Treći program Hrvatskog radija već dugo funkcionira kao poligon za iživljavanje kulturtregera, specifične pojave koja se vuče posve smjerno uza svaku novu vlast poput jeke, no koja teško pati od ambicije da se historija zamrzne upravo u momentu njezine kreativne eksplozije. Štoviše, po mijeni Trećeg u posljednja dva i pol desetljeća moglo bi se pratiti što su sve donosili sa sobom osvajači; riječ je o mediju koji predstavlja upravo takav delikatni instrument za očitavanje stanja kakvo neće zabilježiti ugledni neovisni analitičari i slična standardna bratija. I dok se HR3 bavio radiofonijskom teorijom, uživo propitivao određene konceptualne umjetnike ili emitirao drame u vlastitoj produkciji, ali i diskutirao o društvenoj svrsi te ekonomskom okviru kulturne proizvodnje, subpolitički mandatari redovito su tamo navraćali da ga malo udese po svom ekskluzivnom nahođenju, svojoj misiji i viziji.
Tako se nešto događa i danas, u navodno meteorski kratkom i svakako pompoznom nastupu aktualne vlasti, gdje također lakše primjećujemo tektoniku širih i debljih slojeva javnog života negoli program i unutarnji puls Trećeg programa HR-a. Koliko god bila riječ o nekoć neprocjenjivoj kulturnoj i znanstvenoj instituciji, ona je sad tim više izložena neurotičnom izljevu nacionalističke i klerikalističke rekonkviste. Frekvenciju je Trećeg već teže raspoznati, a s programskom shemom koja bi se imala uskoro i potpunije definirati sva je prilika da to uopće neće biti moguće ili ćemo dobiti nekakav krugovalni hibrid ‘Glasa Koncila’ i ‘Vijenca’. Dotad, registrirajmo moment prije zacrtanog učvršćivanja novog poretka, a nakon tehničkog preuzimanja pogona, dok su tragovi još vrući i dok su stariji tvorci programa još uglavnom na okupu, te su nam u mogućnosti svjedočiti o dramatičnim zbivanjima u tim rukavcima Prisavlja.
Ovdašnja desnica na vlasti, makar i raspadajućoj, preuzela je retoriku ‘kulturne hegemonije’ shvativši je kao sredstvo obračuna sa svima koji se ne uklapaju u njezin kleronacionalistički svjetonazorski i ideološki model – govori Hajrudin Hromadžić
Razgovarali smo s ukupno sedmoro njih: dvoje su pristali na javno isticanje svojih imena, a petoro će ostati anonimnima za ovu prigodu, ne bi li se tako još neko vrijeme zadržali na radnom mjestu. Svi ističu da su, u iščekivanju skorih novih programskih smjernica, promjene zasad realizirane prvenstveno u nekoliko kadrovskih rotacija, kao i u nekim drugim, manje formalnim, više usputnim, ali sasvim uvjerljivim naznakama. Katarina Luketić i Hajrudin Hromadžić surađivali su donedavno na emisiji ‘Okrugli stol’ urednika Bojana Munjina, posvećenoj različitim temama s najšireg društvenog i kulturnog polja. Danas tamo nema više nikoga od njih, kao ni sugovornika im, a koji su okupljani sa svih strana radi aktivnog razbijanja kulturnog centralizma. ‘Nismo pritom fingirali ‘objektivno novinarstvo’, kako to npr. često radi HTV prodajući svojim gledateljima muda pod demokraciju’, rekla nam je Luketić.
Nova urednica programa Nevenka Dujmović u međuvremenu je imenovala pojedine nove urednike emisija i suradnike, dok su neki drugi, po riječima naše sugovornice, jednostavno tiho povili kičmu. Od nje su zatražili da pronađe ‘neku zbilja kulturnu temu’, a uto se i u kuloarima pročulo da se nova upravna garnitura doslovno užasava njihova ‘Okruglog stola’. Hromadžić je svoju kritiku novonastale cenzure izgovorio pak direktno u eter, e da bi njih dvoje sutradan ujutro dobili e-mailove s otkazom suradnje zbog ‘financijskih razloga’. ‘Bilo je iluzorno očekivati’, smatra on, ‘da HR3 kao svojevrsna oaza normalnosti, suvisle artikulacije argumentiranih stavova i kritičkog mišljenja, može preživjeti netaknut čistkama koje HRT prolazi posljednjih mjeseci’. Motivi za to, dodaje Hromadžić, ne potječu samo iz fokusiranosti ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je prije više godina kao nepodobnu prozvao emisiju ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’.
‘Ima tu nečeg više, sublimiranog u već definiranim tvrdnjama kako je ovdašnja desnica na vlasti, makar i raspadajućoj, preuzela retoriku ‘kulturne hegemonije’ shvativši je kao sredstvo obračuna sa svima koji se ne uklapaju u njezin kleronacionalistički svjetonazorski i ideološki model’, zaključuje on. Izjave ostalih naših sugovornika govore tome itekako u prilog, sudeći po opisanim kadrovskim rješenjima urednice Dujmović i njezinih pretpostavljenih. Tako je na netom izmišljeno radno mjesto pomoćnice urednice imenovana Antonia Hrvatin Roth, novinarka religijskog programa i osoba od povjerenja Joze Barišića, v.d. ravnatelja programa HRT-a. Barišić pak, jedna od perjanica desničarske strukovne udruge Hrvatsko društvo novinara i publicista (HNIP), odranije ima veoma jasno zaokruženo stajalište o Trećem programu HR-a.
Sve i da novi desničari ubrzo odu, definitivno su počinili veliku štetu koju će biti teško sanirati, vratiti neke bolje prakse u opticaj. No oni Trećem u biti samo maljaju zadnju pomast, pa bi reanimacija morala početi vraćanjem na neke davne momente drukčijeg promišljanja i proizvodnje programa
Na jednom ranijem sastanku s redakcijom tog kanala, naime, Barišić ga je izravno označio kao žižu aktivističke medijske djelatnosti na Prisavlju. HNIP je to valjda protumačio i kao sredstvo za uzvrat, pa je odmah po preuzimanju HRT-a otvoreno upeo da razbije spomenutu kulturnu hegemoniju. Pod izlikom višeg pluraliteta mišljenja dovedeni su i novi autori, ali kojima naši sugovornici lako nalaze mjesto u desničarskoj galeriji. Danijel Labaš i Boris Havel su novi voditelji ‘Okruglog stola’: Labaš je teolog i komunikolog s papinskih sveučilišta, donedavno urednik ‘Glasa Koncila’, a Havel je politolog koji gorljivo podržava, recimo, politiku Benjamina Netanyahua, dakako s pozicija antiislamskih. Pluralitet je ostvaren čim je u studiju ‘Okruglog stola’ jedan od voditelja nastupio sam – ime emisije je svejedno zadržano – s Nevenom Sesardićem, filozofskim guruom nove hrvatske desnice, premda samoj kvadraturi okruglog stola nisu ni pokušali doskočiti.
Nadalje, novi voditelj ‘Tribine’, umjesto Tončija Valentića, jest Boris Beck, književnik i angažirani katolički laik koji je u nedavnoj kolumni za tportal vehementno stao u zaštitu prisavskoga novog rukovodstva. Ne bilo kako: opravdavajući koncept po kojem se redovni televizijski program podvrgava izvanrednim spektaklima kao što je javna prezentacija zemnih ostataka rimokatoličkih svetaca, u ovom slučaju Leopolda Mandića. Kolumnu je Beck zaključio uz jednu prijesnu laž – u komunizmu da bi redovnika ‘rutinski strijeljali’, no i ta laž očito vrijedi statusa križarske trube u nacionalnom eteru. I konačno, ovaj kratki pregled novih lica pluraliteta začinimo pojavom Zlatka Viteza na HR3-valovima, barem zbog poimeničnog mu vrijeđanja nekolicine kolega koji se ne uklapaju u njegov kulturni koncept. Pa, zamolili smo urednicu programa Nevenku Dujmović da se makar načelno izjasni o svemu tome, ali do zatvaranja ovog izdanja nismo dobili nikakav odgovor.
Ali dalo bi se ovdje tematizirati i puno više toga o Trećem programu, puno šire od onih inovacija koje su inače sadržane i u natječaju za koncipiranje novih programskih shema HRT-a, pod opisima budućih emisija ‘o duhovnosti’ i kontroverzama ‘iz novije hrvatske povijesti’. Nekom će upasti u oko, kao što navodi jedna naša sugovornica, da se novo vodstvo zanima istinski samo za govorne emisije, dok će stara dragocjena znanja o radijskom mediju – čitav jedan metajezik – neumitno pasti u nemilost. A da ne govorimo o drugim područjima koja je Treći njegovao i razvijao kao malo koja specijalizirana ustanova, kroz svoje glazbene, dramske, književne, filozofske emisije. No pritom se već, ruku na srce, moramo vratiti nešto dalje u prošlost, da se podsjetimo na porijeklo integralnog zla koje na taj medij nisu donijeli tek novodobni mrzitelji na vrhovima svojih kopalja s operetnim trobojnim plamencem.
Više nas je sugovornika u ovoj temi podsjetilo da je stanje na Trećem programu Hrvatskog radija već i prije njih bilo u mnogostrukom smislu problematično. O tome smo također pisali više puta proteklih godina; nabrojanih pet do sedam imena aktualnih burevjesnika samo su bitno vulgarnije nastrojeni u pogledu nacionalnom i vjerskom, dok su neki važni aspekti strukturne devastacije svega onog što je značio HR3 odrađeni znatno prije njih. Radi se dakle o dugotrajnom vanjskom tretmanu i unutarnjoj reorganizaciji djelovanja medija čiji je program u novije doba – bit će tome gotovo dva desetljeća – prepoznat kao neisplativa roba, u doslovnom značenju tog izraza, merkantilnom. Pritom nipošto nije od male važnosti činjenica da su taj rakurs zauzele podjednako obje vlasti koje su se izmjenjivale na čelu RH i koje drmaju HRT-om, a odazivaju se na varljive etikete lijevog i desnog centra.
Ta povijest je duga i bolna; devedesetih je HR3 ostao na margini interesa, od novosti izvrgnut tek efektima poznate nacionalističke čistke koja je provođena na Prisavlju. Novo desetljeće i stoljeće odmah su ga isturili u prvi plan pod markacijom komercijalno beznadežnog resursa, i tad se prvi put počela spominjati mogućnost njegova ukidanja. Od toga se ipak nekako odustalo, stradale su tek neke emisije i neki autori, a i sve do globalne krize se imalo što naveliko rasprodavati u ovoj zemlji. Postkrizno razdoblje donijelo je dvije nove, korporativne faze, prije ove koju doživljavamo sad: prvo je jedan prisavski sveradijski direktor sumanutim metodama pokušao iscijediti svaku kap profita iz komercijalno zaista presuhe drenovine Trećeg, a zatim je donedavni opći ravnatelj HRT-a pomeo sušti redakcijski modus operandi tog medija, doduše s gotovo svim ostalim dijelovima kuće zajedno. O tome se ovdje pisalo relativno mnogo, kao i na nekim drugim mjestima, ali to očekivano nije utjecalo apsolutno ni na što.
A kad se od jednog izuzetno živog, tankoćutnog, modernog medija kao što je nekoć bio Treći program, napravi – kao što je rekao jedan od naših sugovornika – nešto poput ‘Konzuma’, onda više nema ni tog medija, osim u tragovima, a i dućan bi mogao propasti, jer je jednostavno pogrešno lociran. Krivo srastanje je posrijedi, dakle, zbog upornog inzistiranja na privođenju svega postojećeg tržištu, i tu treba tražiti glavne uzroke slabljenja Trećeg koje je prethodilo današnjoj desničarskoj ofenzivi u kojoj više nema puno neizvjesnosti. Sve i da novi desničari ubrzo odu, definitivno su počinili veliku štetu koju će biti teško sanirati, vratiti neke bolje prakse u opticaj. No oni Trećem u biti samo maljaju zadnju pomast, pa bi reanimacija ionako morala početi vraćanjem na neke već davne momente drukčijeg promišljanja i proizvodnje programa, medija, javnosti, kulture, umjetnosti, znanosti.
