Nakon što je novosadsko Udruženje učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije pozvalo Udrugu specijalne policije RH, koju vodi Josip Klem, i Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, na čijem čelu je Dražimir Jukić, da dođu na sastanak i razgovore u Novi Sad, pozvanima su se osjetili reagirati predsjednik Zajednice udruga hrvatskih ratnih veterana i predsjednik HVIDRA-e, Đuro Dečak i Josip Đakić. Najprije je Dečak izjavio novinarima, a ovi objektivno nekritički prenijeli, kako pravila Svjetske veteranske federacije ne dopuštaju da agresori budu njihovi članovi.
- Budući da smo mi punopravna članica veteranske federacije, ne vidim o čemu bismo to razgovarali s ljudima koji su bili protiv RH, koji su mahom bili hrvatski državljani i činili ovdje zulume. Nema potrebe za bilo kakvim razgovorima - zaključio je Dečak kojega, vidimo, priroda rata u Hrvatskoj zbunjuje, pa je ovdje (i) građanski.
Za Klemovu izjavu kako bi veterani mogli pomoći u otkrivanju grobnica kaže pak kako to nije posao veterana, već državnih institucija.
- Znamo mi što oni znaju, znamo da znaju gdje su grobišta, ali od toga nema ništa. Moja udruga se neće u to uključivati - zaključio je Dečak, koji nije htio spekulirati o Klemovim motivima za ulazak u ‘pomirbeni biznis’, ali novinari su iskopali da bi mogla biti riječ o poslovnim motivima zbog kojih je Klem procijenio da mu za put do željenog sastanka s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem regionalno veteransko druženje ne može škoditi.
Mirovno motivisane veterane rata nije teško naći, među njima je jako puno ljudi koji žele mir, pravdu i sigurnost. Ali saradnja s veteranskim organizacijama, koje su često pod političkim i stranačkim patronatom, na polju pomirenja nije jednostavna – kaže Adnan Hasanbegović
Josip Đakić ovako je Hini obrazložio svoje odbijanje novosadske inicijative: ‘Srbija treba priznati da je izvršila agresiju na Hrvatsku i pokloniti se žrtvama.’ A evo kako antitotalitaristički i evropski nijansirano govori o svojim vječnim najdražim neprijateljima, srpskim veteranima: ‘Ti veterani su bili sastavni dio srbijanskih vlasti u vremenu paravojnih formacija i agresije na Hrvatsku, zajedno sa sadašnjim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem i premijerom Aleksandrom Vučićem. Jednako su četnici i jedni i drugi.’ Jednom četnik, uvijek četnik i jednom ustaša, uvijek ustaša – to su lozinke ukopanih vođa najdražih neprijatelja, koje u ovim krajevima ne čine opreku evropskim vrijednostima, onima o slobodnom protoku roba i kapitala, ako već ne i ljudi.
- Poziv je dobrodošao, a odbijanja nisu – to je višegodišnja kočnica bilo kakvom razgovoru. Svako uvjetovanje je vrlo loš stav, koji naizgled odaje odlučnost i nepokolebljivost hrvatske strane, no zapravo predaje moć drugoj strani i priznaje vlastitu nemoć da se vodi važan proces okončanja rata. Postoji i drugo uvjetovanje koje koči sudjelovanje hrvatskih branitelja, a to je pitanje legitimiteta, reprezentativnosti, lojalnosti, teza da ‘moramo usuglasiti stav’. To je također kočnica, jer nepotrebno i krivo stavlja udruge u poziciju institucija vlasti, a one to nisu i ne mogu biti. Udruge, a još više pojedinci, mogu, smiju i trebaju poduzimati iskorake u područja gdje je vlastima teško. Pritom se ne moraju usuglašavati, nitko od njih ne smije očekivati legitimitet koji nemaju, dakle da predstavljaju sve zainteresirane u procesu - za ‘Novosti’ kaže dugogodišnji mirovni aktivist Goran Božičević.
- Poziv nije iz vedra neba, kakav god da mu je trenutni povod koji se u medijima navodi, prethodi mu važan i nužan rad s ratnim veteranima barem od 2005., ako ne i od ranije, nekoliko organizacija, poput Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda, Centra za ratnu traumu iz Novog Sada, IZMIR-a iz Zagreba (koji ne postoji više), Miramide iz Grožnjana i drugih - dodaje.
Pitamo ga zašto rad koji daje tako dobre rezultate s pojedincima i grupama zapinje baš na veteranskim udrugama. Jer i sami smo prije dosta godina prisustvovali takvim treninzima, gdje se jasno uočavala razlika između ‘običnih’ bivših vojnika sklonih mirenju i ponašanja pojedinih, nikako ne svih, vođa tzv. braniteljskih udruga. Na naše inzistiranje kako su neke tzv. braniteljske udruge dio problema a ne rješenja i da su zbog njih mnogi aktivisti bili sumnjičavi ili su čak odustali od daljnjeg rada s veteranima, Božičević podsjeća da je pionirski rad na ovom polju bio onaj Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva i njihovih tribina ‘Četiri pogleda. Otkud ja u ratu? Kako ka trajnom miru?’ od 2002. do 2005. godine.
- Na ovim tribinama, organiziranima najviše u Srbiji i BiH, sudjelovali su i branitelji iz Hrvatske, no o tome se u Hrvatskoj malo ili ništa ne zna. Nažalost, u Hrvatskoj te tribine nismo uspjeli organizirati, no zato smo 2003. krenuli u otvaranje dijaloga mirovnih/ljudskopravaških udruga s braniteljskima, koji je izrastao u kvalitetan proces - kaže Božičević.
U svojoj studiji ‘Gradnja dijaloga. Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj’ on piše kako ‘branitelji nisu prepreka procesu pomirenja, oni su neizostavni dio toga procesa. Njihovo aktivno sudjelovanje, značaj i uloga moraju proći kroz fazu inicijacije. Dakle metodički je važno njihovo sudjelovanje od samog početka’. Božičević u razgovoru priznaje kako ‘politizacija i instrumentalizacija’ braniteljskih udruga koče procese pomirenja.
- Politici odgovaraju tenzije sa susjednim državama i ona se boji ili namjerno ne želi raditi na kvalitetnoj dubljoj normalizaciji. Baš zato je važno da branitelji samostalno ulaze u te procese - ističe.
Smatra da civilno društvo mora nastaviti raditi u pravcu pomirenja i predavati proces politici, institucijama. O tome u ‘Gradnji dijaloga’ piše i ovo: ‘Kada je riječ o Hrvatskoj, dok se pomirenje ne uspostavi na političkoj razini, teško je vjerovati da će sve ostale razine dati rezultate, što god se tamo dešavalo. S druge strane, kada se uspostavi pomirenje na političkoj razini, onda će efekti svih aktivnosti i projekata na drugim razinama biti multiplicirani. Dakle u osnovi, proces pomirenja i strategija moraju započeti na političkoj razini i dok se tu ne riješi problem, ne treba ulagati napore da se ide dalje.’
Pa ipak se, političkim procesima često usuprot, napori ulažu. Tako je prije otprilike mjesec dana grupa od tridesetak ratnih veterana različitih vojski iz Srbije, BiH i Hrvatske posjetila Pakrac, Daruvar i Lipik kako bi se susrela s domaćinima iz Udruge hrvatskog časničkog zbora Pakrac i daruvarske HVIDRA-e (koja očito ne slijedi slijepo svog predsjednika). Gosti su obišli mjesta ratnog stradanja i stradanja civila na tom području. To je bilo prvi put da je jednoj mirovnoj organizaciji, a radi se o Centru za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd, rekao nam je njegov član Adnan Hasanbegović, uspjelo organizirati nešto takvo u Hrvatskoj, a u suradnji s ratnim veteranima iz cijele regije.
- Razgovore o pomirenju treba voditi šira društvena zajednica, tj. svatko koga se tiče. A u društvima koja sebe još uvijek doživljavaju kao postratna tu bi spadala većina. Problem s novosadskom inicijativom može biti to što se predstavlja kao big dil u kontekstu pomirenja, a da zapravo, osim te simboličke slike susreta ratnika, čini se, nema druge perspektive. No ideja susreta ratnih veterana je dobra i takve stvari treba podržati i nadati se nekoj trajnijoj i temeljnijoj saradnji - kaže Hasanbegović.
- Proces pomirenja je daleko složeniji i unutar njega se krije mnogo prepreka. Kada se dođe do osjetljivih tema, države u regiji se gotovo preko noći znaju vratiti u ideološkom smislu u devedesete. I to je ono na što nas podsjećaju reakcije Dečaka i Đakića. Politike to koriste i vješto balansiraju i još uvijek dobivaju podršku javnosti - dodaje Hasanbegović.
- Mirovno motivisane veterane rata nije toliko teško naći, jer i među njima je jako puno ljudi koji žele mir, pravdu i sigurnost, pa čak bih rekao i da mnogi nacionalisti razumiju da rat nije poželjna pojava za bilo koju zajednicu. Ali ono što nam je predstavljalo poteškoću i što nije jednostavno jeste saradnja s veteranskim organizacijama na polju pomirenja, za što su nam bile potrebne godine rada. Te organizacije su nastale kao posljedica rata i s namjerom brige o socijalnom statusu boraca i organizovanju komemoracija žrtvama iz ratnog perioda. Vrlo često su pod direktnim političkim i stranačkim patronatom, u lokalnoj sredini znaju biti vrlo utjecajne i često su nosioci nacionalnih politika i identiteta zajednice. Svaka u imenu sadrži inačice: domovinskog/odbrambenog, otadžbinskog/odbrambenog oslobodilačkog rata i sam rat i sjećanje na ratne događaje i poginule daje im smisao - ističe naš sugovornik.
Koncept pomirenja u Hrvatskoj je mnogo manje prihvaćen nego u BiH. Naročito u političkom smislu, ali i među običnim ljudima koji često ne vide direktnu vezu i potrebu za pomirenjem.
- Hrvatska je pobijedila u ratu, Srba-neprijatelja nema previše i sad se uživa ‘sloboda’, tako da se ne vidi potreba za preispitivanjem ratne prošlosti i dijalogom s neprijateljem, a samim tim i pomirenjem. Jako je prisutno i antijugoslavenstvo i otpor prema regionalno orijentisanim inicijativama, a kako sam koncept pomirenja iz perspektive Hrvatske nosi dominantno regionalnu dimenziju, tj. saradnju sa Srbijom, BiH, Crnom Gorom i izbjeglim Srbima iz Hrvatske rasutima po regiji, to dodatno otežava stvar - ocjenjuje Hasanbegović.
