DEINDUSTRIJALIZACIJA; proizvodno-radni i s njima povezani ekonomsko-politički procesi koji rezultiraju značajnim reduciranjima ili potpunim napuštanjem modelâ industrijske produkcije, to jest industrijalizacije, za koju su karakteristične politike masovne proizvodnje i zapošljavanja (npr. automobilska industrija, brodogradnja, metalurgija, rudarstvo... ili tzv. lake industrije poput tekstilne). To dovodi do velikih transformacija po pitanju tipova rada te profilâ radnih i socijalno-klasnih identiteta, bilo da je riječ o marginalizaciji zapadnjačkog, tzv. fordističkog tvorničkog radnika ili socijalističkog proletera.
Nakon duge epohe tzv. industrijske revolucije započete u drugoj polovini 18. stoljeća, koja je svojevrsne razvojne vrhunce doživjela u 1950-im i 1960-im godinama, uslijedili su počeci deindustrijalizacije u Sjevernoj Americi i Evropi. Ona se vezuje uz ekonomsko-političke trendove iz sredine 1970-ih, tadašnju stagnaciju, inflaciju, naftne krize i početak slabljenja modela "kompromisnog kapitalizma", to jest uzdrmavanje tzv. socijalne države blagostanja koja je kreirana nakon kraja Drugog svjetskog rata.
Deindustrijalizacija je povezana i s neoliberalnom restauracijom kapitalizma, s pojačanom financijalizacijom, te promicanjem novih radnih i proizvodnih tipova u vidu postindustrijskih djelatnosti – tzv. kognitivni kapitalizam, informacijsko-komunikacijska ekonomija, kreativne kulturne industrije, servisno-uslužni obrti itd. Deindustrijalizacija na zapadu praćena je svojevrsnom industrijalizacijom istoka, odnosno seljenjem proizvodnih postrojenja velikih korporacija u mnogoljudne zemlje s "fleksibilnijim" zakonskim regulativama, što u uvjetima globalizacije i shodno eksploatacijskom karakteru neoliberalizma nije rezultiralo društveno-radnim prosperitetom radnih masa, već praksama novog robovlasništva i ekocida, izrabljivanjem prekarijata i onečišćenjima prirodnog okoliša.
Na prostoru Jugoslavije, srodno mnogim drugim verzijama socijalizma, široko provedena industrijalizacija i njoj pripadajuća klasa industrijskih radnika-proletera bili su središnje poluge socijalističke modernizacije, ali i elementi za ideološku legitimaciju sistema. S raspadom te zemlje došlo je do ubrzanih procesa deindustrijalizacije u kontekstu tzv. tranzicije, pri čemu su do izražaja došla neokolonijalna obilježja na relaciji proizvodno-izvozno evropsko središte vs. uvozno orijentirana periferija. No u suprotnosti s uvriježenim stavovima i mišljenjima, a kako pokazuju neka recentnija istraživanja (na primjer ona provedena u Bazi za radnički inicijativu i demokratizaciju), procesi deindustrijalizacije i privatizacija u ranoj tranziciji tokom 1990-ih nisu prolazili bez radničkih i sindikalnih protivljenja, otpora i protesta.
