Lana Bastašić jedna je od najpoznatijih postjugoslavenskih književnica tzv. mlađe generacije. Rođena je u Zagrebu, odrasla u Banjoj Luci, radila u Barceloni, a sada živi između Beograda i književnih rezidencija. Autorica je tri zbirke kratkih priča – "Trajni pigmenti", "Vatrometi" i "Mliječni zubi", knjige priča za djecu "Nastja crta sunce" i zbirke poezije "Triptih o Bosni i umiranju". Za roman "Uhvati zeca" dobila je Evropsku nagradu za književnost 2020. godine i međunarodnu nagradu Latisana per il Nord-est 2021. godine. Roman je bio uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu "Biljana Jovanović" te je preveden na 18 jezika. Razgovarale smo preko Zooma na relaciji Zagreb – Berlin, veza je pucala više puta jer je isticalo onih besplatnih 45 minuta, ali nismo se dale ni stale.

U vašoj službenoj biografiji piše da "ponekad" živite u Beogradu. Ipak, s obzirom na staru dobru poslovicu "dom je tamo gdje je mačka", a imate baš dosta fotografija na društvenim mrežama s mačkom, gdje su mačka i dom?

To je tehnički sestrina mačka, ali kako sam živjela s njima u Beogradu i bila dosta kod kuće, Ruža je postala moja mačka. U Beogradu je i jako mi nedostaje.

Otkad ste stigli u Berlin, zvijezde na Instagramu postale su vaše biljke?

Početkom februara došla sam na jednogodišnju rezidenciju u Berlin, na program Umjetnici u Berlinu DAAD-a (Deutscher Akademischer Austauschdienst), jako sam sretna što sam tu. U stanu ne smijem imati cimere ni životinje, zato imam biljke, sa mnom žive Eugen i Mjuriel s kojima ću provesti berlinsku godinu.

 

Odlučila sam da mi je pisanje vokacija

Tko je bila Lana Bastašić prije Lane Bastašić, kada ste počeli pisati i kako je došlo do objave prve zbirke priča 2010. godine?

Pišem oduvijek. Kao i mnoga djeca imala sam dnevnik kada sam bila mala. A prva priča, "Druga crta", koju sam poslala na zrenjaninski konkurs Ulaznica, i za koju sam dobila drugu nagradu, nastala je nakon prakse u Medicinskoj školi Banja Luka. Dok sam bila na praksi na ginekologiji, promatrala sam kako su tretirane žene koje su došle na abortus, odnos medicinskih sestara prema njima, razliku u tretmanu kćeri nekih moćnika i običnih žena. Nakon toga, tokom studija engleskog jezika i književnosti, napisala sam još tri duže priče i vidjela da je Studentski kulturni centar Kragujevac raspisao konkurs za prvi rukopis. Kako nisam poznavala apsolutno nikoga iz književnog svijeta, bilo mi je logično slati priče na konkurse i u časopise, i, eto, priče su prošle, knjiga "Trajni pigmenti" je objavljena u ediciji "Prvenac". Ipak, sve do objave romana na književnost nisam gledala kao na profesiju jer financijski i nije mogla da bude i boljelo me što mi nešto čim se želim baviti "mora" biti hobi. U jednom sam trenutku donijela svjesnu odluku da je ovo moja vokacija i da moram da riskiram i onda se sve nekako i posložilo. Naravno, uvijek je lakše kad imaš roman jer tržište voli romane, ali mislim da ima i do odnosa svih nas, kolektivno i individualno, prema spisateljskom poslu.

Kako ste zarađivali za život dok vam je književnost bila "samo" hobi?

Na promociji svoje zbirke u kafiću u Banjoj Luci vidjela sam na šanku oglas da traže konobaricu pa sam idući ponedjeljak došla raditi. To mi je bio jedan od prvih poslova, a uskoro sam dobila poziv s biroa i bila sekretarica nekim advokatima, predosadan posao. Nakon završetka mastera, otišla sam u Prag po certifikat kako bih mogla predavati engleski kao strani jezik i dobila sam posao u Barceloni, u kojoj sam narednih sedam godina bila profesorica engleskog po raznim privatnim školama.

Pišem oduvijek. Kao i mnoga djeca imala sam dnevnik. A prva priča, "Druga crta", koju sam poslala na zrenjaninski konkurs Ulaznica i dobila drugu nagradu, nastala je nakon prakse u Medicinskoj školi Banja Luka

Često su vas u intervjuima ispitivali o našim jezicima i jeziku, kažete da pišete na srpsko-hrvatskom, evo ja vam postavljam pitanja na hrvatsko-srpskom, bome smo subverzivne. Ipak, više me zanima vaše iskustvo suživota sa španjolskim i katalonskim jezicima iz vremena kada ste živjeli u Barceloni?

Učila sam malo španski još u Banjoj Luci, ali su svi moji novi prijatelji, kao i porodica mog tadašnjeg muža pričali katalonski, do selidbe nisam bila svjesna da je to svakodnevni jezik mnogim ljudima. Postoji stav da je u Barceloni dovoljno pričati španski, što je po meni jedan kolonijalni imperijalistički stav. Bilo mi je normalno učiti i pričati dva jezika u bilingvalnom gradu. Katalonski mi je poslije pomogao, mogu dosta da razumijem talijanski zbog njega.

Znači, učenje katalonskog nije bio politički čin?

Učila sam ga bez nekih političkih stremljenja, ali onda sam upoznala dosta ljudi koji se sjećaju vremena kada je katalonski bio zabranjen, upoznala sam se i s tadašnjom katalonskom ljevicom. Španjolska je zemlja u kojoj sam vidjela kako ljudi dižu na ulici desnicu u "Sieg Heil", ali i zemlja u kojoj je, 2017., dan nakon terorističkog napada na barcelonskoj Rambli, organiziran protest protiv islamofobije. Građanski neposluh u toj je zemlji, pogotovo u stvarno inkluzivnoj Barceloni, jako važan.

Početak pandemije koronavirusa proveli ste sasvim neplanirano u Zagrebu, a dnevnik "2020.", koji ste pisali s pet kolega, regionalnih književnika i književnica, dobio je sasvim neočekivani smjer.

"Dnevnik" smo Luiza Bouharaoua, Rumena Bužarovska, Danilo Lučić, Dijana Matković, Nikola Nikolić i ja isplanirali još 2019. i stvarno nam je bila ideja da pišemo o raznim nama bitnim temama, ali, eto, pojela ga je korona. U trećem sam mjesecu došla u Zagreb, zatvorile su se granice i nisam mogla izaći iz zemlje. Osjećaj da sam u svom rodnom gradu, a u tom gradu nemam svoj krevet, i ne znam koliko ću morati biti gošća, bio je stvarno čudan. Presudna je bila solidarnost kolega i kolegica. Dubravka Ugrešić mi je rekla: "Evo vam stan, ključ, ostanite koliko hoćete." Sven Popović i njegovi roditelji su mi bili kao obitelj. Imala sam neke komšinice koje su bile u samoizolaciji jer su doputovale iz Amerike pa sam šetala tuđe pse u tuđem, a mom gradu, oblijepljenom trakama nakon potresa.

Zbirku priča "Mliječni zubi" pisali ste ni manje ni više nego za radnim stolom Dubravke Ugrešić?

Tako je, Dubravka Ugrešić mi je dala svoj stan na neodređeno nakon što smo samo jednom popile čaj. Kako je njen život u Amsterdamu, stan je poluprazan, na policama su samo strana izdanja njenih knjiga, i onda shvatiš da dok piješ jutarnju kavu gledaš u sabrana djela vlasnice stana i nekako ti se sve što toga dana napišeš čini nedovoljno dobro (smijeh).

Na poziv urednika Semezdina Mehmedinovića 2021. godine pišete druge dnevničke zapise, knjigu "Crveni kofer" s rezidencije u Cirihu. Među ostalim, pišete i o boravku u bolnici zbog operativnog zahvata vezanog uz reproduktivno zdravlje. Kako funkcionira švicarski zdravstveni sustav?

Srećom, u sklopu rezidencije imala sam zdravstveno osiguranje, koje inače nemam, ni u Bosni ni u Srbiji. Ginekologinja je bila fenomenalna, doktorica mi je nakon operacije rekla da je odličan trenutak da primim HPV vakcinu. Odgovorila sam joj da imam 34 godine, čula sam da se vakcina daje maloljetnim djevojčicama pa me informirala da najnovija istraživanja pokazuju da se vakcina može primiti u bilo kojoj dobi kada nemate virus u tijelu. Dvije sam doze primila u Cirihu, treću, koju sam trebala primiti u Beogradu, morala sam nabavljati preko neke apoteke na crno i platiti 140 eura. Iskustvo koje također pamtim je da mi je ginekologinja objasnila da ne moram trpiti bol – na pitanje treba li mi nešto protiv bolova nakon biopsije maternice, rekla sam da boli podnošljivo pa da ne treba. Onda smo razgovarale o tom kako su žene naučene da moraju trpiti i da je naša bol nekako uvijek manje važna.

(Foto: Vladimir Nićiforović)

U Berlinu pišem drugi roman

Roman "Uhvati zeca" preveden je na 18 jezika. Koliko god je njegova priča univerzalna, prostor u kojem se dešava izuzetno je važan za odrastanje samih junakinja. Ima li razlike u recepciji romana na Balkanu i na Zapadu?

Recepcija se razlikovala od zemlje do zemlje. Na primjer, u Njemačkoj žensko prijateljstvo stvarno nije neki spektakularno nov motiv i ne podcrtava se kao kod nas. Dijasporu zanima nostalgija, ponekad me čak malo i smetalo pretjerano nostalgično čitanje knjige jer sam nostalgiju, makar kroz Lejlin lik, pokušala da izbjegnem. U Srbiji te odmah prozovu drugosrbijankom i stranom plaćenicom jer zašto ne pišeš o srpskim žrtvama u Hrvatskoj. Najmanje sam reakcija dobila iz Banja Luke, tužno je kad dođeš u Berlin i vidiš knjigu u svim knjižarama, a ne vidiš je u svom gradu, pogotovo ako napišeš knjigu o tom gradu. Različita su čitanja, na primjer u Kataloniji se ljudi identifikuju s promjenom imena u knjizi jer su mnogi morali da koriste španska imena za vrijeme Franca, a na američkim čitateljskim klubovima knjigu su tretirali kao road trip, jedna mi je novinarka čak rekla da nije jasno na koji rat točno mislim u romanu. Kontaš, mi znamo sve o njima, tko im sjedi u Vrhovnom sudu, pratimo im političarke, oni ne znaju za Bosnu i rat.

U trećem sam mjesecu došla u Zagreb, zatvorile su se granice i nisam mogla izaći iz zemlje. Presudna je bila solidarnost kolega i kolegica. Dubravka Ugrešić mi je rekla: "Evo vam stan, ključ, ostanite koliko hoćete."

Osjećate li pritisak pišući drugi roman nakon uspjeha "Zeca“?

Važno mi je da se ne ponavljam, ne želim da svi moji romani budu napisani istim glasom pa naravno da znam da osjetim pritisak i strah – kao da nekog lažem da sam spisateljica i da mi se zapravo samo jednom posrećilo. Ali, evo baš sad u Berlinu pišem taj drugi roman jer sam rekla sebi: imaš pravo i da napišeš osrednju knjigu. Plan je da roman bude gotov iduće godine pa ćemo da vidimo. Ima toliko spisateljica koje obožavam, a koje su pisale i fenomenalne romane i samo okej romane, ne moraš da budeš savršena da bi imala svoje mjesto za stolom. Po meni je to isto dio seksističke književne kulture, imam pravo da budem dio ovog dijaloga samo ako napišem nešto spektakularno.

Surađujete s mnogim regionalnim književnicama i međusobno se javno podupirete, čini mi se da se to i dalje smatra nekom iznimkom u književnom polju?

Neke od tih sjajnih žena su mi baš bliske prijateljice, nevezano za to što su mi i kolegice, a solidarnost je direktan odgovor na kapitalistički književni koncept i hijerarhijsko gledanje na književne "rezultate", kao da postoji jedan pobjednik. Nije li logično da želimo da se poveća broj čitalaca, a on se povećava tako što svi skupa pišemo što više dobrih knjiga. Uvijek kažem, ako selo ima jednog pjesnika, neće biti ni književnog festivala ni časopisa ni biblioteke. Recimo, jako sam sretna što je zbirka "Nikamo ne idem" Rumene Bužarovske prevedena na engleski jezik pa mogu svim svojim ljudima vani da preporučim tu divnu knjigu. Osjetim neki ponos, a i ljudima će biti jasnije odakle i ja dolazim kada je pročitaju, meni je zdrav razum da se međusobno promovišemo.

S Lamijom Begagić i Lejlom Kalamujić organizirali ste književna druženja "3+3 sestre", o čemu je riječ?

Nas tri smo u jednoj sarajevskoj kafani došle na ideju da imamo književne večeri na kojima tri spisateljice govore o neke druge tri spisateljice, a ne otkrijemo unaprijed o kome ćemo da pričamo. Te su večeri prošle odlično, družile smo se u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Rumena je koncept prenijela i na Makedoniju. Skroz smo otvorene da bilo tko "kopira" ideju, organizujte se.

(Foto: Vladimir Nićiforović)

 

Djetinjstvo me kao tema opsjeda

Zbirka priča "Mliječni zubi" govori od onome mračnome u našim djetinjstvima. Odakle motivacija za knjigu u kojoj su glavni likovi djeca?

Djetinjstvo je tema koja me kao spisateljicu već neko vrijeme opsjeda – dok sam pisala roman, shvatila sam da još želim da istražujem djetinjstvo, ali u onom obimu koji me zanimao, pojelo bi strukturu romana. Paralelno, već sam imala dvije priče s djecom kao glavnim likovima. Htjela sam da zapišem svoje iskustvo sa časa fizičkog, htjela sam napisati priču koju mi je mama ispričala – o slijetanju na Mjesec i dječjoj perspektivi tog događaja u jednom selu. Paralelno, privlačio me horor kao žanr, odnosno ono što se u engleskom kaže uncanny, nešto što je rubno, strašno i uznemirujuće, ali ti osjećaji u knjizi nisu sami sebi svrhom, nego govore puno o društvu u kojem odrastaju djeca. Istovremeno, knjiga "Fizika tuge" Georgija Gospodinova i priča o dječaku-Minotauru podstakla me da razmišljam o malim, budućim čudovištima i u kojim uvjetima oni nastaju. Ovo se sve dešava u trenutku u kojem u Srbiji kreće priča o padu nataliteta i onda sam shvatila da ima smisla pričati kako se ustvari ponašamo prema toj djeci kada nisu samo brojevi u knjizi rođenih, nego mali ljudi od krivi i mesa.

Na proteste dolazim kao građanka, nekad nemam dovoljno vremena jer putujem i radim druge stvari, ali gledam žene, aktivistkinje koje obavljaju odličan posao i moram da podržim uvijek kada mogu

Izjavili ste: "Feminizam nikoga ne ugrožava i nikome ništa ne oduzima. Ako vam to nije jasno, niste uradili zadaću." Mnogi zadaću uradili nisu, ali vi ste i dalje aktivni na raznim protestima, zašto vam je važno izaći na ulicu?

Čudno mi je da itko tko je imao iskustvo raspada Jugoslavije može da misli da je u redu uzimati stvari zdravo za gotovo. Također, ako gledamo vijesti iz Evrope, iz Amerike, vidimo da je toliko lako izgubiti osnovna prava ako ih malo pustiš, svjesna sam toga do granice paranoje. Sve je moguće, pogledajte istoriju Afganistana, mogu da zamislim da je za 50 godina ženama u Hrvatskoj ili Bosni zabranjen abortus. U našem narodu postoji uzrečica "ma, pusti budalu". Neću da puštam budale, kad ih pustiš, budale prevladaju. Nisam dio nikakvog udruženja, na proteste dolazim kao građanka, nekad nemam dovoljno vremena jer puno putujem i radim druge stvari, ali gledam žene, aktivistkinje koje obavljaju odličan posao i moram da podržim uvijek kada mogu. Jako mi je bila važna priča Marije Lukić, protesti radi Informera i rodno uvjetovanog nasilja u Beogradu. U Barceloni sam bila na moćnim osmomartovskim marševima.

U "Crvenom koferu" navodite da su vam životne smjernice da pišete, da putujete, da volite i da zajebavate fašiste. Na koje načine zajebavate fašiste?

Ja sam kao onaj meme koji govori "dušo, ne mogu da dođem u krevet jer netko u dva ujutro na internetu nije u pravu". Vjerujem da na sve treba odgovoriti, radi čega sam i navukla na sebe dosta hejtera, ali rat ne počinje prvim ispaljenim metkom, femicid ne počinje fizičkim nasiljem, sve počinje upravo u jeziku i prvo netko izgovori strahote. Zato mislim da je važno prozivati, provocirati, nekad i humorom, biti glasna, jer će to možda pročitati neka šesnaestogodišnjakinja kojoj će biti važno da postoje neki ljudi, neke žene, koje je razumiju. Diskriminacija kreće u jeziku i tu je također treba hvatati. Ne mogu da bacam flaše na protestima jer sporo trčim i mala sam, ali mogu da tipkam u dva ujutro.

Hrvatski jezični portal kaže da je nada "očekivanje budućeg dobra". Što dobro očekujete?

Nadu mi daju mladi ljudi koje upoznajem u srednjim školama – u gimnaziji u Sremskim Karlovcima upoznala sam mlade pankere i djevojčice koje su izborile besplatne uloške u školi. Ta generacija je sjajna, nemaju zumeri više strpljenja i ne ćute, ne srame se što su feministkinje i feministi, oblače se kako žele, govore što misle. Mi milenijalci smo bili melanholični i opsjednuti sami sobom, zumeri se shvataju manje ozbiljno, ako ne skliznu u cinizam, čeka ih borbenija budućnost.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma