokalne samouprave donose svoje odluke i pravilnike po kojima nakon deset godina neplaćanja grobne naknade i određenog prijelaznog perioda postoji zakonska mogućnost iskapanja "dužnih pokojnika" i premještanja njihovih posmrtnih ostataka u zajedničku grobnicu, a nadgrobnih spomenika na za to predviđeno mjesto.
Ćirilični spomenici iz sela oko Đakova i Našica, koji su navedeni za otpis zbog neplaćanja grobne naknade, datiraju s početka prošlog vijeka i sami po sebi dokaz su historijskog postojanja i kulturnog identiteta srpskog pravoslavnog stanovništva u tom dijelu Slavonije. U isto vrijeme, židovska groblja u Hrvatskoj su zaštićena i za njih jedinice lokalne samouprave uplaćuju grobne naknade. Pokretanje postupka otpisa ćiriličnih spomenika pogotovo je začuđujuće jer primjera radi u Podgorju Bračevačkom, koje pripada općini Drenje i gdje živi samo nekolicina staraca, uskoro neće ni biti potrebe za novim ukopima i grobnim mjestima.
Međutim, okolica Đakova i Našica nije izuzetak jer se naljepnice za uplatu grobne naknade pojavljuju s vremena na vrijeme i u drugim krajevima Hrvatske. Pitanje je samo koji će biti sljedeći potez općina i gradova koji ne uzima u obzir različite životne situacije i ljudske sudbine, kako pokojnika tako i njihovih najbližih živih potomaka.
Otac Danilo Ljubotina, arhimandrit Srpske pravoslavne crkve, ističe da su nadgrobni spomenici znakovi u prostoru, historijski dokazi postojanja jednog naroda i kulture na određenom prostoru.
- Groblja su kulturno-povijesna mjesta. I kao takva trebala bi biti zaštićena kao spomenici kulture. Prema učenju Srpske pravoslavne crkve, ali i Katoličke crkve, groblje je osvećeno mjesto, tijelo čovjeka se smatra osvećenim. Groblja su oduvijek pripadala lokalnoj crkvi koja se brinula o njima, sve do novih vremena, kada su se mijenjali zakoni. Na te parcele gdje se nalaze groblja Srpska pravoslavna crkva državi je plaćala porez kada se on plaćao. U međuvremenu, ta su groblja preuzele mjesne zajednice i sada općine i gradovi. Ali i običajno pravo je zakonito pravo - napominje arhimandrit Ljubotina, ističući da se u svim hrišćanskim zemljama groblja održavaju na kulturnom nivou i poštujući pretke.
- Svaka civilizacija, od najstarijih koje poznajemo kao što su perzijska i egipatska, ima poštovanje prema groblju i nadgrobnim spomenicima. Najbogatije grobnice su piramide, ali i one najsiromašnije su očuvane. Svatko ima pravo na svoje groblje i svaki čovjek ima pravo na mjesto svog počinka. Dirati nekom grob, to nije normalno. Na to nitko ne može biti ravnodušan, ako je čovjek. Ja znam da to postoji po nekom zakonu, ali taj zakon je džungla zakon. Osim toga, ruralni krajevi se iseljavaju. Uskoro se neće imati tko ni sahranjivati. A i da se sahranjuje, toliko je puste, zapuštene zemlje na sve strane da bi se groblje moglo proširiti. Moglo bi, samo ako ima volje. Ne znam zašto se onda nagovještavaju tako nekulturni i necivilizacijski ishodi. To je samo brisanje etno-identiteta pripadnika naroda koji je tu živio - smatra otac Ljubotina.
- Narod je otišao i ostala su pravoslavna groblja. I sada treba izbrisati i groblja kao posljednje dokaze da je srpsko pravoslavno stanovništvo živjelo na tom prostoru. Primjera radi, u Senju je bila naša crkva, naše groblje, sada su ostale samo dvije ćirilične ploče i one su polomljene. Pravoslavni spomenici pisani su ćirilicom, našim kulturološkom pismom koje je i religiozni i nacionalni znak i koje treba sačuvati naročito sada kada nestajemo. U Puli je staro austrougarsko groblje gdje su sahranjeni austrougarski vojnici, najviše Nijemaca i Austrijanca, ali i Čeha, Srba, Talijana, i to je spomen-groblje pod zaštitom i tu nitko ništa ne smije dirati - navodi Danilo Ljubotina.
Milinko Simić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine općine Hrvatska Dubica, u svom dugogodišnjem iskustvu predstavljanja srpske zajednice susretao se i s problemima grobnih naknada za pravoslavno groblje u Slabinji.
- Tražio sam cjenik usluga lokalnog komunalnog poduzeća. Koliko ja moram platiti i koliko košta koja njihova usluga, i naišao sam na razliku od pedeset kuna. Pitao sam ih što je ovo. Odgovor je bio – što te briga. Lokalna samouprava se domogla zlatne koke jer su u pitanju izdašna financijska sredstva. Ako je sto kuna godišnje grobna naknada, po 200 grobnih mjesta, to je 20.000 kuna. Ukoliko se ne plati grobna naknada dulje od deset godina, postoji zakonska mogućnost premještanja posmrtnih ostataka, ovrhe ili da se u slučaju nedostupnosti porodice pokojnika teret duga zabilježi na nekretninama nasljednika - objašnjava Simić mogućnosti ishoda procedure oko grobnih naknada i sudbine mjesta vječnog počinka predaka iz ruralnih krajeva.
Srđan Jeremić, predsjednik Zajedničkog veća opština, ističe da najave iz pojedinih sredina da bi se nadgrobni spomenici mogli premještati izazivaju zabrinutost.
- Dužnost je i nadležne jedinice lokalne samouprave, ali i zainteresovanih institucija, da zajednički razgovaraju i pronađu rešenja da se zbog nekoliko desetina ili stotina kuna duga na osnovu grobne naknade ne dogodi, slobodno to možemo reći, kulturocid, jer su u ovim slučajevima srpski jezik i ćirilično pismo na nadgrobnim pločama deo kulturnog i nacionalnog identiteta jednog naroda i dokaz njegovog trajanja na određenom području - kaže Jeremić.
Aneta Vladimirov, voditeljica SNV-ovog Odjela za kulturu, ističe da je riječ o bezobzirnosti birokracije jer se spomenuti slučajevi većinom dešavaju u već opustjelim i devastiranim krajevima Hrvatske.
- Govorimo o mjestima u kojima je više imena na grobljima nego na kućnim brojevima i utoliko će teško biti shvatljiva birokratska pedantnost i eventualna mogućnost deložacije posmrtnih ostataka i spomenika. Svjedočimo doista bizarnim pojavama, od toga da je velika kapija mjesnog groblja u selu Donja Suvaja kraj Srba zaključana mještanima i svima onima koji obilaze grobove bližnjih, do toga da već godinama u mnogim mjestima na pojedinim nadgrobnim spomenicima stoje naljepnice kojima lokalna poduzeća obavještavaju o izostalim financijskim obavezama počivših. Imajući u vidu da je država u stanju prepoznati povijesno specifične situacije kakva je ona u kojoj se židovski narod nalazi u našoj zemlji i preuzeti brigu o židovskim grobljima, doista je neobično da se ta vrsta senzibiliteta ne primjenjuje i na druge - napominje Aneta Vladimirov.
