Književna kritičarka i urednica Katarina Luketić nedavno je u suradnji s nakladnikom zvučnih knjiga Audio Store Transonica, koji stoji iza distribucijske platforme book&zvook, objavila audioknjigu "Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće". Riječ je o petosatnoj snimci podijeljenoj u šest iznimno zanimljivih predavanja u kojima autorica kroz pojedina književna djela s prostora Balkana promišlja neke važne vrijednosti i pojmove, nudeći ključ za njihovo razumijevanje, ali i prijedlog za nova, buduća čitanja.
Kako ste došli na ideju da osmislite, napišete i snimite zvučnu knjigu "Balkanska predavanja"?
Knjige su rezultat "truda i čuda", govorio je Danilo Kiš. Promišljate temu i odaberete jedan smjer, a onda vas nešto dodatno provocira, promijene se okolnosti, netko vas potakne ili se pisanje samo pobuni protiv ideje o čvrstom konceptu koji treba slijediti. Ukratko, umiješa se nepredviđeno i, ako ste otvoreni, dogodi se malo čudo. To govorim zato što je ova knjiga konačni oblik kao zvučna knjiga s više glasova, dramatizacijom i glazbom zadobila kroz proces rada. Početna ideja je bila napisati tekstove koji će simulirati formu predavanja o ovdašnjim književnostima i u kojima ću afirmirati određene literarne vrijednosti. Znala sam o kojim ću knjigama pisati i na koji način, a željela sam izbjeći suhi, akademski diskurs i pobuditi dojam kao da uživo govorim o književnosti. Povremeno držim predavanja i radionice kritike i znam koliko je važno uspostaviti dobar kontakt kako biste prenijeli drugima oduševljenje nekim djelom. Emocije su važne u književnosti, ali i u interpretaciji književnosti i uopće spoznaji svijeta. U najboljim teorijskim knjigama uvijek se osjeća neki emotivno-afektivni autorski ulog – što je razumljivo, jer vas dobra književnost mora izbaciti iz ravnoteže. Sama ne volim čitati stroge, mehaničke tekstove, pa se trudim takve tekstove ne pisati.
Nacionalizam je i dalje temeljno strukturno vezivo ucijepljeno u školske programe, književnu znanost, načine prezentiranja kulture, stvaranje književnog kanona itd.
To su bili početni impulsi. No kao freelancerica zatrpana poslovima nisam uspijevala tu ideju realizirati, a onda je Ministarstvo kulture raspisalo natječaj za digitalne sadržaje i to financiranje mi je osiguralo neke mirnije dane. Dalje je važnu ulogu imala Ljubica Letinić iz produkcijske kuće Audio Store Transonica koja stoji iza aplikacije za audioknjige book&zvook. Ona me potaknula da napravimo audioknjigu u ovoj formi i bila mi voditeljica u akustični svijet. Pisanje i snimanje su tekli usporedno: kad smo snimile jedno predavanje, ja bih pisala drugo. Tako je zvučni ambijent utjecao na kompoziciju, ritam i poetiku teksta. Obje smo bile otvorene za novo i nepredviđeno, moguća mala čuda, i ona su se dogodila.
Njegovanje analfabetizma
Zašto su predavanja nazvana balkanskim i na koji se način ovaj projekt naslanja na vašu knjigu "Balkan: od geografije do fantazije"?
Calvinovu odrednicu američka smatramo neutralnom, ona ne izaziva asocijacije kakve izaziva odrednica balkanska i, eto, od te činjenice možemo krenuti. Zašto je to tako, tko i što potpaljuje našu imaginaciju? Zašto neke riječi izazivaju kolektivnu neurozu i što ta neuroza donosi ovom društvu i našim životima? Taj utjecaj imaginativne geografije i negativnog mentalnog mapiranja nekog prostora i kulture jako je važno osvijestiti. Pojmovima balkansko ili jugoslavensko stalno se manipulira u ime nekih konkretnih političkih i ekonomskih interesa. Pomoću njih se stalno proizvodi strah od drugoga, od sličnosti i mogućnosti da drugoga prepoznamo u sebi, a strah je – više od nasilja – najbolje sredstvo održavanja poretka. Trebamo se osloboditi te patologije, i to najprije u svom privatnom univerzumu. S druge strane, sintagma "balkanska predavanja" znači da u knjizi interpretiram suvremena književna djela nastala na širem prostoru regije koja govore o iskustvima koja su nam bliska i jezikom (diskursom) koji razumijemo. Širenjem književnog terena želim se odmaknuti od ovdašnjeg kulturnog nacionalizma i nacionalističke matrice koja je u podlozi dominantnih interpretiranja književnosti. Nacionalizam je, naime, i dalje temeljno strukturno vezivo ucijepljeno u školske programe, književnu znanost, načine prezentiranja kulture, stvaranje književnog kanona itd. Uz to, danas više nije toliko na djelu agresivni, rušilački nacionalizam, nego onaj svakodnevni, strukturni, habitualni, kako ga nazivaju neki autori. No taj nacionalizam nije bezopasan. On je lako zapaljiv, sprečava modernizaciju i pohranjuje društvene paranoje i mržnju jednih prema drugima. I zato u knjizi zagovaram neki vid transnacionalnog, transkulturnog čitanja i tumačenja književnosti, osvještavanje veza između kultura kao i dubinske heterogenosti tih kultura. Zanimaju me etika i estetika, književnost i slika o društvu i prostoru, kreacije koje nemaju veze s nacijom i etnosom, granicama i pasošima, porijeklom i grobovima. Danila Kiša, Dubravku Ugrešić, Olju Savičević Ivančević, Kristiana Novaka, Sašu Stanišića i druge koje spominjem promatram kao autore jedinstvenog kulturnog i književnog areala koji je unutar sebe raznolik, i sličan i različit. Pojam balkanska književnost blizak je tako pojmovima postjugoslavenska književnost ili južnoslavenska književnost koje koriste drugi autori. Razlika je u tome što se ja ne bavim sustavom, ambijentom proizvodnje književnosti i osobitostima književnog polja. Ovdje me ne zanimaju države, bilo koje državotvorne ideje i carinske kulturne politike. To ne znači da me uopće ne zanimaju politika i političko. Jednostavno, regionalno određenje tu više odgovara mome poimanju književne i čitateljske slobode. Ono otvara prostor i za usporedna čitanja s drugim književnim regijama, npr. onom Mediterana, koja u nas nije demonizirana, ali jest egzotizirana.
Umjesto zgražanja nad današnjim položajem knjige, trebalo bi stvarati što više dobrih sadržaja u svim medijima. Od digitalizacije je puno veći problem snižavanje standarda javne kulture: pismenosti, medijskog izvještavanja, javnog razgovora
Knjiga "Balkan: od geografije do fantazije" objavljena je u prvom izdanju prije sedam godina; u njoj sam pisala o odnosu između imaginacija i identiteta te o povijesnim i aktualnim balkanizmima. U njoj je više dnevnopolitičkog materijala, interdisciplinarnih, historiografskih i antropoloških uvida. Te su dvije knjige bitno različite, preklapaju se samo u jednom segmentu teksta.
Digitalni mediji i prilagodba teorijsko-znanstvenih i književnih sadržaja digitalnim formatima već su neko vrijeme realnost. Vaš projekt je prvi tekst u nas koji je izvorno pisan za zvučnu knjigu. Jesu li zvučne knjige u Hrvatskoj zaživjele i postale primamljivije publici koju zanima književnost?
U nas su vrlo prisutni moraliziranje i kuknjava zbog nepostojanja interesa mladih ljudi za čitanje, kao i konzervativno štovanje artefakta knjige. Tu je i strah od zalaska Gutenbergove ere i svega što nosi ekran-kultura. Osobno ne mislim da će knjige izumrijeti, a čitatelji s papira postati rijetke zvjerke. Digitalna tehnologija utječe na percepciju teksta i psihologiju čitanja, no svaki je novi oblik komunikacije – npr. prijelaz s čitanja naglas na čitanje u sebi, što se dogodilo tek u modernom dobu – donosio velike promjene. Bez obzira na medij prijenosa, i dalje je najvažnije što, kako i kome govorimo. I zato bi, umjesto zgražanja nad današnjim položajem knjige, trebalo stvarati što više dobrih sadržaja u svim medijima. Od digitalizacije je puno veći problem snižavanje standarda javne kulture: pismenosti, medijskog izvještavanja, javnog razgovora. Kod nas se njeguje analfabetizam: što tuplje, to unosnije. Marketing je postao nadređen novinarstvu. Marketing je osvojio i prostor kulture i potisnuo svaki kritički i stručni govor. Uredničke procjene se temelje na bilancama klikova i lajkova. To su puno veći problemi nego digitalizacija sama po sebi. Malo se tko od demagoga zabrinutih za kulturu mladih doista brine da osigura kvalitetan sadržaj u medijima koji su njima važni.
Slušanje knjiga aktivira na drugi način neuronske mreže i traži drukčiji fokus. Nema težine i mirisa knjige, poetike papira, listanja, podvlačenja i bilješki na marginama. Zamršene tekstove i duge analize je teže pratiti. Nema ni posudbe u knjižnicama. Ali zato postoje druge prednosti: mogućnost slušanja u raznim prilikama i korištenje zvuka – šuma, glazbe, dramatizacija – kao komponente teksta. Jača je sugestivnost i asocijativnost, a dok slušate, kao da ostaje neki prostor za kontemplaciju o pročitanome. Audio je vrlo inspirativan medij, kao i radio iz kojeg je iznikla cijela priča s audioknjigama. U nas je on nedovoljno iskorišten, unatoč jačoj produkciji podcasta u zadnje vrijeme.
U produkciji ove zvučne knjige pomogli su vam brojni suradnici pa je na koncu ovo i produkt timskog rada. Koliko dugo ste radili na realizaciji, od ideje do konačnog proizvoda?
Radili smo pola godine, a vrlo intenzivno nekoliko mjeseci. Knjige ne bi bilo bez brojnih suradnika: najprije Ljubice Letinić, njezina poticaja, znanja i osjetljivog uha; zatim glumaca i spikera koji su čitali citate iz književnih djela koja navodim u svom tekstu: Srđana Sorića, Ivana Horvata, Nikše Marinovića, Alena Jelena, Urše Raukar, Jánosa Römera, Rakana Rushaidata, Bojana Brajčića, Borisa Lera, Zorana Čubrila i Nataše Janjić-Medančić. Htjele smo naime za svaki citat imati drugi glas i preko toga glasa dočarati ambijent romana, značenja i habitus lika koji govori. Originalnu glazbu je komponirao Maro Market, a koristile smo i kompoziciju vojvođanskog skladatelja i multimedijskog umjetnika Borisa Kovača. Dizajn knjige potpisuje Željko Serdarević. Svi su ti kreativci doprinijeli šarenom, mozaičnom ambijentu izdanja. Njime se na dobar način podcrtava organska heterogenost kultura Balkana.
Petosatna snimka podijeljena je u šest iznimno zanimljivih predavanja
Sloboda se osvaja
Kažete kako u ovoj zvučnoj knjizi želite afirmirati ono najbolje i najprogresivnije što je po vašem mišljenju nastalo u našoj književnosti posljednjih desetljeća. Jesu li djela obuhvaćena analizom vaš književni best of i koje razdoblje ste uzeli kao orijentir?
Ne, nije to best of niti sam imala namjeru baviti se kanoniziranjem i antologičarenjem. Te su knjige odjeknule u mojim unutarnjim labirintima i mislim da one imaju znatnu književnu vrijednost i govore nešto važno o današnjem svijetu, nama i drugima. Da radim best of sigurno bih uvrstila, uz ove, još neke knjige i autore/ice: "Područje bez signala" Roberta Perišića, "April u Berlinu" i "Belladonu" Daše Drndić, "Rio bar" Ivane Sajko, putopise Marka Pogačara, više esejistike itd. Zapravo, jako je malo vrhunskih knjiga, ne samo ovdje, nego posvuda. Iz jednog desetljeća obično uspijete destilirati nekoliko važnih romana. Ponekad, kao u nas 1990-ih, ni toliko. Ali i to malo dobrih knjiga na svjetskoj razini nećete stići u jednom životu pročitati.
U jednom trenutku kažete da vas zanimaju razlozi zbog kojih neki pisac i spisateljica odabiru pisati ono o čemu pišu, odnos između što i kako u književnosti. O čemu, po vama, ovisi budućnost hrvatske i regionalnih literatura, koji i kakvi društveno-politički uvjeti književnost mogu učiniti autentičnom, zdravo polemičnom i poetičko-stilski originalnom?
Mislim da svaki pisac mora pisati o onome što ga muči iznutra. Mislim čak i da svaki znanstvenik mora imati dodatni, intimni razlog zašto se bavi nekom temom. Imitirati druge i povoditi se za modernim temama i stilovima pisanja nekog unosnog autora neće rezultirati ničim vrijednim. Treba ostati sam sa svojom temom, sa svojom opsesijom, i upirati sve dok ne nađeš najbolji jezik i formu za to što želiš ispisati. Onako kako je Kiš rekao: "Forma pod najvećim mogućim intelektualnim pritiskom, rađa sadržinu punu novih značenja i filozofske napetosti." U tom smislu, budućnost ovdašnje književnosti vidim u snažnijoj autorskoj emancipaciji i hrabrijem osvajanju literarne slobode. No da bi vaša kreacija našla čitatelje i ostvarila se književna komunikacija, potrebni su odgovarajući društveni, kulturni, politički i ekonomski uvjeti. A za njih se morate uvijek i stalno boriti; nema te države koja će sama raditi za dobrobit pisaca i umjetnika. Sloboda se osvaja. A da bi ovdašnja književnost bila autentična, polemična i originalna, kako kažete, bitno je da se otvori prema drugima i prema tome da se njezine vrijednosti procjenjuju u širem kontekstu i prema ozbiljnim parametrima. Scena je sada suviše zatvorena i samodopadna, podložna utjecaju pojedinih subjekata –izdavača, medija, Facebook kružoka – i premalo spremna na ogledanje i susret s drugima.
