Riječka autorica Eva Simčić, doktorandica postjugoslavenske književnosti na Sveučilištu u Oslu te prošlogodišnja dobitnica nagrade Sedmica i kritična masa za kratku priču "Maksimalizam", ove je godine objavila svoj roman prvijenac, "Četiri lakta unutra" (VBZ). Priča je to o stanju metalne bolesti i pokušajima pronalaska pomoći, a radnja se osim u Rijeci većinski odvija u Oslu. O mentalnim bolestima Eva piše bez romantizacije, a sama kaže kako je roman nastao iz potrebe da zabilježi ono na što nije naišla u obradama teme s kojima se ranije susretala, imajući u vidu neku raniju sebe kojoj bi mnogo značilo da je postojao uvid u takvo iskustvo.
Tijekom života Eva je čitala brojne književne tekstove u kojima se mentalna bolest javljala kao motiv ili tema, ali je stekla dojam kako je riječ o rubnim i nerazumljivim fenomenima, odnosno iskustvima s kojima nema dodir.
- Zato ponekad "Četiri lakta" zovem "fenomenologijom mentalne bolesti". Protagonistkinja vas tjera da s njom ostanete unutra i polako promatrate poznato kao teren koji treba propitati jer obitelj, partneri, susjedi, nadređeni, vi sami… svi mogu proživljavati vrlo teške stvari, ali ne znati da je u pitanju neki oblik psihološkog problema jer je ideja normalnog s kojom baratamo uvjetovana time da je normalno da je svima teško. Kada čitate knjige u kojima su duševne boli nešto što se događa junacima modernističkih romana u skupim sanatorijima ili serijskim ubojicama u Americi, postanete uvjereni da je u pitanju nešto vrlo daleko, a zapravo je vrlo vjerojatno da o takvom iskustvu znate mnogo više nego što mislite, iako nemate alate za prepoznavanje – govori Eva.
Iako beletristika, "Četiri lakta unutra" ispunjena su opširnim fusnotama i etnografskim momentima, a Eva objašnjava kako je takva i većina književnosti koju voli – u klasičnu narativnu formu upliće činjenice, što smatra vrlo stimulativnim oblikom igre koji joj omogućuje da pobliže razmotri nešto o čemu ranije nije razmišljala, nešto što bi joj izvan književnog konteksta puno teže privuklo pažnju.
- Neovisno o tome radi li se o poznatim ili nepoznatim informacijama, obraditi neki fenomen istovremeno etnografski, filozofski i književno, iziskuje umješnost povezivanja i balans u tome da nijedan od registara ne kanibalizira drugi. Svatko tko je čitao Sebalda zna kakvo je zadovoljstvo u analizi Rembrandtove slike ili pak u kratkom istraživanju kretanja riba pronaći metafore koje suptilno pokreću radnju – govori nam Eva.
Jedno od ovakvih istraživanja koje je isprepleteno s radnjom knjige jeste o reborn-bebama, odnosno vrlo realističnim lutkama "za usvajanje" koje se često kupuju zbog navodnog terapeutskog djelovanja ili iz kolekcionarskih razloga. Kako nam Eva objašnjava, reborn-bebe su primjer začudnosti koja dobro reflektira određene sociokulturne obrasce norveškog društva jer ukazuju na istovremenu potrebu za bliskim kontaktom i vrlo suženu mogućnost da se takav kontakt realizira neposredno.
Naslovnica romana
Kako radnja prati put potrage za pomoći, tako je vidljiva i dehumanizacija do koje dolazi uslijed dijagnosticiranja mentalnih bolesti te liječenja, kao i brojnih zavrzlama norveške birokracije, odnosno države koju Eva poluironično naziva Najboljom državom na svijetu. U kompliciranom putu do pomoći dolazi i do otvaranja klasnog pitanja, a mentalne bolesti u velikom broju slučajeva treba promatrati u kontekstu istog pitanja - ako ste odrasli u lošim socioekonomskim uvjetima, veća je šansa da ste bili izloženi kompleksnim obiteljskim dinamikama, nasilju, egzistencijalnim anksioznostima, i nije neobično da navedeno ostavlja trajne tragove na mehanizme kojima se nosite sa svijetom, a da isto pritom proživljavaju svi oko vas pa to smatrate normalnim, objašnjava Eva.
- Ne kažem da to nije slučaj u višim klasama jer je u različite oblike materijalnog blagostanja vrlo lako zapakirati svakojake čahure toksičnosti. Ipak, čini mi se kako je u takvim situacijama lakše uočiti problem (zato što ono što je slučaj za vas ne mora biti i slučaj za okolinu), ali i imati pristup resursima za njegovo rješavanje. I u Hrvatskoj i u Norveškoj se na dijagnostiku i na terapiju dugo čeka, no onaj tko ne ovisi o mehanizmima zdravstvenog sustava i može priuštiti privatnika, pomoć može dobiti ranije i u većem opsegu. U svojoj bliskoj okolini naišla sam na mnoge koji su od terapije odustali upravo zato što im se činilo kako je financijski neizvediva – govori Eva.
U kontekstu mentalnih bolesti ističe se i transgeneracijski pogled i trauma za koju Eva govori kako je vrlo složena tema te da ne treba očekivati da će starije generacije prihvatiti taj pojam kao okvir za razumijevanje vlastite situacije. Naša je regija višestruko obilježena prekinutim mladostima zbog čega se ni ne može gledati bez empatije.
- Generacija kojoj pripadam, dakle ona stasala nakon rata 1990-ih, prva je dobila prostora adekvatno adresirati to pitanje u drugom kontekstu baš zato što oni ranije za to nisu imali uvjete. Drugim riječima, ako su biznono i biznona bili u Prvom svjetskom ratu, nono i nona pretrpjeli Drugi, mama i tata rat 1990-ih, njihova su iskustva bila usmjerena na preživljavanje i s obzirom na prilike, radili su najbolje što su mogli. Iz takvog povijesnog i kulturnog džumbusa nemoguće se probiti neokrznut. Izazov s kojim se trebaju suočiti nove generacije leži u tome da se ima obzira prema onima prije, a da se ne usvaja model njihovog rješavanja problema – govori Eva te dodaje kako možda ne možemo promijeniti svoje roditelje, ali možemo naučiti kako s njima suosjećati, kako detektirati ono što je u našoj percepciji internalizirano kao naše vlastito, a zapravo uvjetovano kaosom u kojem su oni živjeli i kako na tim temeljima stvarati nove dinamike baš zato što želimo zaustaviti niz.
O tome kako je u Norveškoj biti imigrant, što je Eva bila pet godina, kaže da se vrlo brzo morala otrijezniti od mita o vlastitoj fleksibilnosti i o jednostavnim prilagodbama drugoj kulturi.
- Norveška je blizanac, ja sam rak i to nije moglo ići. Dugo sam odbijala prihvatiti da je ponekad u redu promijeniti plan. Ranije sam vjerovala da je povratak vrsta neuspjeha jer sam odlazak zamišljala kao neku vrstu testa u snalaženju. Danas mi se čini da je važno upoznavati druge gradove i u njima živjeti bez da se želja za povratkom osuđuje ili samoosuđuje – kaže Eva.
Norveško iskustvo ponudilo joj je nužan korektiv u razmatranju poslovne etike, balansa privatnog i poslovnog, očekivanja od radnog mjesta jer je vidjela kako modeli rada mogu izgledati kada im se pristupa promišljeno i bez ideje maksimalne odgovornosti na minimalnom broju radnika.
- Nedostaje mi turska tržnica, izvrsna indijska hrana, nedostaju mi parkovi i mogućnost da pas ide sa mnom u tramvaj i ljekarnu ili da vikendom istražujem kvartovske buvljake, ali me razina izolacije ipak vratila u Rijeku. Poslije korone postalo je moguće da se lakše živi na više lokacija i nadam se kako ću imati još prilike živjeti u Berlinu, Beču i Beogradu i veseli me kakve ću još osobnosti ucrtavati u svoje navike – zaključuje Eva.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
