Monografiju ‘Željezara Sisak, tvornica čelika i života’ uredio je Đuro Tadić, a tekstove u njoj obradio Danijel Trošelj. Ova formatom, ali i sadržajem velika i na svoj način teška i tužna knjiga (nešto više od 600 stranica), sastavljena je iz tri dijela. Najveći, središnji dio čini reprint radničkih novina ‘Vjesnik Željezare’, koje su kao dvotjednik izlazile četrdesetak godina, koliko je i trajala moderna povijest ovog kolektiva (od 1952. do 1994.). Oko tog zaranjanja u arhivu, podsjećanja na vlastiti radni vijek, u želji da se ostavi neki trag, ‘spomenar za naraštaje’, kad za njega, kao ni za proizvodnju u Željezari više nema naručioca, pletu se dva druga, manja, ali jednako važna dijela ove izuzetne monografije. Jedan je predgovor samog Tadića, a drugi svojevrsni pogovor, sjećanja iz pera dugogodišnjih rukovodilaca Antuna Čavića, Ivana Modronje, Miloša Petrovića, Vladimira Slošića te novinara Zdravka Strižića. Tu je i članak ‘Povratak u Sisak’ pjesnika Mile Stojića, svojedobno jednog od dobitnika književne nagrade Željezare, objavljen 2004. u tjedniku Feral. Stojić priča kako su početkom zadnjeg rata u radionicama izrađene granične rampe, ‘robusne platforme, načinjene od mreža sisačkih bešavnih cijevi. I taman kad su dužinu hrvatske kopnene granice načičkali tim cjevastim platformama, željezara je morala prestati s radom, jer nisu više pristizale sirovine preko tih granica, iz Bosne i Crne Gore’.
Ne radi se o timskom istraživanju, kao što je bilo ono nedavno grupe mlađih autora o tvornici Borovo, već ‘samo’ o potrebi proizašloj iz inicijative nekolicine i u realizaciji takoreći jednog čovjeka, Đure Tadića. Zato su i dometi analize skromniji, a prijeti im i samo jedan naknadni pogled, onaj rukovodilaca, iako su radnici i njihovo glasilo glavni junaci ove knjige. No tko zna i želi čitati, saznat će puno o životu Željezare i Siska.
Odlučili smo se slijediti dvije linije od mnogih, koje se daju iščitati iz radničkih novina i današnjih sjećanja sudionika tog svojedobno velikog privrednog pothvata. Nazovimo ih namjerno ‘bazom’ i ‘nadgradnjom’ i reducirajmo na podatke i razmišljanja o samoj materijalnoj proizvodnji koja se tu događala s jedne te kulturnoj nadgradnji, simboliziranoj u dvije poznate manifestacije, koloniji likovnih umjetnika (o sudbini tamo nastalih djela već se pisalo, pa i u Novostima) i književnoj nagradi Željezare Sisak, s druge strane. Preskočit ćemo što je sve Željezara značila za grad Sisak, kako je pomagala i stvarala infrastrukturu, od stambene do svih drugih, današnjim rječnikom rečeno ‘javnih dobara’. Počnimo djelomičnim iznošenjem podataka iz tablice pri kraju uvodnog teksta Tadića. Tamo se kompariraju tri godine: početna 1951., vrlo uspješna 1989. i 2016. (tekst je pisan 2017.). Ukupan broj zaposlenih 1951. je bio 1.747, a 1989. godine 13.692. Više i visoko obrazovanih bilo je na početku osmero, a ‘89. njih 1.202. Što se i kad proizvodilo, izraženo u tonama, mijenjalo se kroz godine. Na početku su to bili mrki ugljen, željezna ruda, sirovo željezo, odljevci. Na kraju koks, sirovo željezo, čelik, trake, gredice, šavne i bešavne cijevi, odljevci i drugi metalni proizvodi. Bez da navodimo brojke, recimo kako se proizvodnja kroz desetljeća povećala nekoliko desetaka puta. Za razliku od spomenutog Borova, koje je već sredinom 1980-ih zapalo u proizvodne probleme, Siščanima je tada, usprkos turbulencijama na svjetskom tržištu teške metalurgije, baš išlo. Naknadnom pameću mogli bismo reći kako su oni, zbog svog položaja u Jugoslaviji i položaja Jugoslavije u svijetu, od krize, kao posrednici između Istoka i Zapada, donekle i profitirali. No bio je to bum pred slom. Smrt, rekli smo, nije nastupila odmah, razaranjem Jugoslavije, ratom i pretvorbom i privatizacijama u prvom krugu. Smrt je nastupila ‘tek’ nakon 2000., pa u svim rubrikama naše tabele, o brojkama zaposlenih, obrazovnoj strukturi, tonama proizvedene robe, za 2016. svugdje piše ista cifra – nula.
Što je to industrija željeza, pita se u lijepoj crtici autor Tadić, pa odgovara: to je obrada zemlje. Najprije treba kopati zemlju u kojoj ima željeza, poput one u Bešlincu, zemlju u Tremušnjaku u kojoj ima ugljena, zemlju u Gradusi u kojoj su nađeni talionički dodaci. Onda sve to staviti u visoku peć i tako istaliti sirovo željezo. Poslije mu dodati ugljik i druge sastojke, taliti u Siemens-Martinovoj peći da bi se dobio čelik. Od čelika su se u valjaonicama izrađivale gredice, trake, profili i cijevi. Koliki ljudi su stradali od kipuće vode, a radi se o vrućini od stotinu stupnjeva Celzijevih, dok je točka taljenja čistog željeza 1.534 stupnja. Njega se dalje toplinski obrađuje, a dobivanje čelika odvija se na temperaturama od 1.800 stupnjeva. Mjerna jedinica u metalurgiji je tona, pa ako te dodirne u kretanju, mrtav si. Isto vrijedi za visoke temperature. Takva proizvodnja traži veliku i dobru organiziranost, a greške su skupe. U Željezari Sisak do kraja 1969. smrtno su stradala 64 radnika. A bili su, vidjeli smo, sve bolje obrazovani, društveni i osobni standard im je rastao. I što je najvažnije: bili su subjekti jednog eksperimenta koji im je pokušao ne samo dati kruh nego i suverenitet nad rezultatima njihova rada. Vratiti dostojanstvo i neovisnost modernom roblju, dojučerašnjim (i današnjim) slugama i pokornim podanicima inozemnog kapitala, bilo je nešto o čemu su sanjali svi radnici svijeta, a mi smo i u stvarnosti socijalističkog samoupravljanja iskušavali.
Željezara Sisak bila je među prvih 200 poduzeća koja su predana radnicima na upravljanje. Bilo je to 10. rujna 1952. i taj datum, a ne neki svetac zaštitnik ili lokalni plemić, bio je dan poduzeća. O tome Tadić piše: ‘Samoupravljanje je u praksi trebalo pomiriti dvije naizgled nemoguće suprotnosti: pravo upravljanja svih zaposlenika putem svojih izabranih predstavnika, a u kasnijoj fazi direktno svih zaposlenika s jedne strane i pravo upravljanja izabranih direktora s druge strane. Treći sudionik u upravljanju tvornicom bile su političke organizacije: organizacija SK, sindikalna i omladinska organizacija.’ Bez prostora da dalje razvijamo tematiku funkcioniranja samoupravljanja u Željezari, prenosimo konstataciju priređivača monografije: ‘Danas se to može činiti puka tlapnja, ali željezarci su ukazanu priliku zdušno prihvatili i izgradili novi humaniji život. U razvoju sisačke Željezare kroz samoupravljanje ostvarila se sinergija svih potencijala: uprava, struke, radnika, samoupravnih organa i političkih organizacija.’
Naša teza je da to Željezari i drugim velikim privrednim sistemima koji su organizaciono, pa i po nacionalnom sastavu zaposlenih previše podsjećali na Jugoslaviju, nova hrvatska država, bez obzira na izglede za poslovanje u promijenjenim okolnostima, nije htjela ni mogla oprostiti. Tako se u međuvremenu preminuli Miloš Petrović, direktor od 1989. do 2004., sjeća da je kao potpredsjednik Sabora (gdje je zamijenio Simu Raića) na sastanku s Tuđmanom tražio da ovaj spasi ne samo sisačku Željezaru već 14 velikih privrednih sistema u Hrvatskoj, koja treba rekonstruirati i u njima nastaviti proizvodnju. Dobio je maglovito obećanje, a što je od toga realizirano i kako, svi znamo.
Jedan od dobitnika Željezarine nagrade za književnost, Goran Babić, napisao je: ‘Gledao sam ovaj čelik, ovu grubu realnost jednog proleterskog života. I uspoređivao to, i nehotice, s krhkošću nekog susreta, s melodijom, s čudesnim postignućem nekog slikara. Kako je odijeljen i kako je jedinstven ljudski život i rad. Jer, kad stane ova visoka peć, stat će i ruka onog koji crta po hartiji.’
