Na ovogodišnjem ZagrebDoxu bit će prikazan i film "Hrvatskog narodnog preporoda" Gorana Devića o sedmodnevnici zgrade sagrađene za radnike Željezare Sisak iz koje se iseljavaju stari, a dolaze neki novi stanari. O ovom radu i stanju hrvatskog filma razgovaramo s autorom, predavačem na ADU, redateljem filma "Crnci" i niza dokumentaraca.
Zašto ste se i najnovijim filmom vratili Sisku kao rodnom gradu, odnosno još jednom aspektu života radnika nekadašnje Željezare?
Ovaj je film mogao biti snimljen bilo gdje. Praktički u svakom gradu gdje se u socijalističkom periodu gradilo stanove za radnike. U Sisku je sagrađeno cijelo naselje, mali idealni grad. Sistem je tada imao plemenitu ideju da radnik ima pravo participirati u ekonomskom višku koji je stvorio, što se u slučaju Željezare Sisak događalo i u praksi. Materijalna dobra u prostoru i ljudski odnosi snimljeni u ovom filmu su naša materijalna i nematerijalna baština. Zato se ovaj film može shvatiti kao svojevrsni nastavak mojih radova vezanih uz Sisak, prije svega "Buffeta Željezara" o zadnjim danima kafića u koji su svraćali brojni radnici Željezare, a koji je opustio nakon njenog zatvaranja.
Koliko su stanari zgrade, ali i drugi protagonisti filma bili otvoreni za suradnju?
Čim smo se pojavili s kamerom u susjedstvu, ljudi su nas "uzeli pod svoje". Moguće je tome pridonijelo to što smo radili gerilski, a kad radiš bez novca, naš narod to osjeti i odmah ti pomogne. Svi su nam dopuštali da ih se snima, što je rezultiralo velikim izborom materijala, a većina toga nije završila u filmu. Jako mi je žao da njegova arhitektura nije dopuštala da u njemu završi npr. više konverzacija gospođa s klupica. Možda jednog dana samo od tog segmenta napravim kratki film, jer su gospođa Vera i njene prijateljice naprosto divne. Imamo snimljeno desetak njihovih popodneva i taj je materijal veliko blago. Najtužnije od svega je to što ovaj film pokazuje jednu čvrstu susjedsku zajednicu koje zapravo više nema. Potres koji je zadesio Sisak iselio je sve stanare iz zgrade i svijet koji pokazujemo danas više nije tamo, naš film postao je arhivski materijal, baš kao i crno-bijele snimke kojim ga započinjemo. To se u neku ruku odnosi i na izbjeglice iz arapskih i azijskih zemalja koje se vide u jednom dijelu: od 60 ljudi koji su se u sklopu programa zbrinjavanja doselili u taj kvart, preko 50 njih je u manje od godinu dana otišlo dalje u Evropu, čak i prije potresa.
Koliko je trajalo snimanje i što je bilo s protagonistima?
Prve godine snimali smo s dvije ekipe nekih šesnaest dana, gotovo od jutra do mraka. Druge godine dobili smo potporu HAVC-a pa smo u komotnim uvjetima odradili još jednu rundu u potrazi za situacijama koje smo propustili godinu ranije. Baka Kaja Mesić, koja u filmu odlazi u umirovljenički dom, nedugo potom je, nažalost, preminula, a svi ostali protagonisti proživljavaju teške dane raštrkani u kontejnerima, kod rodbine ili u zamjenskom smještaju. Nadam se da će im ovaj film pomoći da zajednicu koju su jednom imali ponovno oforme, kad se za to stvore uvjeti.
Može li se reći da su likovi, u situaciji u kakvoj jesu, izgubili volju za nacionalnim i političkim prepucavanjima?
U ovom dijelu grada nikad nije bilo problema vezanih uz nacionalnost: kao i u svim gradovima ili njihovim dijelovima koji su nastali tako da su u njih došli ljudi sa sve četiri strane svijeta, po prirodi stvari tu ima viška tolerancije. Nisam primijetio da jedna skupina ljudi iz bilo kojeg razloga zazire od neke druge.
Koliko ta zgrada i ti likovi koji u njoj žive mogu simbolizirati hrvatsko društvo, ali i društva u regiji – posljedice tranzicije, krah industrije, crkvu koja preuzima neke funkcije države, odlaske iz zemlje radnog ili vojnog karaktera?
Kad snimam konkretne ljude, trudim se snimati ih kao osobe, ne kao predstavnike nekih društvenih skupina ili simbole ove ili one pojave u stvarnosti. No mislim da je legitimno pokušavati u materijalu kojim raspolažeš prepoznati dodatne slojeve. Drago mi je ako je sve što sugerira vaše pitanje iz filma prepoznatljivo i čitko.
Snimili ste dosta filmova vezanih uz Sisak i širu okolinu. Da li su to prepoznale institucije grada i županije?
Nikakvo priznanje nisam dobio niti ga u nekoj bližoj budućnosti očekujem, dovoljna mi je podrška to što mi građani Siska izlaze ususret kad god želim nešto snimati – ne odbijaju me, nego puštaju da ih snimam. A kad se pušta neki moj film u Sisku, u pravilu bude puna dvorana. Za neke filmove dobijemo sredstva, za neke ne. Ako je film vezan uz grad, nije teško tražiti sredstva za natječaju za sufinanciranje. Ona nisu velika, ali su jako draga i bitna jer osjećaš podršku ljudi i institucija za ono što radiš.
Koliko je korona utjecala na hrvatski film u smislu kvalitete i kvantitete ili promjena u načinu njihovog snimanja i produkcije? Kako kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti gledate na nove generacije studenata i autora, odnosno kakvi su njihovi radovi?
Mislim da se sada može zaključiti da je filmova definitivno manje. Sada izlaze oni snimljeni prije korone, koji su montirani u koroni i čiji su autori taktizirali oko toga kad da ih puste u život. I ja sam jedan od tih autora. Moram priznati da mi nije previše odgovarala ideja da pustim film u festivalski život koji će se sastojati od online prikazivanja. Jednako kašnjenje može se primijetiti i kod završnih filmova na ADU. Dosta odličnih studentskih ideja u koroni nije bilo izvedivo. Mislim da će se pad kvantitete osjetiti i u kvaliteti filmova.
U kojoj je mjeri važno što su se festivali održavali i u vrijeme korone, bilo online, bilo u terminima kad su mjere bile blaže?
Bit svakog filmskog festivala je ljudski susret i komunikacija. Online festivali su kao kava bez kofeina ili bezalkoholno pivo. Naravno, ljudi koji organiziraju festivale morali su pribjeći online varijanti da bi uopće preživjeli.
Ove godine Factum obilježava 25 godina djelovanja. Kako ocjenjujete njegov utjecaj na domaću dokumentaristiku?
Produkcija Factuma je živa filmska baština, nažalost temeljito nepogledana u društvu za koje je napravljena. Zajednica koja je platila nastanak tih filmova uskraćena je za njihovo gledanje jer ne funkcionira odnos filmske zajednice i javnog servisa koji bi te filmove po prirodi stvari trebao prikazivati. Dosadilo mi je tu priču ponavljati iz godine u godinu, ali stvari su naprosto takve.
Kakvi su vam planovi? Da li će sljedeći filmovi imati veze sa Siskom i da li ćete se ponovno upustiti u igranu formu s obzirom na to da su "Crnci" bili uspješni i nagrađivani?
Sljedeća tri rada koja su u raznim fazama dovršenosti neće biti o Sisku. U fazi smo grubog šnita filma koji se bavi radnicima TŽV Gredelja, snimali smo ga zadnjih deset godina i čini mi se da u rukama imam film drugačiji od svega što sam dosad radio. Teško je procijeniti, ali vjerujem da će se pojaviti krajem ove ili početkom sljedeće godine. Imam i dosta dobrog materijala za opservacijski film koji se bavi malim ljudskim razgovorima u redovima za kolektivno cijepljenje, a započeo sam i film o jednoj maloj zajednici kojoj prijeti skori nestanak zbog općeg dobra šireg društva. Igranoj formi se vraćam čim pozavršavam što sam započeo. Čak mi se čini da bih uskoro mogao sasvim normalno živjeti a da nemam neki film na kojem radim. Mislim da bi bilo zdravo da si priuštim i taj oblik egzistencije.
Da li vas još drži ideja o pravljenju serije o ratu 1990-ih iz arhivskih materijala?
Naravno. Jako bih volio napraviti tako nešto.
