Nakon pune dvije godine talijanska tvrtka ABS kao dio grupacije Danieli, jednog od jačih europskih proizvođača čelika, pokrenula je probnu proizvodnju u jednoj smjeni s oko 40 radnika u sisačkoj Željezari. Vlasnici tog nekadašnjeg metalskog giganta proizvodnju su zbog neizvjesnog ‘stanja na tržištu čelika’ prekinuli početkom prosinca 2015., pri čemu je stotinjak radnika dobilo otkaze, a menadžment je prebačen u talijansku središnjicu tvrtke. Nakon godina agonije neki pomaci su dakle učinjeni, mada s dvostruko manje radnika nego 2013., kad su Talijani Željezaru, u kojoj je do rata 1991. radilo – danas nezamislivih – 14.000 radnika, kupili od američke tvrtke CMC, koja je proizvodnju obustavila 2011. godine poslije četiri godine rada.
Sitnim koracima ka tržištu gazi i šibenski TLM (Tvornica lakih metala) u stečaju, za koji je nedavno u četvrtom krugu dražbe slovenska tvrtka Impol dala najpovoljniju ponudu od 73,3 milijuna kuna. Novi slovenski vlasnik je dakle unutra, još samo da preuzme nekretnine i pokretnine koje su mu dodijeljene. Kao što možemo vidjeti, a tih primjera ima još, u domaću metalsku industriju ušao je strani kapital jer državi ona očito nije od strateškog interesa.
Vedran Dragičević, predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske, kaže za Novosti da je unazad dvadeset godina u metalnoj industriji izgubljeno oko stotinjak tisuća radnih mjesta. U to proizvodnoj grani danas radi između 80 i 90 tisuća radnika, čija je plaća od 20 do 25 posto manja od prosjeka na državnoj razini i iznosi oko 4.800 kuna bruto. Pitamo ga kako komentira aktualno stanje u metalnoj industriji.
- Velika je stvar ako bi Željezara proradila s obzirom na to što se događalo s njom u prošlosti. Što se tiče TLM-a, slovenski Impol je ipak ozbiljna tvrtka koja se bavi samo metalnom industrijom, poznaje tržište i ima dobre reference. Nadam se da su došli u ruke onih koji neće samo musti profit iz šibenske tvornice već će u nju i investirati - kaže Dragičević.
Što se tiče metalne industrije općenito, ona se pokazala žilavom u vrijeme dugogodišnje ekonomske krize u Hrvatskoj, pa i danas funkcionira unatoč svojoj usitnjenosti na tržištu.
- Najveći problem u ovom trenutku su male plaće koje nisu na europskoj razini u toj struci. Moramo puno više raditi na tome da u kolektivnim pregovorima povećamo plaće kako bismo zadržali radnike i ostali kadar koji je u Hrvatskoj, ali i u Europi vrlo cijenjen, pa stoga odlazi na rad u inozemstvo. U jeku rasprava o podizanju minimalne plaće bilo bi dobro kad bi ona u metalnoj industriji došla do granice od tisuću eura. Tako bismo zadržali radnu snagu. No država treba prepoznati strateški potencijal metalne industrije jer ako vi danas porinete četiri broda iz naših brodogradilišta u more, vama BDP skoči za dva do tri posto, što znači da ste dobili dodanu vrijednost. To pak generira veću potrošnju i poslovično punjenje proračuna. Uz turizam, kao strateške industrije vidim građevinarstvo i poljoprivredu. Neka u tim sektorima država investitorima smanji poreze i davanja pa će sve biti u redu - govori Dragičević.
Do sada je, nastavlja on, vođena pogrešna politika, posebno što se tiče aluminija i čeličana jer se smatralo da je bolje da ih ima što manje zbog velikog utroška električne energije. No struje imamo dovoljno, kvalitetnih radnika još i više pa bi metalnu industriju trebalo definitivno iskoristiti kao razvoju granu privrede. Potencijala i optimizma ima, poručuje sindikalac. Metalcima je teško, ali se ne predaju.
