Svaki put kada pored nje prođem, usta mi se spontano razvuku u blagi osmijeh i sjetim se legendarne družine iz kultnog "Alan Forda". Simpatična se cvjećarnica naime zove "Ne zaboravi me" i mjesto bi sasvim lijepo pristajalo Broju 1 i njegovoj ekipi. Smještena je tik preko puta jednog riječkog groblja.
Ono što me dodatno fascinira u ovom inovativnom i duhovitom imenu te radnje jest da je stavljeno u kurziv, uglavljeno između navodnih znakova i time pretvoreno u svojevrstan upravni govor. Upravni govor anonimnog, a sveprisutnog glasa. Njega se može "čuti". Lako je pretpostaviti da se pritom konotativno aludira na glas koji "stiže" iz nekog od obližnjih grobova. Glas koji nas direktno "nagovara", podsjeća, kumi i moli da ne zaboravimo osobu koja je njegov nositelj. S glasom je nezgodno, možda i kompliciranije nego s pogledom. Glas je i ukaz, nagovor, zapovijed. Nije mu uvijek jednostavno locirati izvor, ali efikasno pogađa svoje adresate. Kao što piše Mladen Dolar u unikatnoj knjizi "O glasu", ono što glas bez tijela može ostvariti jest "autoritet i višak značenja".
Znamo da kod kultura proizašlih iz semitskog kruga, odnosno u prapovijesnoj židovsko-kršćansko-islamskoj tradiciji "narodâ jedne knjige", mrtvi imaju poseban sveti status. Ne zaboravljaju se tek tako i kolektivno se prakticiraju ritualno-obredne repetetitivne manire njihovog štovanja, čime ih živi održavaju živima kroz svoja sjećanja. Kada takvu tradiciju strahopoštovanja prema mrtvima povežemo sa spomenutim glasom što nas preko naziva cvjećarnice nagovara, na korak smo od sklopa koji nas asocira na slike populariziranih verzija zombi magije haićanskog vudua. A s tim nije šala. Mrtve duše treba kultivirati, primjereno tretirati kako se ne bi uznemirile. Znaju to i vlasnici spomenute cvjećarnice, pa nas preko njenog naziva podsjećaju da mrtve nikad ne zaboravimo, da makar s buketom cvijeća koji ćemo kupiti i položiti na grob iskažemo geste sjećanja i poštovanja prema njima.
Ono što je pritom reklamno inovativno u imenu koje je motiv za ovu natuknicu jest to da je nosiva promidžbena figura takvog diskursa anonimni mrtvac preko kojeg se provodi klasična gesta interpelacije: "Hej ti, ne zaboravi me!" Praksa povezivanja motiva cvijeća s grobovima jako je stara. Odnosi se na antičku Grčku, odnosno na njihov običaj iskazivanja počasti poginulim ratnicima. Vjerovalo se da ako posađeno cvijeće na grobovima izraste, to je siguran znak da su mrtvi pronašli mir na onome svijetu. U nekim interpretacijama, cvijeće na pogrebnim ceremonijama ima funkciju i simboliku reafirmirane nedužnosti duše u trenutku smrti. Kako god, vratimo li se današnjici, u industriji cvjećarstva riječ je o tipu ekonomije što počiva na simboličkom kapitalu koji je svakako neiscrpan i vječan. Stoga, "nećeš biti zaboravljen/a".
