Dio ljeta provodim u kući u kojoj sam odrasla, činim to radi mame koja se oporavlja nakon izlaska iz bolnice. Inače, ona je dolazila k meni na otok. Ovdje su popodne omare takve da klonu udovi i glava, i mi zatvaramo vrata tarace, nitko ne progovara do večeri, palimo klimu i ležimo u tinelu jedna pokraj druge, dišući.
Omara je takva da je važno ne zaboraviti disati, od žege se možeš skloniti, temperaturu spustiti, ali fjaki se ne da pobjeći. Ne želim je dugo ostavljati samu, izlazim samo nakratko, ujutro dok se još može do dućana i pazarića pred poštom (ali ne prerano kad u spizu izađu sve penzionerke), i iza šest popodne, pola sata-sat, spustim se do mora koje je odmah na izlazu iz ulice.
Tako sam se ovog ljeta, nakon puno vremena, okupala na plaži na kojoj sam prvi put proplivala. Za razliku od "najljepših skrivenih plaža" za koje danas, da biste ih vidjeli trebate čekati red, moja plaža spada u najružnije neskrivene plaže i neka tako što duže ostane. Osim toga, ona je prva dobra točka odakle mogu uhvatiti signal za mobitel ili internet otkako je crkla bazna stanica.
Kad sam proplivala, imala sam nepune četiri, ali to nije nimalo neobično za djecu koja odrastu blizu mora, makar smo ponekad plivali s pantaganama doplutalima iz porta i tvorničkim ispustom. Za razliku od doba kad sam proplivala, more je sada puno čistije: tvornice su odavno zatvorene, kolektori ugrađeni, čak se i u portu vidi dno, što je razotkrilo onu mistiku iz koje je vrebala strava podmorja i pokazalo samo najplići plićak, ustajao i topao iznad zelenkastog mulja.
Ali eto, iako je more čistije, ova plaža ostala je neotkrivena najezdi kupača, možda zato što je tu, usred svega, odmah iza kantuna, gdje je nitko ni ne očekuje. A imaš sve. Možeš skakati motiku u plitko i na glavu u duboko, možeš se sunčati i uvijek možeš naći malo hlada, mali prirodni žal prepun sitnih, oku jedva vidljivih školjki, i mekani pijesak kad zagaziš u more, stijene su glatke, mul za izležavanje i dobar pregled na staro misto i dvorac s jedne, a grad s druge strane, dok ispred pogled bježi kroz marjanska vrata prema otocima i pučini.
U zaljevu ljepših i uređenijih plaža, ova je uvijek bila premalena ili prelokalna (na njoj se svi znaju), i radnim ljudima iz socijalističkih odmarališta na godišnjem, nekad, kao i danas strancima koji su se ovog ljeta definitivno vratili, možda u najvećem broju ikad, i u ovo turistima ne toliko privlačno mjesto.
Domaći gosti zbog besparice ni ovdje nisu česti, ali su se zato mnogi vratili ljetovanju u rodnim kućama, pod roditeljskim krovom, stisnuti sa starcima negdje u prizemlju, dok se na katu baškare turisti. U uskom kolopletu ulica sve je više zvjezdica na pročeljima kuća – nikad više od tri. Pa opet, sve je gotovo isto kao nekad, a ono što vrijedi za plažu, vrijedi i za ulicu. Osim što, kako rekoh, na plaži ima, a u ulici nema signala.
Isprva, hvatala me panika, pokušavala sam uvjeriti ukućane da mi je život bez interneta i signala za mobitel nemoguć – zbog posla, djece s kojom se moram čuti - kao da ukućani to ne znaju i kao da nisu sve pokušali.
Pet G, pojačivač, sve to, dolazio je neki nasmijani očalinko s motom "sad ćemo mi to rišit, čas posla", pa zatim opet dva puta, sve kiselijeg osmijeha – ništa se ne može. Uskoro se razotkrilo, citiram: čovik koji je živija u kući kraj crkve, u kojoj je bazna stanica, umra je lani, rodbina se posvađala oko kuće i ne daju pristup operateru, još kad nagrnu turisti, opterećenje je preveliko. Takve priče kruže. Operater ovo drži u tajnosti, bar operater tako misli.
Uskoro se mirim sa sudbinom, zaboravljam u potpunosti ideju da ću dok se mama odmara odraditi neke zoomove, mejlove... Ne pišem, ne gledam serije, kuham za nju ili čitam. Snage usmjeravam na smišljanje kako doskočiti fjaki, budim se rano i kuham prije nego što nastupi pakao. Hranim onu koja je hranila mene, pokušavam vratiti u život tijelo koje me donijelo na svijet. Lupam loncima, psujem tiho. Ako nam dobro ide, a ona ima tek, kuham žustrije. Juha i manistra, lešo meso, šalša, riba, blitva, u iste tanjure s kojih se isprao cvjetni ornament, vraćam hranu koju sam nekad dobila.
Majstor Radovan iz naše kale, susjed koji je izgradio sve okolne apartmane po starim kućicama, jutrom veselo pali brusilicu i pjeva neku vrlo strastvenu cajku, dvije susjede već u rano jutro ispod mog prozora piju kavu i razgovaraju, nailazi treća i govori: "Marina, sanjala san te, imala si u snu neku šporku kredencu. Eto, samo da znaš da san ti kredencu oprala."
Vjetar koji se nekad uspije uvući i među naše krovove i štrade, rasipa suhi golubinji izmet s krova napuštene kuće koju su naselili golubovi. U toj su kući nekad živjeli teta Maja i barba Vicenco, devedesetih ju je kupio neki tip iz susjedne države koji je govorio da će u prizemlju otvoriti dućan oružjem, kamen kuće zalio betonom i bespravno digao pod oblake balkon s gipsanom ogradom koji prekriva pola ulice, zatim nestao, kao što takvi već nestanu...
Godinama smo jadikovali i sramili se te ružnoće i svoje bespomoćnosti, a kuća trgovca oružjem je sad golubinji zamak, spomenik devedesetima. Neko dijete uzbuđeno trči i izvikuje ime nogometaša Marka Livaje, sutradan saznajem da je, izgleda, bio kod rodbine u susjedstvu. Ovdje je ionako poznatiji njegov pokojni otac koji je s našim Pikolom osnovao malonogometni turnir na odbojkaškom igralištu iza crkve.
Prepoznajem glas prijateljice iz osnovne, koja pomaže nekim turistima pronaći broj 23, u ovako malo prostora s puno kuća, lako je zalutati. Turisti pristižu s torbama na kotačiće u naše stare, više skrpane nego obnovljene domove s tri zvjezdice, ne znajući strašnu istinu – signala nema, crkla bazna stanica, a posvađana rodbina ne da pristup kući u kojoj je baza.
Možda je to njima romantično? Tri zvjezdice minus signal jednako pet? Teško. Vrijeme je toplotnih udara, nakon ručka škure i stakla se zatvaraju do šest, sedam navečer, a pale klime od kojih zrak u ulici postaje još nepodnošljiviji.
Fjaka i dalje diktira strategiju, dnevni ritam: popodne se spuštamo kat niže. Nekad legnem na hladne pločice i razmišljam o konceptu robinzonskog turizma bez signala, o svim tim hipsterskim budalaštinama; pročitala sam sve knjige koje sam uzela, šta ću sad. Mama leži u susjednoj sobi, razgovaramo tako, svaka iz svog prostora.
- Pročitala sam sve knjige. Šta ću sad?
- Pa uzmi neku iz hodnika, nisi baš sve pročitala.
- Imaš neku preporuku?
- Nađi tu "Naporno proljeće".
Uzimam u ruke "Naporno proljeće", Valentin Ovečkin. Na prvoj stranici olovkom je napisano: Travnik, 1965. Što li je to čitala mama kad je imala dvadeset i jednu?!
- Proljeće mi je uvijek bilo naporno.
- Ti mama baš voliš ovu antirežimsku literaturu.
- Volim ja i "Ptice umiru pjevajući". A ti, šta čitaš?
- "Loše djevojke", o životu trans žena u Buenos Airesu. To je nešto između antirežimske i "Ptice umiru pjevajući".
- Onda je dobro, kaže mama.
Predvečer, konačno počinje život. Zaljev je najvruće mjesto na obali, ne grijemo juhu za večeru, pravimo se da je gazpacho. Mlade žene iz ulice skupljaju se na skalama Tonke Piškinice, uskoro će početi pjevati.
Fotografiram detalje koje vidim u neposrednoj blizini, pokazujem ih mami. Ona se divi, pita ma di je to. Pa ovdje, vidiš, onaj galeb na krovu, zvonik koji viri između kuća, plavi avion koji je dječak ostavio na ulici, stolica njegove babe pred kućom u suncu, grm kapara. Moraš se malo pomučit, uhvatit ono šta je lipo. Lipo je, samo da preživimo fjaku, kaže. Samo da preživimo, slažem se.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
