Poznavateljima prozne produkcije u regiji Lanu Bastašić nije potrebno posebno predstavljati. Dovoljno je sjetiti se romana "Uhvati zeca" objavljenog prije tri godine, svih nagrada koje je za njega dobila i svjetskih jezika na koje je preveden. Njezin novi naslov "Crveni kofer" dnevnička je knjiga nedavno objavljena u izdanju sarajevskog Buybooka. Razgovaramo o njoj, ali i brojnim drugim temama vezanim za književni rad.

Roman "Uhvati zeca" za vas je bio "game changer". Nakon njegovog izdavanja ušli ste u finale NIN-ove nagrade, a nakon toga je uslijedila i najvažnija nagrada koju ste dosada dobili, ona Europske unije za književnost. U "Crvenom koferu", između ostaloga, pišete o zasićenosti tim romanom i vlastitom promocijskom pričom o njemu. Kako svladavate tu zasićenost?

Bilo bi lažno i licemjerno tvrditi da mi nije drago zbog uspjeha romana. Volim svoje čitateljke i čitatelje i sretna sam što su došli do moje knjige. Ona je takođe izvor mojih današnjih prihoda. Problem je druge prirode: ne znam kako da pišem roman ako mi on neće biti sve o čemu razmišljam od jutra do mraka. Možda je to dokaz moje nekompetentnosti ili amaterizma, to mi je nebitno. U svakom slučaju, imam potrebu da se posvetim novom rukopisu, a "Uhvati zeca" mi to otežava. Nisam nikada mislila da se u uspješnom spisateljskom poslu više vremena troši na promocije nego na samo pisanje. To mi smeta jer sam zapravo introvertna i pisanje mi leži baš zbog toga što se u njemu osamljujem i punim baterije. Ove godine napokon učim kako da budem neka vrsta doktorice Džekil i gospođe Hajd: jedna pola dana daje intervjue, a druga noću piše. Javiću vam kako ide.

Postoji nekoliko kristalnih krovova u balkanskoj književnosti, ne samo za žene, već i za mlade autore, LGBTQI autore, autore koji pripadaju manjinama uopšte. To je i dalje područje sijedih staraca, koliko god se nama činilo da je drugačije na društvenim mrežama

U međuvremenu su vam u izdanju zagrebačke Frakture izašle knjige "Mliječni zubi" i "Dnevnik 2020." Prvom ste nas podsjetili na to da niste zapustili svoj kratkopričaški refleks, a drugom da su vam kontakti s kolegicama i kolegama suvremenicima važni. Kakvo je, prema vama, stanje na književnoj sceni regije, kada je riječ o proznim i pjesničkim glasovima mladih autorica i autora, dobivaju li dovoljno prostora, medijske pažnje, materijalnih uvjeta za rad i život?

Odgovor je jednostavan: ne. Meni je vrlo jasno da moj uspjeh nije ovisio samo o kvaliteti mog rada: ja sam bila u mogućnosti da odvojim neko vrijeme i sama prevedem svoj roman na engleski. Bez toga je veliko pitanje da li bih našla agenta i, samim tim, došla do velikih evropskih izdavača kao što su Picador i S. Fischer. Ne precjenjujem se u tom smislu. Imam izuzetno talentirane kolege i kolegice čije knjige ne dobivaju nagrade i nisu prevođene. Postoji nekoliko kristalnih krovova u balkanskoj književnosti, ne samo za žene, već i za mlade autore, LGBTQI autore, autore koji pripadaju manjinama uopšte. To je i dalje područje sijedih staraca, koliko god se nama činilo da je drugačije kada otvorimo društvene mreže. Iskreno se trudim da pomognem svima koliko mogu, ali problemi koje imamo su institucionalne prirode. Kada sam ja 2010. godine dobila nekoliko književnih nagrada i objavila prvu knjigu, bilo je to isto kao da ne postojim. Nikoga nije bilo briga. Sada se iznenađuju ko je odjednom ova mala iz Banjaluke iako je tu već dvanaest godina.

 

Zajebavanje fašista

Knjiga "Crveni kofer" nastala je za vrijeme vaše književne rezidencije u Švicarskoj prošle godine. Uredio ju je pisac Semezdin Mehmedinović kojemu se kroz tekst neprestano obraćate. Zašto vam je to bilo važno i kakvu vrstu uredničko-spisateljskog odnosa ste vas dvoje ostvarili?

Sem i ja smo prije svega prijatelji i to prijateljstvo mi je jedno od najdražih koje sam ostvarila na književnoj sceni. On je bio taj koji me pozvao da pišem za novu ediciju nefikcijskih knjiga u Buybooku. Ja sam se nećkala s obzirom na to da više volim fikcijsku prozu i uglavnom sam nezadovoljna svim drugim što napišem. Sem me je ubijedio da se uhvatim "eksperimenta" i mislim da bih odbila da je bilo ko drugi bio u pitanju. Rad s njim mi je toliko godio, ne samo u profesionalnom, već i ljudskom smislu, da sam ga zamolila da mi bude urednik na sljedećem romanu. To nije samo zato što ga cijenim kao pisca predivne rečenice i istančanog osjećaja za odvajanje bitnog od nebitnog. Cijenim ga jer je jedan od istinski rijetkih starijih pisaca koji me nikada ni na koji način nisu patronizirali. On je sposoban da savjetuje s pozicije jednakosti, što je zaista rijetko.

Posljednje dvije godine lutali ste po Evropi i promovirali "Zeca" koji je preveden na čak 18 svjetskih jezika. Je li se, prema iskustvu koje sada imate, promijenio pogled i očekivanja evropske književne javnosti prema književnosti s Balkana?

Teško je generalizirati. I dalje mi se čini da u inostranstvu najbolje prolaze asimilirani Balkanci – oni koji su se gotovo sasvim riješili svega što Zapad percipira kao balkansko, naučili drugi jezik i napisali na njemu knjige. To je lakše sažvakati: ne morate plaćati prevod, a možete da se pravite kako ste "razumjeli Balkan" jer ste čitali nekoga ko je tamo rođen i na taj način smirite svoju bjeloevropsku krivicu. Što se tiče naše prevedene književnosti, kao što sam ranije rekla, za mlađe pisce i spisateljice mnogo toga se svodi na niz srećnih okolnosti. Naše nacionalne književnosti imaju nekoliko kanonizovanih veličina i to su pisci kojima se plaćaju odlasci na velike književne sajmove, festivale, koji se pitch-uju izdavačima i agentima. Za nas ostale vrijedi ona: svako se o svom jadu zabavio. Stvari se polako mijenjaju jer sad znamo kako funkcioniraju. Kofer u ruke i sam(a) svoj majstor. Niko ti ništa ne duguje, niti će ti iko pomoći.

U knjizi-dnevniku "Crveni kofer" pišete o svojim paralelnim životima, starenju, i Joyceu, ljubavi i intimi. "Moj plan je isti već dugo […] hoću da pišem, da putujem, da volim i da zajebavam fašiste." Kada se osvrnete na prethodne tri godine izgleda li vam da se držite tog plana?

Nemoguće je osvrnuti se na prethodne tri godine, a ne misliti na pandemiju. Mislim da je ona dovela do toga da svi preispitujemo svoje živote i životne obrasce. Meni je samo osnažila uvjerenje da u životu ništa nije sigurno i da ne treba živjeti danas zarad nekakve sigurnosti u starosti. Imala sam sreću da u svemu ovome mogu da putujem, da pišem, da volim i, naravno, da zajebavam fašiste. Te četiri stavke se međusobno prožimaju i nadopunjuju, čak i kad je neka slabija od druge. Ljubav je prisutna u sve četiri. Bez nje ostaje samo cinizam, a od njega niko nikad ništa dobro nije napisao.

Dubravka Ugrešić je naša najveća živa spisateljica. Nažalost, to ćemo shvatiti tek kad je ne bude. Nemam ništa protiv muških pisaca koje izdavački marketing svakodnevno etiketira kao "naše velike genijalce", ali meni se niko od njih ne može porediti s Dubravkom

"Crveni kofer" je formalno dnevnik, sadržajem i putopis, no pomalo funkcionira i kao roman. Što vam je u procesu pisanja te knjige bilo najvažnije, koji spisateljski postupak ili svakodnevni ritual?

Dobra strana pisanja dnevnika u tuđem gradu jeste ta što se zapravo ne događa previše toga, niti poznaješ previše ljudi koji bi dnevnik razvukli na previše strana. Odlazak u Barcelonu je to iskomplicirao, ali sam opet imala sreću da taj grad posjetim dva puta za vrijeme pisanja, pa sam mogla da dovršim započete niti. Nisam mnogo razmišljala o spisateljskom postupku, više sam se trudila da se osvrnem na kraju dana na sve što se dogodilo – ponekad je to bio samo odlazak u prodavnicu ili na groblje – i pronađem u njemu neku centralnu tačku vrijednu posmatranja. Pisanje je, na kraju krajeva, moć opažanja. Svima se svakodnevno događaju zanimljive stvari, potrebno je samo znati kako ih primijetiti i posvetiti im dovoljno pažnje. Kada sam prvog dana u svom stanu u Cirihu čula crkvena zvona, zanimalo me je ko ih je napravio i kada i gdje. To je bilo i više nego dovoljno za početak, za razmišljanje o proticanju vremena i na koji način ga brojimo i bilježimo. Takva mala čuda su svuda oko nas.

U jednom trenutku pišete: "Ne smeta mi dijaspora, ne smeta mi njihov osakaćeni srpskohrvatski, ne smeta mi ni kapitalizam kojemu su otrčali kao u naručje debele maćehe. Smeta mi njihova nostalgija i svi ti gradovi koji u njihovim glavama bujaju i cvjetaju u nešto što nikada nisu bili." Zašto vam ne smeta kapitalizam, ali vas iritira nostalgija?

Uh, itekako mi smeta kapitalizam, ali sam u tom pasusu htjela reći da ne osuđujem one koji su pobjegli u zapadni kapitalizam s obzirom na to da većina njih nije imala drugu opciju. Bila bih nesvjesna sopstvenih privilegija kada bih krivila neku djevojku što radi u Starbucksu. Niko ne želi da radi u Starbucksu i to nema veze s tim jesi li ljevičar ili ne. Međutim, nostalgija je izbor. Za mene je ona stanje paralize i o tome sam često govorila. Možda tople i ugodne paralize, ali ipak paralize. Da, znam da su u Jugoslaviji bujala žitna polja, i radile fabrike, i nije bilo važno što su moji deda i baka u miješanom braku, a i namještaj je bio mnogo ljepši… ali šta mi imamo od toga? Mi moramo da razmišljamo kako da za minimalne pare naplatimo neki tekst koji smo stvarali s mukom kako bismo platili račune koji su svakog dana sve viši. Znate one nezaobilazne sentimentalne komentare koje ljudi ostavljaju na YouTubeu ispod pjesama npr. Bijelog dugmeta ili Balaševića – "e to su bila vremena, a ne ovo danas"? Zašto ne ostave komentare na naše savremene bendove koji se s mukom trude da nastave s radom? Zašto ne podrže Repetitor, ili Kliniku Denisa Kataneca, ili Irenu Žilić, ili bilo koga živog, mladog i talentiranog? Zato što im se više sviđa paraliza nostalgije i odsustvo odgovornosti koje uz nju dolazi.

Kad čitam neke retke u "Crvenom koferu" na trenutke u vašem "spisateljskom koferu" prepoznajem ostavštinu Dubravke Ugrešić. Zašto vam je ona bila i pretpostavljam da još uvijek jeste – važna?

Dubravka Ugrešić je naša najveća živa spisateljica. Nažalost, to ćemo shvatiti tek kad je ne bude. Nemam ništa protiv muških pisaca koje izdavački marketing svakodnevno etiketira kao "naše velike genijalce", ali meni se niko od njih ne može porediti s Dubravkom. Sve su to dobri pisci, ali uglavnom pišu istu knjigu već četrdeset godina, dok ona konstantno, iz jednog projekta u drugi, preispituje granice žanra, stila i književnog izraza. Ona se ne boji eksperimenta i ne prati kanonska pravila. Nije zaljubljena u sopstveni stil i zato može da ga preispituje. To je najveće ime savremene domaće književnosti i dovoljno je da malo prošetate po festivalima u Njemačkoj, Švajcarskoj, Engleskoj ili Španjolskoj i uvjerite se da je to tako. Nije ju bez razloga New York Times svrstao u moguće kandidate za Nobelovu nagradu. Svi znaju za Dubravku Ugrešić, jedino mi i dalje gledamo u mudrog starca na planini. To svakako govori više o nama i našem poimanju književne vrijednosti, nego o njoj.

 

Život su nudle od pet evra

Mora li dnevnički zapis biti dokumentaran, istinit? U kojoj mjeri on može koketirati s autofikcijom?

U trenutku kada nešto zapišete nametnuli ste jednom događaju jednu perspektivu i jedan izražaj, tako da on nikada ne može biti ni objektivan ni dokumentaran. Pripovjedačica dnevnika na taj način neminovno postaje književni lik. Kako vrijeme prolazi, taj književni lik sve manje liči na stvarnu osobu koja je pisala dnevnik. Knjiga je izašla nedavno, a ja sam već nešto drugo. To je prirodno: napisano ili nacrtano stoji, a živo se kreće i mijenja se. O tome sam napisala roman. U svakom slučaju, mislim da nije naš posao da se brinemo o dokumentima. Za to postoje novinari, ili policija. Naša istina nije toliko vulgarna.

U "Crvenom koferu" bježite od veza i zaljubljivanja, smatrate ih nekom vrstom bolesti. Pišete: "A ja nemam ni vremena ni živaca da mi bilo ko nedostaje. Ja moram da napišem knjigu, inače neću imati što da jedem." Prekarnost je pozicija koja vrlo često uzima sve vrijeme i pažnju, sve izvan književnog rada je prijetnja egzistenciji. U kojoj mjeri doista preispitujete ove prioritete?

Mala ispravka: samo sam jedan konkretan odnos u "Crvenom koferu" okarakterisala kao bolest, s obzirom na to da je više podsjećao na ovisnost nego na zdrav međuljudski odnos. Tada se u meni aktivirao strah od gubitka kontrole i slobode. Svi moji mehanizmi odbrane počeli su da divljaju. Ne mislim samo na emotivne, lične mehanizme odbrane, nego i književne. Odbijala sam da budem lik u ljubavnoj priči jer mi je bilo lakše da budem cinična. Problem je bio književni – nisam znala kako da opišem ljubav bez upotrebe klišea. Istovremeno, htjela sam da ironizujem svoju potrebu da kontrolišem osjećanja. Tačno je – moramo da radimo, moramo da jedemo, moramo da dođemo do kraja mjeseca, ali preživljavanje nije isto što i život. Život su tajlandske nudle od pet evra dok on trči pet kilometara da te vidi. U šorcu za hlađenje dupeta. Nema veze ako je sve samo dopamin. Nema veze što je osuđeno na propast. Bez toga sve drugo nema mnogo značaja.

Iz "Crvenog kofera" saznajemo i da radite na novom romanu. Čime se u njemu bavite i u kojoj je fazi rukopis?

Kada bih ti rekla, morala bih te ubiti. A neću, draga si mi. :)